Uloga grupa solidarne razmjene u razvoju ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj

Kroz drugu polovicu 20. stoljeća postali smo itekako svjesni ekološki i socijalno destruktivnog djelovanja komercijalne poljoprivrede: erozija i onečišćenje tla, onečišćenje vode, smanjenje plodnosti i bioraznolikosti u tlu, siromašenje ruralnog stanovništva, gubitak identiteta. Kao najprominentniji odgovor takvom obliku poljoprivrede javila se ekološka poljoprivreda koja nastoji proizvesti hranu iz zdrave i cjelovite zajednice tla i biljaka bez upotrebe umjetnih gnojiva, pesticida i drugih kemikalija te genetski modificiranih organizama. Kao jedan od nosioca ekološke poljoprivrede na lokalnoj razini javile su se grupe solidarne razmjene koje su izrazito lokalno orijentirane i usmjerene prema samodostatnosti, vlastitoj proizvodnji hrane i energije te solidarnosti. Stanje i perspektive grupa solidarne razmjene u Hrvatskoj istraživao je Ivan Sarjanović u članku objavljenom u Geoadriji (Geoadria 19 (1), 1-25, 2014).

KAKO FUNKCIONIRAJU GRUPE SOLIDARNE RAZMJENE

Princip grupa solidarne razmjene temelji se na tome da zainteresirani potrošači početkom poljoprivredne proizvodnje sufinanciraju proizvodnju poljoprivrednih proizvođača koji se zauzvrat obvezuju na, obično, tjednoj bazi isporučivati potrošačima košarice sezonskog voća i povrća dogovorene veličine/količine. Neke grupe omogućuju i sudjelovanje potrošača u proizvodnji. Važne prednosti grupa solidarne razmjene su što oni zajedno s poljoprivrednikom dijele rizik proizvodnje sudjelujući financijski od samog početka proizvodnje, distribucija proizvoda se nadgleda zajednički na volonterskoj razini, a eliminiraju se posrednici-preprodavači.

KošaricaSl. 1. Sadržaj uručene košarice (ilustracija)

Cilj je grupa solidarne razmjene omogućiti poljoprivrednicima da se brinu o dobrobiti zemlje, a istodobno zadrže produktivnost dok potrošači dobivaju proizvode poznatog podrijetla i unaprijed dogovorene cijene. Pojedini ih autori nazivaju građanskom poljoprivredom jer njihove aktivnosti nisu praćene potporom državnih institucija. U geografskom smislu te grupe promiču oblikovanje lokalnih sustava i izravnu povezanost potrošača i poljoprivrednika u okolišu koji ih održava, a istodobno mogu doprinijeti revitalizaciji ruralnog prostora na nekoliko načina: ojačavaju se interakcije poljoprivrednog i nepoljoprivrednog stanovništva; stvara se novo, lokalno tržište i olakšava plasman proizvoda; olakšava se diversifikacija proizvodnje; javlja se solidarnost i povećava se socijalni kapital ruralnih zajednica kroz čvršće međuljudske i poslovne odnose. Na taj način solidarnost između poljoprivrednog i nepoljoprivrednog stanovništva postaje temelj očuvanja lokalne poljoprivrede.

GRUPE SOLIDARNE RAZMJENE SVE ČEŠĆE U HRVATSKOJ

Istraživanje provedeno u Hrvatskoj pokazalo je da je 2014. godine u Hrvatskoj bilo 15 grupa solidarne razmjene, od kojih sedam u Zagrebu, po dvije u zagrebačkoj okolici i Istri te po jedna u Karlovcu, Slavonskom Brodu, Čakovcu i području Kvarnera. Grupe uglavnom sačinjavaju mlađe i natprosječno (fakultetski) obrazovane osobe nastanjene u većim gradovima i urbaniziranim regijama (Zagreb, Kvarner, Istra).

Za pridruživanje grupi ispitanike su uglavnom najviše motivirali ekološka svijest, zdrava hrana i pomoć poljoprivrednicima, a u nešto manjoj mjeri niža cijena hrane i suradnja s članovima grupe. Takvi se prioriteti mogu lako objasniti natprosječnom obrazovanošću ispitanika zbog koje vjerojatno imaju veći stupanj ekološke osviještenosti i potrebu za zdravim načinom života. Kao najznačajnije prednosti funkcioniranja grupa solidarne razmjene ispitanici su navodili poboljšanje međuljudskih odnosa (31%), usmjerenost na lokalno tržište (29%) i zdrava/kvalitetnija hrana (22%), a u manjoj mjeri i manja cijena hrane (9%) te mijenjanje sustava (9%). Indikativno je da su ispitanici kojima je važna manja cijena hrane češće neaktivni članovi. S druge strane, najvažnijim nedostacima drže nedostatak vremena (35%), probleme organizacije i  zakonodavstva (28%), neujednačenost razmišljanja članova grupe (23%) te nemogućnost provjere proizvoda (7%) i nedovoljnu promidžbu (7%).

Kad bi mogli značajnije utjecati na funkcioniranje grupa solidarne razmjene u Hrvatskoj, ispitanici bi poticali širenje ideje kako bi se osnivale nove grupe (31%), nastojali motivirati neaktivne članove i poboljšati međuljudske odnose (31%), poboljšati organizaciju grupe (28%) te uspostaviti razmjenu među grupama (10%).

GRUPE SOLIDARNE RAZMJENE MOGU OSNAŽITI EKOLOŠKU POLJOPRIVREDU

S grupama solidarne razmjene najviše surađuju poljoprivrednici koji se bave ekološkom poljoprivredom na gospodarstvima najčešće manjim od hrvatskog prosjeka i puno manjim u odnosu na prosječnu veličinu ekološkog poljoprivrednog gospodarstva. Svi anketirani poljoprivrednici nude više vrsta proizvoda (pet ili više) pri čemu su najzastupljeniji voće i povrće, a u manjoj mjeri mliječni proizvodi, jaja i meso. Poljoprivrednici smatraju da suradnja s grupama pozitivno utječe na njihovu zaradu i uključenost lokalne zajednice iako tim aspektima generalno nisu posve zadovoljni kao ni kvalitetom života. Mnogo su zadovoljniji kvalitetom okoliša na gospodarstvu i količinom posla. Kao glavne razloge suradnje s grupama navode lakši plasman proizvoda, suradnju s lokalnom zajednicom i očuvanje ekološke poljoprivredne djelatnosti/tradicije.

Takvi rezultati pokazuju da se ekološka poljoprivredna gospodarstva i grupe solidarne razmjene mogu međusobno poticati i formirati ekonomski, ekološki i socijalno održiv lokalni sustav. Mjesta da daljnji napredak ima napretek čemu u prilog govori i činjenica da je u Hrvatskoj 2012. godine svega 2.4 % poljoprivrednih površina bilo namijenjeno ekološkoj proizvodnji što je značajno manje nego u mnogim razvijenim zemljama. Ekološka poljoprivreda bi Hrvatskoj mogla donijeti značajne ekonomske i socijalne dobrobiti kad uzmemo u obzir visoku nezaposlenost, velik udio neobrađenih površina i velike prirodne kapacitete za poljoprivrednu proizvodnju. Budući da poljoprivrednici često navode potrebu uvođenja mjera podizanja ekološke svijesti i organizacije otkupa proizvoda za razvoj ekološke poljoprivrede, postaje jasno da grupe solidarne razmjene mogu biti nositelji promjena koje će ispuniti te zahtjeve. Stoga bi širenje grupa i mogućnost sigurnog otkupa (putem sezonskih košarica) zasigurno potaknulo dio poljoprivrednika da se okrenu ekološkom načinu proizvodnje što bi mogao biti jedan od načina revitalizacije hrvatskoga ruralnog prostora koji je slabo naseljen, ekološki očuvan, klimatski raznolik i naseljen pretežno starijim stanovništvom za koje je teško očekivati da će pokrenuti komercijalnu poljoprivredu.


.

STAVOVI ČLANOVA GRUPA I POLJOPRIVREDNIKA ISPITANI SU ANKETOM

Istraživanje je provedeno kroz internetsko anketiranje u ožujku i travnju 2013. godine u čitavoj Hrvatskoj. Anketirano je 46 članova grupa solidarne razmjene te 5 od 15 poljoprivrednika koji znatnije surađuju s grupama solidarne razmjene. Iako nije postignut reprezentativni uzorak zbog specifičnih okolnosti razvoja grupa u Hrvatskoj, rezultati mogu uputiti na određene zakonitosti u funkcioniranju grupa i poslužiti kao polazna točka budućih istraživanja ovoga fenomena u Hrvatskoj.

U Pragu otkrivena spomen-ploča Andriji Mohorovičiću

U Klementinumu, Nacionalnoj knjižnici Češke Republike u Pragu, 22. rujna 2011. svečano je otkrivena spomen-ploča hrvatskom znanstveniku Andriji Mohorovičiću (Volosko, 1857. – Zagreb, 1936.) u povodu obilježavanja 100. godišnjice otkrića Mohorovičićevog diskontinuiteta. Takav projekt obilježavanja ove značajne obljetnice pokrenuo je Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Državnim hidrometeorološkim zavodom, Hrvatskim geološkim institutom, Nacionalnom knjižnicom Češke Republike (Klementinum – Narodni knihovna České Republiky) te Hrvatsko-češkim društvom iz Zagreba. Nakon prigodnih govora, uz nazočnost predstavnika hrvatske i češke akademske zajednice, te članova Hrvatsko-češkog društva, spomen-ploču zajednički su otkrili predsjednik Sabora Republike Hrvatske, Luka Bebić, rektor Zagrebačkog sveučilišta, prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, direktor Slavenske knjižnice pri Češkoj nacionalnoj  knjižnici, dr. sc. Lukaš Babka te prorektor  Karlovog sveučilišta u Pragu, prof. dr. sc. Jan Skrha.

Slika 1: Sadržaj spomen-ploče s Mohorovičićevim portretom.

Prag – središte okupljanja slavenskih naroda u Habsburškoj monarhiji

No, što je uopće potaklo postavljanje spomen-ploče Mohorovičiću u Pragu? Naime, osim što se diči najstarijim sveučilištem u Srednjoj Europi (Karlovo sveučilište, utemeljeno 1348. godine), glavni grad Češke u 19. se stoljeću razvijao kao središte gospodarski najrazvijenije zemlje Habsburške Monarhije, odnosno od 1867. Austro-Ugarske Monarhije. Zahvaljujući  povoljnoj resursnoj osnovi (željezna ruda, ugljen) i ekspanziji željezničkog prometa, Češka se afirmirala kao industrijska regija-jezgra, a njezin glavni grad kao inovacijsko žarište iz kojeg su se širile civilizacijske tekovine u ostale dijelove te multikulturne monarhije. Kao najveći i najrazvijeniji slavenski grad, Prag je bio središte okupljanja, te kulturnog i političkog djelovanja slavenskih naroda koji su tvorili većinu u etničkom sastavu države (Budimpešta se istovremeno profilirala kao poslovno središte, a Beč kao kulturna metropola monarhije). Stoga je razumljivo što se upravo u Pragu razvila koncepcija o suradnji slavenskih naroda unutar Habsburške monarhije (austroslavizam) te što je u njemu održan i Prvi sveslavenski kongres (1848. godine).

