Sve je kulminiralo prije četiri godine. Dominik svaki dan za doručak mora dobiti 20 dekagrama kulena, no tog dana dala sam mu deset deka. Bila sam umorna, neispava i nepažljiva. Poludio je. Udario je rukom po stolu, zatim je šakom oderao ormar i otišao u svoju sobu. Ondje je počeo bacati i uništavati stvari, pa je moj muž utrčao kako bi ga smirio. Dominik, koji je visok 1,90 metara i ima 120 kila, slomio mu je prst. Tada sam konačno pozvala Hitnu da ga odvedu, započinje svoju životnu životnu priču Nikolina Pavlić (45) iz Dramlja.
Mladića su odvezli u psihijatrijsku bolnicu Lopača gdje je proveo dvije godine. Kući je išao samo vikendima, a očajna majka tražila je način da ga smjesti u neku drugu instituciju koja bi bila bolja i više odgovarala njegovom stanju. No takva institucija u Hrvatskoj ne postoji. Tada, prije dvije i pol godine, razgovarala je sa nama i u očaju priznala da ne zna što će.
- Bojim ga se. Strašno mi je teško to reći. Ja sam mu mama i volim ga beskrajno, no kraj njega umirem od straha. Više od osam mjeseci, koliko je trajala naša agonija, nisam spavala jer sam se bojala da će meni ili drugim članovima obitelji učiniti nešto nažao, nastavlja Nikolina čiji je bezbrižni život krenuo drugim smjerom kada se rodio Dominik. Priča kako je bio posve prosječno dijete do dvije i pol godine. Tada je dobio tešku virozu nakon koje je dehidrirao i završio u bolnici. Morali su ga vezati, a njoj nisu omogućili boravak s njim na odjelu.
- Nije htio surađivati i bio je vrlo agresivan pa su ga vezali. Na kraju sam ga odlučila vratiti kući, no u Dominikovom tijelu doma sam dovela neko drugo dijete. Posve se promijenio. Prestao je pričati, u potpunosti je zanijemio. Postao je agresivan i lako se razljutio na svaku sitnicu - prisjetila se ona.
Zabrinuta je kontaktirala liječnike, no oni su govorili da djetetu treba još vremena, da nije ništa zabrinjavajuće. Na vlastito inzistiranje išli su na brojne pretrage, no ništa nisu pokazale. Dječak nije govorio, pa su mu odgađali odlazak u školu. Kada je navršio osam godina, Nikolina je odlučila poduzeti sve kako bi ga se integrirao u bilo kakvu odgojnu skupinu, jer nije bilo smisla da sjedi kod kuće. Tada su mu konačno dali dijagnozu autizma. Krenuo je u školu u Centru za autizam u Rijeci, a već nakon tri godine je progovorio.
- Naučila sam ga čitati i pisati, i on se ondje preporodio. Imali smo sjajnu suradnju, A onda je stigao nesretni pubertet. Postao je sve agresivniji prema meni, Počeo me čupati i tući, a ja sam sve nekako podnosila do njegove 18. godine. Tada je shvatio da je punoljetan pa prema vlastitom mišljenju, više nikoga ne mora slušati, prisjeća se Nikolina. Dominik je tada odlučio da više ne želi ići u školu. Odlučio je da želi živjeti sam, u nekoj zajednici s prijateljima iz Centra za autizam, te komičarem Rowanom Atkinsonom kojeg jako voli. Počeo si je davati zamišljene rokove kada će se konačno odseliti, a potpuno se posvetio ideji te zajednice crtajući rasporede soba.
f- Agresija je tada bila na vrhuncu. On je zamijenio dan za noć, a ja se kako ne bi naudio ostalima u kući nisam usudila spavati. Spavala bih po pola sata na dan. Cijela obitelj je tonula, a koju sam god instituciju nazvala, od domova do specijaliziranih ustanova, rekli su da mi ne mogu pomoći. A onda je puklo - tužno kaže Nikolina prepričavajući najgori dan u njezinom životu.
Kao majka lomila se oko toga treba li nazvati Hitnu, ali znala je da je to jedini način da spasi svoju obitelj – kćer Korinu (25), sina Antonia (9) te muža Marina (38). Svima je bilo teško podnositi agoniju, a stalna napetost, vika i trzavice počele su uzimati danak. U Rijeci i okolici ne postoji stambena zajednica, tako da se Dominikove i obiteljske želje za njegovim novim životom nisu mogle ostvariti. Konačno, prije dvije godine, u Lopači su pogodili dobru terapiju i Dominik se konačno mogao vratiti doma.
- Jako smo zadovoljni. On je sada socijaliziran, pod odgovarajućom terapijom. Ponovo je u Centru za autizam gdje ide u školu, uči engleski jezik i funkcionira fenomenalno. Svi mi roditelji djece s autizmom trenutačno smo očajni jer se govori o tome da bi Centar za autizam u Rijeci mogli ugasiti, a nama je to za našu djecu jedino utočište. Dominik je ondje sretan. Živi s nama već dvije godine otkad se vratio iz Lopače i on je ponovno ona moja dobra beba koja se igra i veseli se svijetu oko sebe. I dalje sanja o tome da će jednog dana otići od nas i biti samostalan, ali za to nema šanse jer i dalje nemamo stambenu zajednicu - objasnila je pokazujući crteže koje Dominik stalno crta maštajući o svojoj kući.
- Nema govora o zatvaranju Centra. Mi smo u fazi transformacije odnosno odvajanja od zagrebačke podružnice te ćemo pripadati gradu Rijeci. Odrasli korisnici će ići u Centar za rehabilitaciju Rijeka koji već radi na otvaranju tri stambene zajednice za korisnike s kognitivnim teškoćama. Moram istaknuti da se Dominik uz veliki trud naših djelatnika, liječnika i obitelji iz jedne vrlo teške situacije uspio izvući i danas je on sretan mladi čovjek – rekla je Sandra Čavrak, voditeljica ustrojbene jedinice Centar za autizam Rijeka.
Ipak, roditelji djece s autizmom strahuju za njihovu budućnost.
- Država se obvezala brinuti za njih. Nije im mjesto na psihijatrijama. Dok su djeca, slatki su, no kad dođe do puberteta, agresije i drugih problema, onda postaju svima teret. Mi roditelji starimo i jednom nas neće biti, a što onda s našom autističnom djecom? Kome ih ostaviti na brigu? Nitko od rođaka si ne može napraviti od života ovo što sam napravila ja, za ljubav svog sina. Bila bih smirena da znam kako je negdje gdje će biti sretan - zaključila je Nikolina upozoravajući na najveći problem odraslih s autizmom u Hrvatskoj.
Šta ćete biti u sledećem životu?
