Tuzlanka Sanja Ribić Milivojević za "Avazov" portal o biznisu koji je pokrenula.

Tuzlanka Sanja Ribić Milivojević za "Avazov" portal o biznisu koji je pokrenula.



TAJNA SRETNIH OGLEDALA Domaćica od hobija napravila dobar posao.







Tuzlanka Sanja Ribić Milivojević već duže vrijeme živi i radi u Sremskoj Mitrovici. Od svog hobija skupljanje školjki, kamenčića i drugih prironih materijala napravila je unosan posao vezan za izradu ramova za ogledala, te je pravom nazivaju pravim umjetnikom.

Životni put

Početkom ove godine imala je i prvu samostalnu izložbu svojih rukotvorna nakon koje joj se smiješe nove izložbe u Vrbasu, Rumi, Beogradu, Beču, Brnu i rodnoj Tuzli.

- Živim za trenutak da svoje radove prezentujem u rodnom gradu, gradu soli i uglja, gradu u kojem sam provela svoje djetinjstvo, svoju mladost, kazala je na početku razgovora Sanja Ribić Milivojević.

Prema njenim riječima početkom devedestih otišla je iz Bosne i Hercegovine, prvo za Srbiju a zatim u Njemačku, gdje se i udala za ljubav svog života.









- Već u poodmakloj trudnoći, umjesto u Australiju ili Ameriku, kao većina mojih sunarodnika sa privremenim boravkom u Njemačkoj, riješili smo da se vratimo na Balkan.

Mislim da nismo pogriješili. Svojim roditeljima smo priuštili divnu starost, a djeci lijepo djetinjstvo.

Ja sam svoje mjesto pod suncem našla u Laćarku, nadomak Sremske Mitrovice. Prije braka sam u svakom momentu znala ko sam i koliko vrijedim, ali sam se kao i mnoge druge žene, predala potpuno porodici i zaboravila svoje snove. To ni u jednom trenutku nije bila moja odluka. To se, jednostavno, desilo i kako su djeca odrasla i krenula svojim putem, ja sam ostala sama sa svojim mislima, kaže Sanja.

Prema njenim riječima u jednom momentu osjetila se bespotrebnom i nesretnom, a znala je da još toliko toga ima da da.

- Odlučila sam da unesem promjenu u svoj život i taj osjećaj je bio izvanredan. Ljubav prema kamenu nosim u sebi od rane mladosti. Kao dijete su me fascinirali komadi kamene soli, koje ne znam da neko od Tuzlaka, nije imao u svojoj kući, pa do izloženih eksponata ruda na RGF-u koji kao da su prkosili svojom prirodnom ljepotom iz ormara cjelom dužinom hodnika.

Odlascima na Jadransko more, ta ljubav se širila i na šarolkost morskog dna, kamene oblutke, raznih oblika i boja, pa do školjki i kućica morskih ježeva.

Odmarajući se prošle godine, na Makarskoj rivijeri, i gledajući u rane jutarnje sate kćer kako izranja iz vode sa ježom u ruci, vratih se u djetinjstvo i odjednom evo slike u glavi: ogledalo, pojasnila je Sanja kako je došla na ideju da razvije sopstveni biznis.

Po dolasku kući, Sanja je svoju dugogodišnju zbirku kamenčića, školjki i morskih zvijezda stavila pred sebe.

- Sva ustreptala zalijepih ogledalo na prethodno odsječeni ram i krenuh u svoju pustolovinu, svoju romansu pravljenja ručno rađenih ramova za ogledala. Fotografiju prvog ogledala postavila sam na Facebook. Uslijedili su brojni, vrlo pozitivni, komentari mojih prijatelja i poznanika. Bili su oduševljeni sa onim što sam uradila. Oni su mi dali podstrek da nastavim sa daljnim radom tako da danas moja ogledala krase domove mnogih ljudi širom svijeta.To je posao od kojeg nikada neću odustati, kazala je Sanja.

Ona u sovm radu uglavnom koristi prirodne materijale.

- Ima ih svuda oko nas. Potrebno ih je samo prepoznati, sageti se i uzeti. Obronci Fruške Gore su nadomak moje kuće, tako da često provodimo vrijeme u šetnji, a ljepoti njenog kamenja teško je odoljeti. Kako su to krupniji komadi, kada ih složim i polijepim, ogledala mi izgledaju nekako jaka, kao stvorena za muškarce, pa ih ja tako i zovem. Muška ogledala od fruškogorskog kamena i Ženska ogledala od kamenčića. Prijatelj Dejan Lučić, pisac i publicista, široj javnosti poznat kao čovjek koji zna, znajući priču o mojim ogledalima, ogledala je nazvao „Sretna ogledala“. Ma kako se ona zvala meni je najvažnije to da su ljudi, uistinu, sretni dok se ogledaju u njima, kaže Sanja, dodajući da svoja ogledala izrađuje polako i strpljivo.

Vrijeme izrade

Prema njenim riječima vrijeme izrade zavisi od inspiracije, oblika i veličine ogledala, a i raspoloženja.

- Moja ljubav prema umjetnosti, moje misli, osjećanja nalaze se u svakom od njih. Svako ogledalo je jedinstveno, ručno urađeno. Da bi ogledalo zračilo u punoj svojoj ljepoti i ja moram biti dobro raspoložena dok ga pravim. Svaki kamenčić, jež ili školjka su unikatni. Svaki tren u životu i osjećanje su unikati pa tako je i svako moje ogledalo unikatno. Sve i da želim ne bih mogla napraviti dva ista. U izradi ogledala koristim i riječne kamenčiće i školjke. Bilo je želja da u ram postavim i koji kamenčić sa Panonskog jezera iz Tuzle. Želim da imaju nešto sa naših prostora, da svoju želju ispunjavaju ogledalom u koje je ugrađeno nešto njihovo, neki kamenčić iz naše domovine, kamen iz rodnog kraja, kazala je Sanja.

U svojoj kući u Laćarku napravila je atelje, radni prostor u kojem na stotine komada kamena ugrađuje u te otmjene, neobične, unikatne i moderne ramove.

Humanitarni sajmovi

- Izlagala sam ogledala na humanitarnim sajmovima, neka sam poklonila a neka prodala, jer ima ljudi koji žele da se ogledaju u „Sretnim ogledalima“, ogledalima sa ramom od kamena ili još bolje od kamena iz njihovog zavičaja. Volim ovo što radim i osjećam se super. Bilo bi lijepo kada bi sve žene, kada dođu u fazu nezadovoljstva sobom i životom koji žive, bacile tablete za smirenje, prestale da krive druge za svoje nezadovoljstvo, i zavirile duboko u sebe, otkopale one snove i kreativnost, koju su godinama zatrpavale tako što su ispunjavale želje ljudima oko sebe, našle ponove sebe, pogledale se u „Sretno ogledalo“ i rekle: Ja još mogu, ja još vrijedim i krenule u akciju“.

Ogledalo je inače simbol istine, mašte, stvaralaštva, veze sa podsvješću. Savremeni čovjek rijetko misli o moći ogledala, a meni je data moć da se još jednom ostvarim, sad kao dizajner ogledala od kamena. Umjetnost mi je otvorila dušu da iz nje izađe ono najljepše ljudsko, a odgovor na to najljepše su ljudski osmjesi koje gledam na izložbama „Sretnih ogledala“, kaže Sanja Ribić Milivojević.