Školovanje i rad Andrije Mohorovičića – od Praga do Zagreba

Staro i renomirano Karlovo sveučilište bilo je rasadnik akademskih kadrova, posebno tehničke inteligencije, koja je potakla ili dala zamah bržem znanstvenom razvoju i u drugim habsburškim nasljednim zemljama u kojima su se tek osnivala moderna sveučilišta. To se odnosi i na Hrvatsku u kojoj je organizirani znanstveno-nastavni rad počeo tek ponovnim osnutkom Sveučilišta u Zagrebu (1874. godine). Između ostalih, na Filozofskom fakultetu praškoga Karlovog sveučilišta, koje se nalazilo u današnjem kompleksu Klementinuma, krajem 19. stoljeća studirao je i Andrija Mohorovičić. Tu je između 1875. i 1878. pohađao studij matematike i fizike, u okviru kojega je stekao i temeljna znanja iz geofizike, meteorologije i seizmologije.
Po završetku studija Mohorovičić se vratio u rodnu Hrvatsku gdje je stečeno znanje i iskustvo sa studija u Pragu primjenjivao i dalje ga unaprjeđivao. Najprije je službovao kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Osijeku, a potom i Nautičkoj školi u Bakru. Od 1892. do 1921. bio je upravitelj Meteorološkog opservatorija u Zagrebu, na Griču (od 1921. Geofizički zavod), gdje je razvio plodnu nastavnu i znanstvenu djelatnost. Od godine 1984. kao naslovni docent, a od 1910. kao naslovni izvanredni sveučilišni profesor predavao je geofiziku i astronomiju, dok se na znanstvenom polju bavio praktičnom primjenom geofizičkih saznanja. Bio je naš prvi znanstveni meteorolog, klimatolog i seizmolog, a na taj način i utemeljitelj hrvatske geofizike. Pored ostaloga, reorganizirao je meteorološku, a postavio je i temelje seizmološkoj službi u Hrvatskoj i Slavoniji u skladu s organizacijskim načelima u tadašnjoj Austro-Ugarskoj i Europi.

Znanstveni doprinosi Andrije Mohorovičića

Kao što je općenito poznato, najveći doprinos znanosti Mohorovičić je ostvario  obrazloženjem zakonitosti širenja potresnih valova, a u okviru toga – posebno – otkrićem plohe diskontinuiteta u Zemljinoj kori. Do toga je rezultata došao istraživanjem pokupskog potresa od 8. listopada 1909. godine, s epicentrom u dolini Kupe, 39 km jugoistočno od Zagreba. Na osnovi seizmografskih zapisa tog potresa prvi je utvrdio debljinu Zemljine kore i postojanje diskontinuiteta ispod nje. Mnogobrojna kasnija istraživanja potvrdila su opstojnost granične plohe (diskontinuiteta brzine potresnih valova) između Zemljine kore i njezina plašta, ali i to da debljina kore, tj. dubina diskontinuiteta, nije posvuda jednaka (najdublja je podno planinskih lanaca, a najplića ispod oceanskog dna).

Tim otkrićima stekao je svjetsku slavu, tako da danas nema znanstvenika u svijetu koji se bavi proučavanjem Zemlje, a da ne zna Mohorovičićevo ime. Takvim odjekom znanstvenog rada mogu se pohvaliti tek izuzetni i rijetki pojedinci. U njegovu čast, granična ploha koja  odijeljuje Zemljinu koru od plašta nazvana je Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho. Analitičko obrazloženje brzine potresnih valova kroz Zemljinu koru nazvano je Mohorovičićev zakon. Projekt bušenja kore kojim bi se probio Mohorovičićev diskontinuitet  i doprlo do plašta nazvan je 1959. MOHOLE (MO – prema Mohorovičiću, HOLE – prema engl. riječi za šupljinu). Naposljetku, njegovim imenom obilježeni su i jedan krater na tamnoj strani Mjeseca, te jedan asteroid.

Nažalost, izvan užeg stručnog kruga u našoj javnosti nedovoljno je poznato da najveći objekt na Zemlji (ploha diskontinuiteta između kore i plašta) nosi ime jednoga hrvatskog znanstvenika. To je tim teže razumljivo što ta činjenica ima veliki didaktički potencijal i morala bi se na odgovarajući način vrednovati pri ostvarivanju, posebno odgojnih zadataka nastave. Taj bi propust nužno trebalo ispraviti eksplicitnim uvrštavanjem tog podatka u udžbenike i priručnike, odnosno popularizacijom kroz razne kvizove znanja i sl.
Postavljanjem ove spomen-ploče hrvatska i češka akademska zajednica odale su dužno priznanje velikom znanstveniku koji ih na specifičan način povezuje. Na taj način Mohorovičić se na najprimjereniji način vratio na mjesto (sociotop) u kojem je proveo svoje stručnoformativno razdoblje. Spomen-obilježje postavljeno je na pomno izabranom lokalitetu unutar baroknog kompleksa Klementinum, u atriju Kapele zrcala/Zrcadlová kaple u kojoj se održavaju koncerti klasične glazbe. Decentnu dvojezičnu brončanu ploču s Mohorovičićevim portretom izradio je češki kipar Martin Zet. Njome je taj visokovrijedni mikrolokalitet dodatno oplemenjen informativnim i estetski dopadljivim sadržajem (slika 1).

Spomen-obilježja hrvatskim velikanima u Pragu

Ovaj spomenik Mohorovičiću treće je hrvatsko spomen-obilježje praškim studentima, kasnijim znanstvenim velikanima u Pragu. Najprije je, na inicijativu Hrvatsko-češkog društva iz Zagreba, 2006. postavljena spomen-ploča velikom izumitelju i istraživaču Nikoli Tesli (koji je također, kratko vrijeme – 1880. godine – studirao u Pragu), a 2008. godine otkriveno je u bronci izrađeno poprsje znamenitom kemičaru i dobitniku Nobelove nagrade (1975.) Vladimiru Prelogu (diplomirao i doktorirao kemiju na praškoj Tehničkoj visokoj školi, 1928., odnosno 1929. godine).

Takvo postavljanje javnih spomen-obilježja najistaknutijim hrvatskim znanstvenicima, koji su svoju stručnu izobrazbu, u cjelini ili djelomice, stjecali na praškom sveučilištu, nedvojbeno će pridonijeti širenju spoznaja o njihovom doprinosu razvoju svjetske znanosti, a na taj način i međunarodnoj prepoznatljivosti Hrvatske kao zemlje u kojoj su ostvareni tako respektabilni, pa i najviši znanstveni dometi. To se posebno odnosi na spomen-ploču Mohorovičiću, s obzirom da se  Klementinum, čiji je sastavni dio i Kapela zrcala, nalazi u najužem središtu Zlatnoga Praga, Starom gradu/Staré mesto, s velikom koncentracijom kulturno-povijesnih znamenitosti koju posjećuju brojni turisti. Pogotovo zbog činjenice što se spomen-lokalitet nalazi u frekventnom pješačkom prolazu između Starogradskog trga/Staromestské námesti i Karlova mosta/Karlův most koji povezuje Stari grad i Malu četvrt (s Praškim dvorcem i Hradčanyma/Pražsky hrad a Hradčany).
Dan kasnije, 23. rujna 2011. u Pragu je postavljena još jedna spomen-ploča, „hrvatskom političaru i prijatelju Čeha Stjepanu Radiću i češkoj učiteljici Mariji Dvořákovoj“. Ploča je postavljena na 113. godišnjicu njihova vjenčanja, u godini u kojoj se slavi 140. obljetnica Radićeva rođenja (Trebarjevo Desno, 1871. godine), Naime, i Stjepan Radić je bio je praški student početkom 1890-ih godina. Iako je zbog sukoba s policijom 1894. godine bio izbačen sa Sveučilišta, životno razdoblje u glavnom gradu Češke, u njegovim ranim dvadesetim godinama, znatno se odrazilo u Radićevu političkom sazrijavanju. Tomu je posebno pridonio Tomáš Masaryk koji je snažno utjecao na češku političku scenu od kraja 19. stoljeća, a također i hrvatske studente u Pragu, tako da se njegova ideološko-politička načela uvelike reflektiraju, kako u političkom programu, tako i   praktičnom djelovanju Stjepana Radića.

No, Radića je uz Češku i njezin glavni grad najviše i trajno vezala njegova supruga, ali i zaslužna suradnica, Marija Dvořákova (inače daljnja rođakinja poznatog skladatelja Antonina Dvořáka), u Hrvatskoj poznatija kao Marija Radić. Zahvaljujući tome, bio je veliki poznavatelj Češke, njezine povijesti, jezika i kulture. Štoviše, na češkom je pisao književna i publicistička djela, kao što su rječnik, gramatika i čitanka, kako bi i ostale Hrvate potaknuo da nauče taj jezik. Zbog takvog njegova doprinosa promicanju prijateljstva između hrvatskoga i češkog naroda, Hrvatski sabor i Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba inicirali su postavljanje ovog spomen-obilježja. Ploča je postavljena u crkvi sv. Norberta, mjestu gdje su se Stjepan Radić i Marija Dvořákova vjenčali 23. rujna 1898. godine.
Tome valja dodati da je u Pragu (u čuvenoj pivnici U Fleků/Kod Fleka) 2001. podignuta i, široj javnosti poznatija, popularna spomen-ploča na kojoj piše da je na tom mjestu 1911. godine osnovan Hrvatski nogometni klub Hajduk.

Prag kao mjesto sjećanja

Zahvaljujući postavljanju ovih ploča i poprsja praškim studentima – hrvatskim velikanima, Prag se profilirao kao specifično mjesto sjećanja, s najvećim brojem spomen-obilježja hrvatskim zaslužnicima među nacionalnim metropolama izvan Hrvatske. Osim što su dio kulture sjećanja, ti spomenici imaju značajnu povijesno-dokumentarnu i edukativnu funkciju. Oni svjedoče o tadašnjim intenzivnim vezama Češke i Hrvatske u okviru srednjoeuropskog kulturnog prostora, ali i aktivnoj ulozi i doprinosu najistaknutijih hrvatskih znanstvenika civilizacijskom razvoju toga vremena. Širenje tih spoznaja i na njima zasnovana percepcija zemlje neposredno pridonose i njezinom odgovarajućem ugledu u međunarodnoj zajednici. Tome posebno ide u prilog činjenica što je Prag jedan od turistički najposjećenijih gradova u Europi. Tako ga je, primjerice, 2010. godine ukupno posjetilo 4.743.373 posjetitelja (što je oko 7 puta više od broja posjetitelja Zagreba), od čega čak oko 87% čine strani turisti (u turističkom prometu Zagreba njihov je udio oko 27%). Među stranim turistima u Pragu prednjače gosti iz Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva, a potom slijede oni iz Italije, SAD-a, Španjolske i Francuske.
S druge pak strane, svijest o međusobnim znanstveno-kulturnim vezama u prošlosti dobra je osnova za produbljivanje tih veza između Hrvatske i Češke, odnosno dvaju etnički i kulturno bliskih naroda i u suvremenom razdoblju. To je, između ostaloga, važno i zbog činjenice što Hrvatsku prosječno godišnje posjećuje više od 600.000 čeških turista (u 2010. godini zabilježen je broj od 605.132 turista iz Češke, što je činilo 5,7% ukupnog turističkog prometa Hrvatske u toj godini). No, kao i u vrijeme ondašnjih praških studenata iz Hrvatske, nadređenu važnost u njihovom međusobnom povezivanju trebala bi imati suradnja na znanstveno-stručnom planu. Takva orijentacija svoj će puni smisao dobiti u daljnjem unaprjeđenju budućih partnerskih odnosa između dvije zemlje u okviru Europske unije.

Grand Canyon – put u središte Zemlje

Sjedinjene Američke Države prva su zemlja svijeta u kojoj je proglašen neki nacionalni park, s ciljem zaštite prirodne i kulturne baštine – bio je to Yellowstone 1872. godine. Danas pak američka Služba nacionalnih parkova obuhvaća sustav od gotovo 400 različitih zaštićenih područja, ukupne površine preko 340 000 kvadratnih kilometara, koji godišnje ostvare preko 285 milijuna posjeta (Street, 2010: Statistical abstract, 2009).

Svaka od američkih saveznih država ima svoj nadimak, a jedna od njih izdvaja se baš kao Grand Canyon State – “Država Velikog kanjona”. U polupustinjski ravnjak Colorado u sjeverozapadnom dijelu američke savezne države Arizone u duljini od 446 kilometara toka rijeke Colorado usječen je Grand Canyon – širok od 180 metara do 29 kilometara, a dubok i preko 1800 metara. Sjeverni prsten (obod) kanjona na otprilike 2500 metara nadmorske visine oko 365 metara viši je od južnoga prstena.

Već 1882. pojavili su se prvi, iako neuspješni, pokušaji zaštite Grand Canyona statusom nacionalnog parka. Američki predsjednik Benjamin Harrison 1893. godine dio je područja označio kao šumski rezervat, a Theodore Roosevelt 1908. godine proglasio je Grand Canyon nacionalnim spomenikom. Napokon, 1919. godine američki Kongres proglasio je Nacionalni park Grand Canyon. Područje Parka naknadno je i prošireno, a danas zauzima površinu od 4 950 km2. Od 1979. on je dio i UNESCO-ve liste svjetske baštine (Grand Canyon Park Profile 2009). Ipak, proglašenje Parka i pretvaranje ovoga prostora u javno dobro imalo je i svoje naličje u odnosu prema indijanskom stanovništvu, ali o tome malo više kasnije.

Područje Parka okruženo je drugim zaštićenim područjima: nacionalnim rekreacijskim područjem Glen Canyon, šumskim rezervatom Kaibab, nacionalnim spomenikom Grand Canyon-Parashant, nacionalnim rekreacijskim područjem Lake Mead i dr., no zanimljivo je da graniči s čak tri indijanska rezervata, i to onima plemena Navajo, Havasupai i Hualapai (sl. 1.).


Sl. 1. Nacionalni park Grand Canyon smješten je na sjeverozapadu Arizone, a okružuju ga druga zaštićena i rekreacijska područja te tri indijanska rezervata
Izvor: Grand Canyon Area Map, National Park Service, U.S. Department of the Interior (29.04.2010.)

Priča o postanku

Priča o Grand Canyonu počela je prije dvije milijarde godine, koliko su stari najstariji slojevi stijena izloženi na njegovom dnu. Međutim, u ovoj priči dva su glavna čina: izdizanje ravnjaka Colorado i usijecanje rijeke Colorado.

Prije otprilike 70 milijuna godina započelo je stvaranje planinskih lanaca na zapadu Sjeverne Amerike – laramijska orogeneza, a u tom procesu za više od 3000 metara, bez većih deformacija slojeva stijena, izdigao se i ravnjak Colorado (Grand Canyon – The Guide, 2009). Ravnjak Colorado danas zauzima veliku površinu jugozapadnog dijela SAD-a, i prostire se na području četiri savezne države: Arizona, Utah, Colorado i New Mexico.

Usijecanje rijeke u ravnjak počelo je prije “samo” 5-6 milijuna godina, pojačano daljnjim općim izdizanjem ravnjaka. Sve većim usijecanjem rijeke, na stranama kanjona bile su izložene sve starije i starije stijene. Slojevi i slojevi različitih stijena (škriljavaca, vapnenaca, pješčenjaka, šejlova i dr.) crvenih, smeđih, zelenkastih nijansi koji su nam danas izloženi u Grand Canyonu, stari su od nekoliko stotina milijuna do preko milijardu godina. Točnije, na dnu unutrašnjeg klanca izložene su stijene prekambrijske starosti, blizu 2 milijarde godina, dok se prema vrhovima kanjona starost stijena smanjuje na 270 milijuna godina. Veliki dio slijeda zauzimaju stijene paleozojske starosti, posebno privlačne paleontolozima zbog niza fosilnih ostataka. Zanimljivo je i da u geološkom slijedu nedostaju stijene mezozojske starosti koje su u potpunosti erodirane.


Sl. 2. Južni obod Grand Canyon-a (snimila: Petra Radeljak, 14.08.2009.)

Odakle rijeci snaga za rezbarenje ovoga mozaika stjenovitih skulptura? Odgovor možemo potražiti u brzini njena protoka i velikoj količini materijala – mulja, pijeska, šljunka – koji je ona prenosila nizvodno. To nam govori i samo ime rijeke Colorado – “Crvena rijeka”. Istraživanja su pokazala da je rijeka do izgradnje brane Glen Canyon dnevno nosila u prosjeku 500 000 tona materijala (Encyclopædia Britannica Online, 2010). Izgradnjom brane taj materijal sada se uglavnom taloži u jezeru Powell.

Dubinskom erozijom rijeka Colorado tako se usijecala u stijene, no u tome nije bila usamljena – njen zasjek povlačio je i njene pritoke koje urezuju bočne kanjone stvarajući tako erozivnu mrežu. Neki slojevi stijena brže se erodiraju, i na taj način potkopavaju gornje, otpornije slojeve, koji se urušavaju. Između sjevernog i južnog oboda kanjona vidite tako mozaik glavnog i sporednih kanjona, vrhova, klanaca – od kojih zastaje dah.  Ipak, kada se pokušava objasniti nevjerojatna širina kanjona, treba imati na umu da su, uz fizičko i kemijsko oblikovanje tekućicama i padalinskom vodom, ulogu imali i rad vjetra te utjecaj temperaturnih razlika.

Nacionalni parkovi uvijek su područja višestrukih fenomena, a među one kojima se može podičiti Grand Canyon ubraja se i živi svijet. S obzirom na veličinu područja i dubinu kanjona, odnosno horizontalnu i vertikalnu zonalnost, ne iznenađuje bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta Parka – 373 vrste ptica, 91 vrsta sisavaca, 17 vrsta riba, 57 vrsta gmazova i vodozemaca, gotovo 8500 tisuća (poznatih) vrsta beskralješnjaka itd., te preko 2000 biljnih vrsta. Mnoge životinjske vrste ubrajaju se među ugrožene vrste (Grand Canyon Park Profile 2009).


Sl. 3. Stanovnik Parka (snimila: Petra Radeljak, 14.08.2009.)

Ukroćena rijeka

Put rijeke Colorado od izvora na području Stjenjaka prema ušću u Kalifornijskom zaljevu, dugačak je 2333 kilometra. Grand Canyon proteže se u dužini od 446 kilometara toka rijeke, od točke Lees Ferry na istoku do točke Grand Wash Cliffs na zapadu. Kanjon je zapravo omeđen dvjema velikim branama i pripadajućim umjetnim jezerima – to su brana Glen Canyon (izgrađena 1963.) i jezero Powell uzvodno, te brana Hoover (izgrađena 1936.) i jezero Mead nizvodno. Uzvodna brana kontrolira razinu vode u rijeci, koja se otpušta iz jezera Powell ovisno o potrebama za energijom.

Izgradnja brane Glen Canyon uvelike je ukrotila rijeku Colorado u svrhu poljoprivredne proizvodnje, proizvodnje električne energije i sprečavanja poplava. Tako je gotovo preko noći nekada zamuljena rijeka postala bistrija i hladnija, a manja količina vode, čije propuštanje kontrolira brana, prenosi neusporedivo manje količine materijala. Međutim, rijeka nema samo erozivnu moć, već i taloži materijal koji prenosi. Kako izgradnjom brane izostaju poplave, izostaje i proces taloženja mulja tijekom poplava, bez kojega se pješčani prudovi i plaže uz rijeku ispiru (Smith, 2009).

Izgradnja brana i umjetnih jezera na rijeci Colorado imala je za posljedicu poremećaj ekološke ravnoteže i vrlo negativan utjecaj na određene životinjske vrste. No opasnost se pojavila u još jednom pogledu. Tijekom 80-ih godina 20. stoljeća arheolozi su primijetili da se zbog izostajanja poplava rijeke i taloženja materijala, te, kao posljedice toga, ispiranja pješčanih prudova, erodiraju i vrijedna arheološka nalazišta uz rijeku, artefakti i ruševine koje je štitio taloženi materijal. To se pokušalo spriječiti gradnjom malih brana i sadnjom biljnog pokrova u cilju kontrole erozije, međutim, s malim uspjehom (Smith, 2009). Ispitivanje riječnog koridora 1990. i 1991. godine pokazalo je kako je pogođeno čak preko polovice od 475 zabilježenih nalazišta. 2006. godine Park je uložio 1,2 milijuna dolara u istraživanje i zaštitu devet najviše ugroženih nalazišta uz rijeku (Smith, 2009).

Na narušenu ekološku ravnotežu pokušalo se utjecati oponašanjem prirodne poplave pa je 1996., 2004. i 2008. godine puštena veća količina vode preko brane. Međutim, uz djelomičan uspjeh ovih pokušaja, prije svega se pokazalo kako je teško kontrolirati delikatni odnos između taloženja i erozije rijeke.

Čovjek u Kanjonu

Najstariji tragovi ljudske aktivnosti u Parku datiraju iz paleoindijanskog razdoblja i stari su oko 12 000 godina. Još od tih vremena pa sve do danas čovjek je kao lovac i sakupljač, poljoprivrednik, a u najnovije vrijeme istraživač i turist, prisutan na širem području Grand Canyona.

Brojni arheološki ostaci niza kulturnih grupa pronađeni su u Parku (na engleskom jeziku nazivaju se: Paleo-Indian, Archaic, Basketmaker, Ancestral Puebloan (Kayenta i Virgin), Cohonina, Cerbat, Pai, Zuni, Hopi, Navajo, i Euro-American (Grand Canyon Park Profile 2009)).

Indijanska plemena tako već tisućama godina žive s Grand Canyonom. Nakon dugog razdoblja u kojem im se bespravno oduzimala zemlja i postupalo prema njima na način koji se ne bi mogao okarakterizirati kao civiliziran, danas su rezervati koji graniče s Parkom na neki način uključeni u njegov život, primarno kroz dodatnu turističku ponudu u atraktivnim dijelovima rezervata. Tu su Havasupai (u prijevodu “Ljudi plavozelene vode”), Hualapai (“Ljudi visokog bora”) te Navajo ili Diné (“Narod”), kako sami sebe nazivaju. Havasupai su jedino pleme čije se glavno naselje – Supai – nalazi na dnu kanjona. Međutim, dok su nekada uzgajali poljoprivredne kulture u kanjonu i slobodno lovili  i sakupljali plodove na platou, njihov način života i tradicija bili su poremećeni najprije otkrićem srebra 1870. godine, a zatim pretvaranjem velikog dijela zemlje koju su koristili u državno vlasništvo 1882. godine, te bolestima koje su ih pokosile u kontaktima s doseljenicima. Sudski spor koji su vodili s Državom za povratak zemlje svojih predaka presuđen je u njihovu korist 1975. godine.

Veliki dio indijanskih plemena ulaže velike napore u očuvanje jezika i tradicije, no, naravno, nemoguće je izolirati se od tekovina modernog života koje se šire putem televizije, Interneta ili školovanjem van rezervata. Druga strana medalje pritom su droga, alkoholizam i maloljetnička delinkvencija, koji nažalost nisu rijetkost. U rezervatima je općenito prisutan veliki problem nezaposlenosti i manjka cijelogodišnjih poslova.


Sl. 4. Oznaka za rezervat plemena Hualapai (snimila: Petra Radeljak, 14.08.2009.)

Hualapai se u posljednje vrijeme oslanjaju na grandiozne projekte turističke infrastrukture na svojoj zemlji. Tako su (uz investitore iz Las Vegasa) uložili u izgradnju Grand Canyon Skywalk – šetnice u obliku potkove, sa staklenim dnom, učvršćene na rubu kanjona dok ostatak dug 21 metar “visi” nad kanjonom, a ispod se pruža bezdan od preko 1200 metara. Na taj način nastoje privući više turista u udaljeniji, zapadni dio kanjona. Za posjet ovom mjestu i 15-minutnu šetnju platit ćete ukupno oko 75 dolara. Ovaj projekt izazvao je kontroverze i među članovima plemena, ali činjenica jest da se moraju hvatati u koštac s velikom nezaposlenošću u rezervatu, pri čemu šansu vide u turizmu. Turističke aktivnosti otvaraju određene mogućnosti za razvoj, no kako je u svojoj srži to sezonska djelatnost, ponovno se otvara problem manje zaposlenosti i manje prihoda u zimskim mjesecima.



Još ponešto o turističkom kolaču…

Grand Canyon postao je naširoko poznat još mnogo prije osnutka Parka, a posjećivanje i razvoj turizma u počeku se temeljilo na željeznici: prvi vlak stigao je 1901. godine, kao dio poznate Santa Fe željeznice. U samoj godini utemeljenja Nacionalnog parka zabilježeno je nešto više od 44 000 posjetitelja; taj broj danas doseže gotovo 4,5 milijuna posjetitelja godišnje, što čini 40% svih posjeta u Arizoni. Kako je Južni prsten dostupniji, najveći dio posjetitelja u Park dolazi s južne strane.


Sl. 5. Jedan od vidikovaca na Južnom obodu (snimila: Petra Radeljak, 14.08.2009.)

Inače, cijena ulaznice u Park izuzetno je povoljna, pogotovo za američke uvjete – 25 dolara za osobni automobil (i sve osobe koje su u njemu), a ako ulazite individualno pješice, biciklom ili motorom, onda ulaznica košta 12 dolara. Tome treba dodati i da postoje posebno pogodne godišnje karte, pri čemu za 80 dolara možete kupiti godišnju ulaznicu koja vrijedi za četiri osobe za ulaz u sve nacionalne parkove i savezna rekreacijska područja u SAD-u. Za usporedbu, jednodnevni posjet tematskom parku Disneyland u Kaliforniji platit ćete oko 70 dolara po osobi, a  godišnju kartu od 300 dolara naviše.

S obzirom na višemilijunski broj posjetitelja i veliki raspon turističko-rekreativnih aktivnosti koje im se nude na širem području Grand Canyona (u samom Parku i njegovom susjedstvu), ostvaruju se značajni prihodi od kojih profitira gospodarstvo okolnih područja. U ponudi ćete naći svega: od kampiranja, planinarenja, raftinga, vožnje autobusom, vlakom do preleta helikopterom i avionom (ljeti je aerodrom Nacionalni park Grand Canyon jedan od najprometnijih u Arizoni).

Međutim, tako veliki broj posjetitelja, i njihovih automobila izaziva i probleme gužve i zagađenja. “Turistički kolač” vuče i stalne pritiske za novom gradnjom, razvojem i komercijalizacijom u neposrednoj blizini Parka. Na Park tako vreba niz opasnosti, a hoće li se i kako njima othrvati, i hoće li ljudi imati na umu više njegovu dobrobit i očuvanje, a manje vlastiti ekonomski interes, tek treba vidjeti.

Kopački rit – turizam u parku prirode

Na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske sjeverno od ušća Drave u Dunav u središnjem dijelu njegove poplavne doline nalazi se Park prirode Kopački rit (Sl. 1). Prostire se na ukupno 17700 ha površine, a južno od njega nalazi se područje Posebnog zoološkog rezervata na 7143 hektara. Ime je dobio od mađ. „kapocs“ = kopča i „rét“ = močvarna livada. Riječ kopča označava poveznicu, a tu su funkciju oduvijek imali mnogobrojni drveni mostići koji su povezivali dvije obale kanala/fokova kojih je rit prepun (Sl. 2).


Sl. 1. Položaj Parka prirode Kopački rit
(Izvor: www.ita.hr)

Kopački rit fenomen je prirode. Unutrašnja je Delta Dunava i Drave, u Europi jedinstvena pojava i najveće fluvialno močvarno područje srednjeg Podunavlja (Bognar, 1990). Danas je najveće rastilište i mrijestilište ribe čitavog Podunavlja nakon područja njegove delte kao i najvažniji ornitološki rezervat u Hrvatskoj, a ujedno jedan od važnijih u svijetu u kojem se svake godine gnijezdi oko 140 vrsta ptica, većinom gnjezdarica. Velika bioraznolikost od 2000 bioloških vrsta u Parku odraz je bogatstva flore i faune koje su pak posljedica razvijenog ekosustava kojeg redovito svake godine plave vode Dunava i Drave (samo za ekstremno visokih vodostaja).


Sl. 2. Drveni most premošćuje ritski kanal
(Izvor: www.dvazen.coolinarika.com)

Nakon Drugog svjetskog rata Kopački rit je pod upravom Lovišta „Belje“. Od 1959. do Domovinskog rata Kopačkim ritom gospodari Lovno-šumsko gazdinstvo „Jelen“ sa sjedištem u Beogradu. U tom razdoblju izgrađeno je naselje Tikveš kao i njegova lovno-rezidencijalna varijanta dvorca Tikveš sa pripadajućim gospodarskim zgradama za potrebe lova i rekreacije jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza. U ritu je 1971. uređen Prirodoslovni muzej, a eksponatima se isticala lovačka zbirka lovnih sisavaca, ptica močvarica, jaja, jelenskog  rogovlja, skeleta, lovačkog oružja, fotografija… Aktivniju borbu za zaštitu Kopačkog rita pokrenuo je 1967. Drago Getz iako su ranije od 1956. do 1958. svrhovita istraživanja u prilog tome, Odjelu za zaštitu prirode, podnijeli Drago i Renata Rucner. Zajedno s njima ugledni prirodoslovci Ivan Matovičkin, Zlatko Pavletić, Zvjezdica Mikulić i akademik Milan Meštrov pregovarali su kao posrednici između LŠG „Jelen“ i Republičkog zavoda za zaštitu prirode te je 1967. Kopački rit postao „Upravljani prirodni rezervat“. Zakonom o zaštiti prirode 1976. uže područje današnjeg Parka proglašeno je Specijalnim zoološkim rezervatom, a šire Parkom prirode „Kopački rit“. Međunarodnim zalaganjem za Kopački rit prirodoslovac Joszef Mikuska postiže da se 1993. proglasi međunarodno značajnim vlažnim i močvarnim područjem na temelju prava Ramsarske Konvencije. Hrvatski Sabor 1999. potvrđuje i proširuje Park prirode sa oko 10 500 ha na otprilike 17 700 ha (Mihaljević, 1999).

Kopački reljef čine plitke polumjesečaste ili ovalne udubine, fokovi i žile. Udubine predstavljaju jezera, a ostaci su nekadašnjih mrtvaja Dunava. Fokovi su izravne poveznice sa Dunavom i Dravom te njima voda dotječe i poplavljuje čitav prostor Kopačkog rita. Najveće je jezero Kopačko koje se nalazi u središtu Parka. Prosječne je površine oko 220 ha, a dubine od 1,5 do 5m. Osim njega ističe se jezero Sakadaš dubine 7m (najdublja je udubina rita) jer je jedina stalna površina pod vodom tijekom cijele godine osim Kopačkog jezera. Godišnje je Kopački rit prosječno poplavljen 99 dana, a čitava je površina pod vodom prosječno tek 32 dana. Poplavni val dolazi do rita početkom proljeća kada se u Alpama topi snijeg. Najprije stižu dravski valovi jer je ta rijeka kraćeg i ravnijeg toka od Dunava, a rit poplavljuje samo za ekstremnih vodostaja. Poplavni val vrhunac je u travnju ili u svibnju, a do kraja ljeta vode Dunava potpuno se povuku iz rita. Bare  (Sl. 3) su područja djelomično pod vodom (močvara je područje isključivo pod vodom dok je rit promjenama sklona kategorija te ga čine i voda i kopno), a zbog turbulencije poplavnih valova izduženog su i zakrenutog polumjesečastog oblika. Najvažnija je bara Sarvaš sa svojim ogrankom Isenj barom te nizom drugih bara na jugozapadu rita. Niz bara u istočnom dijelu područje je Malog Bajara. Najvažnija i osnovna veza Dunava i rita je Hulovski kanal dug 6 km i širok  do 34 m. Izravna veza s Dunavom je i Vemeljski Dunavac (izraz „Dunavac“ ili, rjeđe, „Stara Drava“ inače koriste stanovnici Baranje i kopačkog rita za fokove). Glavna veza rita i Drave je kanal Renovo, dug 3 km i širok do 20 m. Kanal Stara Barbara koji teče paralelno s Dravom dug je primjerice čak 26,7 km. Na čelu unutrašnje veze kanala je Čonakut, odnosno Sunčani kanal koji povezuje Kopačko sa jezerom Sakadaš (Mihaljević, 1999). Poseban površinski oblik ritskog reljefa su grede. Nalaze se na kanalskim rubovima, a njihov postanak veže se za akumulaciju materijala koji donosi Dunav. Izmjenom greda i kanala reljef se dinamizira i rit tako dobiva prepoznatljiv valovit izgled. U Kopačkom ritu prevladava umjereno-kontinentska klima premda mnoge mikroklimatske značajke bitno utječu na specifičan reljef. Što se tiče hidroloških značajki kopačkog rita, one su najviše ovisne o vodostaju vode u koritima Drave i Dunava. Mjerne stanice na Dunavu nalaze se kod Apatina, Bezdana i Bogojeva, a na Dravi kod Donjeg Miholjca i Osijeka.



Sl. 3. Pogled iz zraka na bare, travnjake i šume Kopačkog rita
(Izvor: www.scrapercity.com)

Turistički i ekološki značaj Kopačkog rita

Park prirode Kopački rit ima veliko značenje u cjelokupnoj turističkoj bilanci Osječko-baranjske županije jer više od trećine turista godišnje posjeti upravo rit (Sl. 4). Kopački rit nalazi se samo 13 km od Osijeka kojemu je on glavno rekreativno vikend odmaralište i mnogi  Osječani uživaju u posjetu ritu ili vožnji biciklom po nasipima. Kopački rit tako je postao prvi hrvatski centar za ciklo-turiste. Velik broj turista Kopački rit posjećuje i brodovima koji do rita stižu Dunavom, većinom iz Vukovara. Prirodna osnova (reljef, vegetacija, flora, fauna…) naglašava sveprisutne atraktivne faktore razvoja turizma. Kulturno-povijesna baština najvažniji je segment društvenih faktora razvoja turizma i veoma je izražena u čitavoj okolici Parka. U selu Kopačevu gdje se nalazi glavni ulaz u Park prirode postoji etnološki muzej i arheološko nalazište. U naselju Tikveš je dvorski lovno-rezidencijalni kompleks (kralja Aleksandra i predsjednika Tita) i lovačka ladanjska vila. Etnoselo Karanac slikovito je mjesto za posjet turista s konjskom zapregom, a ekoturizam „Zlatna greda“ u istoimenom naselju za bicikliste, ljubitelje vožnje čamcima Dunavom, foto safarija i noćenja u prirodi. U turističku ponudu Parka prirode Kopački rit ubrajaju se vožnje čamcima i panoramskim brodovima „Orao 1“ i „Liska“, biciklističke staze, šetnje uz promatranje ptica (birdwatching), vidikovci, poučne staze, slušanje rike jelena koja počinje oko 5. rujna, a završava polovicom istog mjeseca (Bognar et al., 2003), mogućnosti team-buildinga, rekreativnog ribolova, organizacije stručnih domaćih i međunarodnih skupova, noćenje u prirodi u sklopu kompleksa Tikveš… Turistička ponuda Kopačkog rita obogaćuje se i bogatom baranjskom gastronomijom, a u blizini je i baranjska vinska cesta te mnogobrojni vinski podrumi koji se nalaze u naseljima uz vinsku cestu (prednjače Kneževi vinogradi), obnovom dvorca Eugena Savojskog u Bilju te ulaganjem u izgradnju luka za turističke brodove u Batini i Aljmašu. Ubrzano se razvija seoski turizam, a samo u općini Bilje (koja obuhvaća 70% površine Kopačkog rita, www.bilje.hr) danas ima 26 seoskih gospodarstva. No, danas, nažalost, još uvijek prednjači lovni turizam i rekreativni ribolov, a ogromne su mogućnosti za razvoj safari turizma, ruralnog turizma, agroturizma, etno-kulturnog turizma, cikloturizma i ekoturizma.



Sl. 4. Kretanje broja posjetitelja parka prirode Kopački rit i Osječko-baranjske županije u razdoblju od 2004. do. 2008. godine.

Osnovni ekološki čimbenik o kome ovisi život u ritu je prirodna izmjena vode kroz kontinuirana plavljenja. Kopački rit jedan je od posljednjih očuvanih ritova Podunavlja (Mihaljević, 1999) i močvarnih ekosustava Europe. Složeni odnosi između biocenoza u promjenjivim ritskim uvjetima veliki su izazov istraživačima Kopačkog rita. O tome već svjedoči preko 500 znanstvenih i stručnih radova, a posebno 15-ak disertacija i magistarskih radova (Mihaljević, 1999) o ekologiji rita. U floru Kopačkog rita ubrajamo šumsku, travnjačku, vodenu i močvarnu te nitrofilnu vegetaciju. Što se tiče šumske vegetacije najveće površine prekriva bijela vrba. Na reljefno višim gredama uglavnom rastu hrast lužnjak i grab (Mihaljević, 1999). Od travnjačke vegetacije danas su ostali samo mozaični ostaci, uglavnom pašnjaci za divljač oko Tikveša. Vodena i močvarna vegetacija zastupljena je s oko 400 vrsta leća, a na površini vode najzastupljeniji su krocanj, lokvanj i lopoč. Na dodiru kopnenih i vodenih površina prevladavaju tršćaci (Sl. 5) koji ritu daju prepoznatljiv izgled. Biološka florna raznolikost 297 vrsta ptica (broj u koji sam se uvjerio 1. svibnja ove godine pri posjetu Kopačkom ritu), od kojih se 141 vrsta redovito ili povremeno gnijezdi u ritu (ističu se velike kolonije čaplji, velikih vranaca, divljih gusaka i pataka njorki) pa do 55 vrsta sisavaca kao što su jelen, lisica, divlja mačka, divlja svinja i drugi, a odnedavno i dabrovi, čini Kopački rit baranjskim biserom, ali i svjetski orintološki vrijednim područjem. Posebnost je Kopačkog rita što ga nastanjuju vrlo rijetke, ugrožene vrste, kao što je orao štekavac koji je i simbol Parka (Sl. 6) crna roda ili stepski sokol (Mihaljević, 1999).


Sl. 5. Tršćak Kopačkog rita na dodiru vodenih i kopnenih površina
(Izvor: www.htz.hr)


Sl. 6. Logo Parka prirode Kopački rit
(Izvor: www.odmor.org)

Ideju o Beljskom nacionalnom parku 1935. iznosi pri svom posjetu i istraživanju prirodoslovac Szecheny (Mihaljević, 1999). Godine 1958., tadašnji vlasnik područja Kopačkog rita, „Uprava uzgajališta divljači „Jelen“-Beograd“ u suglasnosti je sa Republičkim zavodom za zaštitu prirode tražila proglašenje Nacionalnog parka „Moša Pijade“.  S tim se nije složio Konzervatorski zavod iz Zagreba navodeći kako bi s obzirom na gospodarsko značenje Parka bolji oblik zaštite bio Upravljani prirodni rezervat (Getz, 2005). Sljedeći puta takav zahtjev ponovljen je 1982., a pokrenulo ga je Lovno-šumsko gazdinstvo „Jelen“-Beograd, sljedeći upravitelj Kopačkog rita. Posljednja inicijativa koja je krenula ciljem proglašenja Kopačkog rita Nacionalnim parkom dogodila se 1999., a svoj epilog dobila je 2005. Na strani zagovaratelja opcije nacionalni park bile su udruge Družba prijatelja kopačkog rita i Zelena akcija, lokalni SDP i Javna ustanova Parka prirode Kopački rit. Aktivisti Zelene akcije pak sa svojim argumentima veoma su poduzetno istupili pred zgradom Sabora u Zagrebu početkom 2005. Između ostalog smatraju da područje Parka prirode Kopački rit treba dobiti status nacionalnog parka jer u istočnoj Hrvatskoj ne postoji niti jedan nacionalni park, a i svi nacionalni parkovi kontinentalnog dijela vezani su uz fenomen krša. Osim toga poboljšao bi se ekonomski razvoj ovog nerazvijenog dijela Hrvatske razvojem ekološkog turizma koji je u sukobu s postojećim lovnim turizmom.



Sl. 7. Močvarno bilje u Kopačkom ritu
(snimio: Krunoslav Marijanović, 13. rujan 2009.)

Tijekom 19. stoljeća zbog hidromelioracija Baranja je izgubila 44 000 ha močvarnog zemljišta (Getz, 2005), a 1969. tijekom prokopavanja hulovskog kanala u ritu je izgubljeno 3000 ha površine pod vodom (Mihaljević, 1999). Kopačko jezero tada je gotovo presušilo te je proglašena „ekološka katastrofa“. Podizanjem ustave „Kopačevo“ u jezero Sakadaš 1985. se prelio ispust gnojnice svinjogojske farme iz Darde. Premda je te godine uginuo veliki dio ribljeg fonda navedenih jezera (opet je proglašena „ekološka katastrofa“) ustav postoji i danas, a u njega se ulijevaju vode mesne idnustrije „Belje“ te sabirne jame naselja Bilje i Kopačevo (Getz, 2005). Osim navednih postoje i mnogi drugi primjeri onečišćenja rita i pomicanja njegove ekološke ravnoteže. Usto je izgradnjom infrastrukture čovjek dodatno utjecao na izgled prvobitnog krajolika. Od svih objekata najveće opravdanje imaju crpne postaje „Tikveš“ i „Zlatna Greda“. Ljudski faktor skretanjem riječnih tokova, gradnjom ustava i nasipa doveo je rit do situacije nespremnosti pri jačim poplavnim valovima Dunava i Drave. Suša koja rit pogađa u ljeto i zimu prije masovnog dolaska ptica utječe na pomor riba u ritu, a samim time i manjak hrane za ptice gnjezdarice. Požari su sljedeći neprijatelji (često su namjerno izazvani) rita jer je Kopački rit bez vode veći dio godine te se tako usred dvije sušne sezone zna zapaliti tršćak ili suha trava. Neracionalno gospodarenje kao i izlov ribe te odstrel ptica i krupne divljači posrednim putem također veoma narušava ekološku ravnotežu. Mine i minska eksplozivna sredstva još su jedan poguban utjecaj za Kopački rit jer je tijekom Domovinskog rata u Posebnom zoološkom rezervatu ostalo minirano 3700 ha površine. Njihovo vađenje izuzetno je teško jer se ukopane u močvarni mulj dižu i spuštaju sukladno laviranju vodostaja Kopačkog rita tijekom godine ne dopuštajući pristup čovjeku. Kao dokaz da ljudska djelatnost i intencije ne mare za ekologiju pretprošle godine se bez imalo razmišljanja o štetnom utjecaju na ekološku ravnotežu Parka prirode Kopački rit počelo raspravljati o energetskoj politici Hrvatske koja bi uključivala izgradnju nuklearne elektrane kod Aljmaša, no danas su stručnjaci protiv nuklearne elektrane. Područjem Parka prirode Kopački rit potrebno je pažljivo gospodariti na temeljima održivog razvoja ne inzistirajući još uvijek na proglašavanju područja Nacionalnim parkom jer djelatnosti vezane uz njega koje su tu prisutne mnogim ljudima koji žive u okolici osiguravaju polutrajnu ili trajnu egzistenciju uz činjenicu kako bez obzira na rijetku naseljenost ratom napaćenog prostora Baranje nezaposlenost iznosi oko 50% što je nadasve porazan podatak za životni standard 21. stoljeća. Civilizacijska je zadaća ovaj biser Baranje u kojem su se nekada odmarali članovi dinastije Habsburg, kralj Aleksandar i Josip Broz Tito ekološki sačuvati u budućnosti.

Literatura i izvori

Bognar, A. (1990). Geomorfologija Baranje: znanstvena monografija, Savez geografskih društava Hrvatske, Zagreb.
Bognar, A. et al. (2003). Kopački rit: park prirode: ekološki turistički vodič, Barbat: Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja RH, Zagreb.
Getz, D. (2000). Spašavanje ribe ili pučki vašar u posebnom zoološkom rezervatu “Kopački rit” pod pokroviteljstvom javne ustanove, Šumarski list: znanstveno-stručno i staleško glasilo Hrvatskoga šumarskog društva, vol. 124, br. ¾, 219-227.
Getz, D. (2005). Kopački rit nacionalni park ili park prirode?, Priroda: mjesečnik za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije, vol. 95, br. 5(934), 33-39.
Jovanović, N. (1991-1992). Kopački rit uništava velikosrpski agresor = Kopački Rit at war in 1991/92, vol. 2, br. 5-6, 80-81.
Mihaljević, M. et al. (1999). Kopački rit : pregled istraživanja i bibliografija, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad, Osijek.
Mikuska, J. (1991). Kopački rit : močvarno stanište najvećeg broja vrsta ptica gnjezdarica i selica u Hrvatskoj, Ekološki glasnik: časopis o prirodi, vol. 2, br. 1-2, 6-12.
Mikuska, J. (2002). Ptice, Matica hrvatska: Javna ustanova Park prirode Kopački rit, Osijek.

Trgovački centar – trgovački centar… Isto, slično ili različito?

Jesu li i King Cross i Kaptol Centar trgovački centri? Ako jesu zašto se toliko razlikuju i izgledom i funkcijama? Odgovor na ta i brojna druga pitanja o trgovačkim centrima pokušat ćemo dati u nastavku.

Do sada je već više puta pisano o trgovačkim centrima, njihovoj lokaciji i definicijama. Također kroz nekoliko članaka dan je i osvrt na razvoj i funkcije trgovačkih centara na rubu grada te trgovačkih centara u središtu grada. No niti u jednom od tih članak nije dan pregled vrsta trgovačkih centara.

Što je trgovački centar?

Trgovački centar je grupa maloprodajnih i drugih komercijalnih objekata koja je planirana i razvijena kao jedinstvena cjelina. Vlasništvo i upravljanje centrom je također jedinstveno. Osigurana su parkirališna mjesta u samom centru ili oko njega. Veličina i orijentacija centra je uglavnom određena obilježjima tržišta kojeg centar opskrbljuje.

Glavne karakteristike trgovačkih centara su :

• Jedinstvena uprava. Politika pojedinih lokala podređena je zajedničkom uspjehu.

• Kombinacija lokala koji se svojom ponudom međusobno nadopunjuju

• Laka dostupnost

• Dovoljan broj parkirališnih mjesta na umjerenoj udaljenosti od centra

• Ugodna okolina

• Jedinstveni arhitektonski koncept (tzv. tema)

• Osjećaj posebnosti (image)

Nekoć su se izdvajali neintegrirani i integrirani trgovački centri. Kod neintegriranih trgovačkih centara trgovačka poduzeća su sama podizala poslovne objekte i njima upravljala. Kod integriranih trgovačkih centara postojala je zajednička uprava i zajednička poslovna politika. Danas se prvenstveno govori o integriranim trgovačkim centrima.

Laka dostupnost osnovni je faktor lokacije trgovačkih centara. Kod centara u središtu grada govorimo o dostupnosti pješačkim prometom, javnim prijevozom te u manjoj mjeri motornim vozilima. Kod dostupnosti centara na rubovima grada prvenstveno govorimo o dostupnosti osobnim vozilima.

Često čujemo kako je otvaranjem trgovačkih centara trgovina postala uniformirana, a svi centri su isti. No tome nije tako. Svaki centar ulaže značajne napore u stvaranje image-a, a to se u određenoj mjeri postiže i izgradnjom centra s određenom temom tj. jedinstvenim arhitektonskim konceptom.

.

Razlozi razvoja trgovačkih centara

Prvi trgovački centar bio je Country Club Plaza u Kansas Cityu 1923., no suvremeni trgovački centri kakve danas poznajemo javljaju se 1950-ih godina. Koji su razlozi opstanka i sve jačeg razvoja trgovačkih centara?

Najznačajniji razlozi razvoja trgovačkih centara:

• Mogućnost kupovine, kulturnih aktivnosti i razonode na jednom mjestu

• Dodatni sadržaji omogućuju razvoj sintagme „one-stop shop“

• Ugodan prostor

• Siguran prostor

• Strategija razvoja u obliku javnih gradskih prostora

• Pseudo javni prostor

Karakteristika današnjice je sve veća brzina života i sve manje slobodnog vremena. Trgovački centri prepoznali su taj trend, a njihov odgovor na to je okupljanje kupovine i ostalih usluga kao što su osobne, profesionalne i financijske usluge na jednom mjestu i omogućavanje razvoj sintagme „one-stop shop“. Na taj način izbjegava se nepotrebni gubitak vremena na vožnju s jedne lokacije na drugu, kako bi se zadovoljile sve potrebe. Logika poslovne politike je jednostavna – ponuditi posjetitelju sve na jednom mjestu kako bi što dulje ostao u trgovačkom centru i na taj način potrošio veća sredstva.

Kako bi se osigurao što dulji boravak posjetitelja bitna je i ugodnost prostora. Ugodnost se postiže klimatizacijom, zelenilom, klupicama za odmor. Na taj način „hladni“ zatvoreni betonski prostori postaju humaniji te privlačniji. Značajnu ulogu u ugodnosti, ali i sigurnosti ima rasvjeta. Rasvjeta pridonosi osjećaju sigurnosti. Za razliku od javnih prostora, ovdje nema tamnih, uskih nesigurnih ulica. Značajna strategija razvoja trgovačkih centara je razvoj u obliku javnih gradskih prostora. No ta je otvorenost privid. Trgovački centri su u najvećoj mjeri privatni, zatvoreni i čuvani prostori te možemo govoriti o pseudo-javnim prostorima.

Slika 2. prikazuje primjer pokušaja stvaranja pseudo-otvorenog prostora. Stakleni krov na trgovačkom centru St.Stephen’s Green omogućuje ulazak velike količine dnevnog svjetla čime se pokušava stvoriti privid otvorenog prostora. Također kako bi se izbjegla gradnja dugih centara s dugim hodnicima grade se centri na kat.

Klasifikacija trgovačkih centara

No vratimo se pitanju s početka jesu li svi trgovački centri jednaki? Promotrimo li samo trgovačke centre u našoj bližoj okolici na prvi pogled nam je jasno da nisu. Možemo li ih sve nazivati trgovačkim centrima? Možemo, no potrebno je razlikovati njihove vrste.

Klasifikacija trgovačkih centara temelji se na: gravitacijskom području, morfološkoj strukturi i funkcionalnoj strukturi.

Kod klasifikacije trgovačkih centara prema gravitacijskom području potrebno je u obzir uzeti faktore kao što su broj kućanstava, prihodi, kupovna moć stanovništva, stupanj automobilizacije i sl.

S obzirom na veličinu gravitacijskog područja između ostalih  prof. Vresk izdvaja četri tipa trgovački centara:

• City CBD (Središnji poslovni centar)

• Regionalni centar (Centar gradske četvrti)

• Komunalni centar (Centar gradskih općina)

• Centar susjedstva (Centar stambenih naselja)

Kod morfološke klasifikacije bitan je izgled i struktura trgovačkog centra.

Morfološki oblici trgovačkih centara su:

• Strip centar

• Court centar

• Mall centar

• Plaza centar

• Cluster centar

Strip centar je otvoreni centar kod kojeg se poslovni objekti pružaju jedan do drugog, a okolo objekta raspoređena su parkirališna mjesta. Nema središnjeg osovinskog dućana tzv. tradicionalnog sidra (anchor store).

Court centar je zatvoreni tip centra kod kojeg se glavna trgovačka ulica dijeli u dvije sporedne ulice.

Mall centar je zatvoreni tip centra čiju osnovu čini pješačka zona s dva reda trgovina.

Plaza centar je zatvoreni tip centra kod kojeg se iz središnjeg pravokutnog trga izdvaja veći broj kratkih ulica s trgovinama.

Cluster centar je zatvoreni tip centra kod kojeg se formiraju grupe poslovnih prostora oko čvorova.

Najzastupljeniji morfološki oblici trgovačkih centara u Hrvatskoj su mall centar i plaza centar.

Funkcionalna klasifikacija trgovačkih centara temelji se na strukturi poslovnih prostora

Prema funkcionalnoj strukturi trgovačke centre dijelimo:

• Trgovački centri u užem smislu

• Tematski trgovački centri

Trgovački centri u užem smislu imaju jedan ili više osovinskih dućana ili sidra (anchor store) te veći broj manjih dućana. Obuhvaćaju i osobne usluge, profesionalne usluge, ugostiteljske usluge i pojedine financijske usluge. Imaju slabo izraženu zabavnu funkciju i funkciju provođenja slobodnog vremena. Najčešće su smješteni na rubovima grada.

Tematski trgovački centri nemaju tradicionalno sidro (anchore store). Posebnih su arhitektonskih i funkcionalnih karakteristika. Na temelju tih karakteristika razlikuju se njihove podvrste. No teško je povući oštru granicu između pojedinih vrsta trgovačkih centara te je njihova klasifikacija često rezultat kompromisa ili osobnih stavova.

Najznačajnije podvrste trgovačkih centara su:

• Poslovno – trgovački centri

• Urbani zabavni centri

• Outlet centri

• Off-price centri

• Modni centri itd.

Poslovno – trgovački centri imaju naglašenu poslovnu funkciju i značajan broj poslovnih prostora (ureda, putničkih agencija, itd.). Uz poslovne funkcije prisutne su i uslužne, stambene i socijalne funkcije (funkcije provođenja slobodnog vremena), a u pojedinim gradovima i turističke funkcije. Najčešće se javljaju u središnjim zonama grada te nemaju hipermarket.

Urbani zabavni centri također su smješteni u središtu grada. Obuhvaćaju suvremeno trojstvo zabava – ugostiteljska ponuda – kupovina. U takvim centrima nestaju granice rekreacije i potrošnje.

Outlet centri obuhvaćaju tvorničke dućane pri čemu je svaki dućan u vlasništvu proizvođača, no postoji zajednička uprava koja određuje zajedničku poslovnu politiku. Takvi centri predstavljaju prelazni oblik između neintegriranih i integriranih centara. Smješteni su najčešće na rubovima grada.

Off-price centri predstavljaju nastavak poslovanja nekadašnjih diskontnih centara. Artikli, najčešće ostaci prošlogodišnje sezone ili artikli srednje i slabije kvalitete, prodaju se u takvim centrima po znatno nižim cijenama.

Postoje i brojne druge vrste trgovačkih centara, no ovo su samo najznačajnije i najzastupljenije. U Hrvatskoj su najrašireniji trgovački centri u užem smislu te od tematskih centara poslovno – trgovački centri i u manjoj mjeri urbano – zabavni centri.

Pojedini centri imaju razvijene turističke funkcije. U Hrvatskoj takvi centri još uvijek nisu prisutni. Primjer takvog centra je trgovački centar Old post office u Washington D.C. (Sl.4.). Nekadašnja pošta preuređena je u trgovački centar s razvijenom ugostiteljskom i kulturnom ponudom te s vidikovcem na najvišoj etaži. Taj je centar također i primjer prenamijene nekadašnjeg poslovnog objekta u trgovački objekt.

Tendencije razvoja trgovačkih centara

Razvijene države karakterizira pojava trgovačkih centara na terminalima javnog prometa, autobusnim i željezničkim kolodvorima, u zračnim lukama. Trgovački i poslovni objekti su na tim lokacijama postojali i prije no nisu imali zajedničku upravu, a bili su smješteni u prostorima nepotrebnim za odvijanje prometnih djelatnosti. Danas takvi trgovački centri i terminali javnog prometa imaju zajedničku upravu, a ponuda poslovnih prostora prilagođena je prosječnom putniku. Prvi takav centar u svijetu je Union station u Washingtonu, SAD.

U Hrvatskoj bilježimo različite tendencije razvoja u trgovačkim centrima na rubu grada i u središnjim zonama. Trgovačke centre u središnjim zonama karakterizira razvoj u pravcu pokušaja preuzimanje uloga javnih prostora u centru. U centrima na rubu grada osnovni cilj je  širenje socijalnih funkcija kako bi se ostvarila konkurentnost u odnosu na centre u središnjim zonama.

Nadam se da smo gornjim tekstom odgovorili na pitanja s početka, ali objasnili još neke dvojbe i eventualne nesporazume.

Literatura:

Haile Selassie – karizmatični car Etiopije

U šarenilu afričkih vladarskih ličnosti koje je često krasila izrazita nekonvencionalnost, barem prema mjerilima zapadne civilizacije, posebno mjesto zauzima etiopski car Haile Selassije.

Zapadni svijet upoznao je ovog omalenog ali žilavog vladara kada je Italija izvršila invaziju na Etiopiju krajem 1935. i kada je car u više navrata održao upečatljive govore pred Ligom naroda u Ženevi. Na njegovu popularnost možda je još više utjecao i rastafarijanski pokret koji je Haile Selassija doživljavao kao mesiju koji će osloboditi crnce odnosno Afrikance iako Etiopljani sebe nikada nisu smatrali pripadnicima crne već bijele rase. Svijet je na cara gledao kao na borca za slobodu protiv stranih izrabljivača mada je bilo poznato da zemljom vlada autokratski i da ne dopušta nikakvu oporbu. On je zaista bio car u svakom pogledu, a vladao je zemljom kao svojim privatnim posjedom.

carska obitelj

Carska obitelj


Rođen je u provinciji Harar 1892. g. kao Tafari Makonnen, a bio je kraljevske krvi kako po očevoj tako i po majčinoj strani. Školovan je prema zapadnjačkim standardima u jednoj katoličkoj francuskoj misiji u Adis Abebi kako bi se što bolje pripremio za buduće vladanje. Oženio se 1911. s Wayzaro Menen, kćerkom cara Menelika II., a 1917. postao je  službeno regent i nasljednik prijestolja. Kada je umro car Menelik II. nasljedio ga je njegov unuk Lij Yasu. Njegova vladavina bila je pogubna za Etiopiju jer je Yasu prešao na islam, pa je 1916.g. došlo do dvorske revolucije koju je podigla državna koptska crkva. Yasu je bio smjenjen a Selassije je postao vladar iako nije mogao preuzeti carski naslov sve dok je bila živa Menelikova žena Zodita. U razdoblju od 1917. do 1928.  Selassije je često putovao po zapadnoj Europi posjetivši Rim, London i Pariz što je vjerojatno utjecalo da vrlo rano uobliči svoju politiku velikih reformi kojom je nastojao Etipopiju izvesti iz siromaštva u suvremenu civilizaciju.

Godine 1930. umrla je carica Zodita pa je Ras Tafari preuzeo carsko prijestolje uzevši ime Haile Selassije što znači “Moć Svetog Trojstva”. Njegova puna titula glasila je Haile Selassije, Božji izabranik, pobjedonosni lav judejski, kralj Siona, Negus Negesti (kralj kraljeva) i car Etiopije. Car je već i prije stupanja na prijestolje započeo s reformama, ponajprije u zakonodavstvu, a 1919. Etiopija je podnijela prijavu za članstvo u Ligi naroda što joj je odbijeno zbog toga što je ropstvo u državi bilo još uvijek svakodnevna pojava. Selassije je ipak uspio 1923. uvesti Etiopiju  u  Ligu naroda što mu je dodatno podiglo ugled u zemlji i svijetu. Godine 1928. s Italijom je potpisao sporazum o dvadesetgodišnjem prijateljstvu. Ubrzo nakon stupanja na prijestolje car je objavio novi ustav koji je ograničio moć lokalnih rasova, a svu vlast u državi prebacio na cara i njegove nasljednike. Ovaj postupak doveo je do niza pobuna koje je car uspješno ugušio.



 Carska palača u Adis Abebi

Sredinom 30-tih godina počele su rasti napetosti između Etiopije i Italije koja je u svome posjedu imala Eritreju i koja je čekala povoljan trenutak da svoju vlast proširi i na susjednu Etiopiju. Pogranični incidenti tijekom 1934. i 1935. doveli su do talijanske invazije na Etiopiju u listopadu 1935. bez prethodne objave rata. Etiopske snage nisu bile dorasle tehnički nadmoćnijoj talijanskoj vojsci koja je upotrijebila kemijsko oružje. Iako je osudila Italiju kao agresora, Liga naroda nije poduzela nikakve konkretne akcije što je ohrabrilo Mussolinija da nastavi s zauzimanjem Etiopije. Car je bio prisiljen napustiti zemlju 2. svibnja 1936. Svojim govorima pred Ligom naroda stekao je simaptije čitavog svijeta naročito u Sjedinjenim državama i Sovjetskom Savezu, ali su Britanija i Francuska i dalje podržavale talijansku okupaciju Etiopije.

Britanski interesi promijenili su se kada ja Italija 1940. ušla u rat na strani Njemačke te im je Etiopija iznova postala zanimljiva. Britanci su pružili vojnu pomoć Etiopiji pa se Haile Selassije vratio u Adis Abebu u svibnju 1941. uz pratnju britanskih vojnih jedinica. Tijekom ratnih godina Selassije je zadržao nadzor nad prilikama u zemlji ali uz prisutan britanski utjecaj. Međutim, car bi se žestoko usprotivio svakom pokušaju jačeg britanskog mješanja u unutrašnje etiopske prilike.

Jedna od najvećih carevih reformi bila je reforma etiopske crkve 1948. Naime, od sredine 4. st. poglavara etiopske crkve postavljao je koptski patrijarh iz Aleksandrije. Poglavar etiposke crkve nazivao se abuna i bio je obično Egipćanin koji nije poznavao amharski jezik. Česti su bili i slučajevi da se abuna okrene protiv etiopskog vladara, što je onda dovodilo do krvavih sukoba. Haile Selassije odlučio je prekinuti 16 stoljeća dugu tradiciju kako bi mogao sam kontrolirati crkvu. Od 1948. etiopskog abunu postavljao je sam car, nakon čega je koptski aleksandrijski parijarh nominalno davao svoj pristanak iako nije imao više stvarni utjecaj na njegov izbor.



 Koptski kršćani u Etiopiji odijelili su se od sveopće Crkve još sredinom 5. st.


Godine 1955. objavljen je novi ustav kojim su uvedene neke demokratske institucije u zemlju poput slobode govora i okupljanja, koje u zaostaloj i većinom nepismenoj zemlji nisu imale mnogo odjeka.
Etiopija je čitavo vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata polagala pravo na Eritreju koja je 1952. ušla u federaciju s Etiopijom koja je ubrzo priključila Eritreju kao jednu od svojih provincija. To je početkom 60-tih godina dovelo do otvorenog ratnog sukoba koji će potrajati s prekidima sve do 2002.

Reformistička politika, siromaštvo i sukob s Eritrejom slabili su carev položaj u zemlji. Godine 1960. pokušan je državni udar u tenutku kada je car bio na jednom od svojih putovanja u inozemstvo. Udar su predvodile Carska Garda, policija i radikalni intelektualci ali je nedostajala potpora ostalog stanovništva zbog čega je udar propao. Posljedica neuspjelog udara bila je polarizacija političkih snaga na konzervativne i napredne. U drugoj polovici 60-tih došlo je do napetosti između cara i velikih zemljoposjednika kada je car odlučio sprovesti reforme koje bi umanjile njihov utjecaj  na gospodarstvo. Kraj 60-tih i početak 70-tih godina obilježile su velika inflacija, korupcija i glad što je dovelo do rastućeg nezadovoljstva među stanovništvom. Početkom 1974. počela je otvorena pobuna u vojsci, a u lipnju iste godine skupina od 120 časnika osnovala je organizaciju poznatu pod nazivom Derg. Preuzevši nadzor nad vojskom Derg je caru oteo najvažniju polugu njegove vlasti. Ubrzo je caru nacionalizirana sva imovina, a oduzeta mu je i palača. Car je optužen da je prikrivao posljedice gladi koja je zemljom vladala proteklih nekoliko godina i koja je usmrtila više stotina tisuća ljudi. Dana 12. rujna 1974. Haile Selassije svrgnut je s vlasti koju je preuzeo Derg na čelu s marksističkim diktatorom Mengistu Haile Mariamom. Car Haile Selassije umro je 1975. pod nerazjašnjenim okolnostima u kućnom pritvoru.

Haille Selassije u carskoj odori

Haile Sellassie u svečanom carskom ornatu

Vladavina Haile Selassija uvela je Etiopiju u suvremeni civilizacijski krug. Moglo bi se reći da je car uživao veći ugled u svijetu nego kod kuće gdje je koncentrirao državnu, vojnu pa i crkvenu vlast u svojim rukama. Reforme su uglavnom doticale sve segmente etipoksog društva sve osim careve osobne vlasti što je i oslabilo njegov položaj u narodu.  Rat s Eritrejom, siromaštvo i stalno prisutna glad doveli su na kraju do njegovog svrgnuća. Bez obzira na sve to, ostao je izvan zemlje upamćen kao karizmatični vođa i veliki borac za slobodu.

Održivo upravljanje energijom u zaštićenim područjima

Problematika održivosti zaštićenih područja često se stavlja na margine znanstvenih istraživanja održivosti zbog uobičajene percepcije da su zaštićena priroda samim svojim postojanjem održiva ili da je jedina problematika održivosti u njima turizam. Unatoč takvim stavovima jasno je da sve dimenzije održivosti itekako utječu na održivost zaštićenog područja kojih danas u svijetu ima preko 120 000. Uslijed tolike raznolikosti zaštićenih područja, glavne dimenzije održivosti, ekološka, socio-kulturna i gospodarska, zapravo predstavljaju tek okvir za razmatranje svih mogućnosti djelovanja u svrhu očuvanja čim prirodnijeg stanja okoliša. Tako sve važniji segment održivosti zaštićenih područja predstavlja i energetska održivost koja je u uvjetima zaštite iznimno osjetljivo pitanje.

Što je održiva energija i kakve su perspektive njene upotrebe?

Važnost održive energije odlično oslikava izjava Glavnog tajnika UN-a, Bana Ki-muna, sa sastanka u Davosu 2012. godine prema kojoj je održiva energija globalni prioritet, baš kao što je jedan od glavnih prioriteta UN-a, jer je baza svega što činimo te svega što želimo postići. U posljednjih dvadesetak godina obnovljivi izvori energije zbog svoje univerzalne mogućnosti primjene, ali i u svjetlu klimatskih promjena zauzimaju sve veći udio u i dalje rastućem segmentu potrošnje energije. Energija ima visoku multidimenzionalnu prirodu s obzirom da ima stratešku poziciju u odnosu na okoliš, mir, nacionalnu i međunarodnu sigurnost, ekonomski razvoj i rast. To postaje osobito jasno kad se razmatra potrošnja energije na svjetskoj razini koja u razdoblju od 1990. do 2008. (IEA) porasla za 39%, pri čemu još uvijek unatoč povećanju proizvodnje energije iz održivih izvora najveći udio zauzimaju fosilna goriva (kao i najveći rast potrošnje). Trendovi su još gori kada ih se razmatra po regijama (tab. 1) gdje je jasno vidljivo da je nagli porast slabije razvijenih gospodarstava u potrošnji energije eksponencijalan te nema naznaka za ublažavanje, već samo pojačanje tog trenda s obzirom na sve veću potrebom za energijom upravo u tim regijama.


Izvor podataka: IEA/OECD

Kada se razmatra vrsta energetskih izvora u globalnoj potrošnji, postaje jasno da unatoč svim ciljevima i vizijama održivi izvori energije još uvijek gube bitku u odnosu na fosilne izvore energije. Tako je 2010. godine tek 3,4% sve potrošene energije bilo dobiveno iz obnovljivih izvora energije (u užem smislu to su solarna energija, geotermalna energija, energija vjetra te energija dobivena iz toplinskih pumpi) dok još 17,7% potrošnje otpada na hidroenergiju (sl. 1). Istovremeno obnovljivi izvori energije su 2010. godine proizveli tek 0,4% svih emisija CO2 dok ostatak emisije otpada na fosilne izvore energije. Ovi podatci nam jednoznačno govore o koristi koju geosfera može imati od daljnjeg širenja uporabe korištenja obnovljivih izvora energije.

sl.1
Sl. 1. Udjeli emisije CO2 1973. i 2010. godine po izvorima energije (lijevo) i udjeli energetskih izvora u ukupnoj potrošnji energije 1973. i 2010. godine (desno)
Izvor podataka: IEA, 2012

Razmatranjem potrošnje energije bitno je za naglasiti da nije dovoljno samo konstantno povećanje proizvodnje energije (makar i iz održivih izvora energije), već je potrebno i stalno smanjenje korištenja same energije. To je najlakše postići kroz povećavanje energetske efikasnosti ili, jednostavnije rečeno, kontroliranjem uvjeta u kojima se troši energija (toplinska i električna). To je pak moguće postići kroz brojne mjere koje se mogu odnositi na različite razine energetske učinkovitosti, od razine stana ili kuće pa preko razine zgrade, bloka zgrada do cijelog naselja. Naravno povećanjem efikasnosti svih objekata u kombinaciji s korištenjem održivih izvora energije moguće je postići najveći udio smanjenja emisije CO2 što je iznimno važno globalno gledajući, no i kada se govori o lokalnoj razini, pa čak i privatnoj razini, moguće je ostvariti ogromne financijske uštede, od 30 pa čak i do 100% (pasivne kuće; sl. 2).

sl.2.
Sl. 2. Model pasivne kuće (www.passiv.de)

Korištenje održive energije u zaštićenim područjima

Kada problematiku korištenja održivih izvora energije, kao i povećanje efikasnosti objekata prenesemo na zaštićena kulturna i prirodna područja, priča dobiva posve novu dimenziju. Zbog pravila konzervacije takvih područja nemoguće je koristiti sve dostupne izvore održive energije, poput recimo solarnih panela, prvenstveno zbog vizualne degradacije prostora. Također u ovakvim slučajevima mnogo je kompliciranije i korištenje mjera energetske učinkovitosti, poput promjena u fasadi ili postavljanja duplih stakala upravo zbog moguće promjene u izvornom izgledu zgrada. Moramo biti svjesni da, kada govorimo o kulturnoj baštini, energetska učinkovitost će biti znatno smanjena upravo zbog ograničenja povijesnih značajki zgrada, no to ne znači da se poboljšanja ne mogu provesti, posebice uz pojedinačno pristupanje svakom objektu, uzimajući u obzir njegove posebnosti kao i klimatske i druge karakteristike prostora te uz dobro osmišljeno upravljanje cijelim procesom, od planiranja, preko provedbe, do nadzora.

Edukacija o korištenju obnovljive energije u zaštićenim kulturnim područjima: primjer Dubrovnika

Zbog potrebe za edukacijom u segmentu ovakvih projekata u organizaciji UNESCO-ovog regionalnog ureda za znanost i kulturu u Europi, UNDP-a, Sveučilišta u Dubrovniku te grada Dubrovnika održana je UNESCO-ova Regionalna škola za jugoistočnu Europu na temu „Sustainable Energy Governance in UNESCO Designated Sites“. Škola se održala u Dubrovniku u razdoblju od 29. rujna do 5. listopada 2012. godine, a bila je namijenjena u prvom redu mladim znanstvenicima koji se bave problematikom održivog razvoja i energetske učinkovitosti (sl. 3). Osnovni cilj škole bio je upoznavanje s mogućnostima obnovljivih izvora energije i poboljšanja energetske učinkovitosti, ali u skladu s osobitostima zaštićenih kulturnih i prirodnih resursa te osposobljavanje polaznika za upravljanje takvim projektima na mikro i makro razini. Regionalna škola je organizirana u skladu s ciljevima UNESCO-ovog programa GREET (Global Renewable Energy Education and Training Programme) koji se baziraju na poboljšanju znanja vezanog za pitanja obnovljive energije, promoviranje energetski učinkovitih politika, dijeljenju znanstvenog i stručnog znanja, podupiranju pilot projekta te omogućavanju tehničke podrške u njihovoj provedbi.

sl.3.
Sl. 3. Polaznici i predavači UNESCO-ove Regionalne škole za jugoistočnu Europu na temu „Sustainable Energy Governance in UNESCO Designated Sites“

Predavači su bili brojni stručnjaci iz područja arhitekture, zaštite kulturne i prirodne baštine, upravljanja projektima, odnosa s javnošću i održivog razvoja. Među njima se svakako ističu dr. sc. Davide Poletto, voditelj projekata edukacije UNESCO-ovog ureda u Veneciji, Nicholas Heat, voditelj organizacije ChangeWorks Edinburgh, dr. sc. Ioannis Poulios, profesor na Sveučilištu Zapadne Grčke, mr. sc. Višnja Klepo, nezavisni stručnjak za područje energetske efikasnosti u kulturnoj baštini, te brojni drugi predavači iz Hrvatske i inozemstva. Kao polaznici sudjelovala su 23 doktorska i postdoktorska studenta različitih profila s interesom u područjima održivog razvoja, kulturne i prirodne baštine te energetske učinkovitosti iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore, Albanije, Grčke, Bugarske, Rumunjske, Kosova, Srbije i Moldavije.

Kroz inovativna predavanja, grupne zadatke, terenska istraživanja i prezentacije polaznici škole dobili su vrijedna znanja o rješenjima koje pružaju moderne tehnologije primjenjive i u iznimno vrijednoj UNESCO-ovoj baštini, a koje mogu znatno pridonijeti efikasnijoj uporabi energije. Sve dimenzije održivosti moraju biti jednako tretirane da bi postigli ciljeve energetske učinkovitosti, ali i da bi na pravi način konzervirali kulturnu baštinu. Samo integracijom stanovnika sa zaštićenom baštinom moguć je život samog lokaliteta per se, ali i turističke destinacije kao takve. U svrhu toga se mora voditi briga o uvjetima stanovanja u kulturnoj baštini, korištenjem modernih tehnologija i povećanjem energetske učinkovitosti samih zgrada čime se povećava kvaliteta stanovanje, ali i smanjuju troškovi za energente te emisija CO2 u atmosferu. Takvim lokalnim djelovanjem postižu se globalni rezultati koji se mogu i unaprijediti uvođenjem sustava održive proizvodnje energije. Zbog svega navedenoga upravo je Dubrovnik (sl. 5) izabran kao poligon za održavanje ovakvog programa gdje je terenskim radom na licu mjesta bilo moguće istražiti mogućnosti za primjenu novih tehnologija, koje bi omogućile daljnji razvoj u skladu s potrebama stanovnika, turista, zaštite kulturnog nasljeđa te smanjenja troškova.

Sl.4.
Sl. 4. Vanjske jedinice klima uređaja u Dubrovniku: primjer vizualne degradacije koju je moguće riješiti korištenjem centralnog klimatskog uređaja uz korištenje toplinskih pumpi u moru (lijevo; I. Marković, 2012.); primjer uklapanja solarnih panela na način da ne degradiraju izgled zaštićenog objekta (desno; V. Klepo, 2011.)

Tako su polaznici škole u sklopu svoje edukacije morali oblikovati upravljačke planove povećanja energetske efikasnosti na razini stana u zaštićenoj zgradi na primjeru zaštićene jezgre Edinburga, kao i na primjeru cijeloga objekta gdje klimatski faktori uvelike utječu na gubitak energije (osobito toplinske). S druge strane polaznici su imali završni zadatak osmišljavanja upravljačkog projekta povećanja energetske efikasnosti gradske jezgre Dubrovnika pri čemu su projekti trebali udovoljavati svim počelima održivosti, od financijske, ekološke, kulturno-povijesne, do socijalne. Ti isti projekti koji su rađeni u multidisciplinarnim grupama su bili prezentirani na Međunarodnoj konferenciji o povijesnim gradovima „Delivering Smart, Sustainable and Inclusive Growth in Historic Towns“ u organizaciji grada Dubrovnika, Vijeća Europe, UNESCO-a, Hrvatske udruge povijesnih gradova, Turkish Union of Historical Towns i European Association of Historic Towns and Regions. Na završnoj sesiji konferencije polaznici UNESCO-ove regionalne škole prezentirali su moguća rješenja koja bi znatno poboljšala energetsku učinkovitost dubrovačke gradske jezgre, vodeći brigu o očuvanju temeljnih vrijednosti zbog kojih Dubrovnik i jest na listi svjetske baštine.



Dubrovnik
Sl. 5. Stara gradska jezgra Dubrovnika pod zaštitom UNESCO-a gdje se kao njeno najvažnije obilježje navode crveni krovovi što onemogućava korištenje solarnih panela kao mogućeg izvora obnovljive energije

Ukupno se na području Hrvatske nalazi šest lokaliteta kulturne baštine koji su na listi svjetske baštine UNESCO-a: gradska jezgra Dubrovnika, Stari Grad Hvar, Dioklecijanova palača u Splitu, gradska jezgra Trogira, Šibenska katedrala, Eufrazijeva bazilika u Poreču te Plitvička jezera kao lokalitet svjetske prirodne baštine. Na području jugoistočne Europe nalazi se čak 46 lokaliteta kulturne svjetske baštine UNESCO-a te još šest lokaliteta prirodne, uz dva lokaliteta kulturnih i prirodnih vrijednosti, što svjedoči da ovaj dio Europe ima iznimno velike potencijale u budućem razvoju kulturnog i ekoturizma baziranoga na UNESCO-ovoj baštini.

Zaključak

Ovakav način edukacije od velike je koristi s obzirom na sve veće potrebe za energijom koja ne zaobilazi ni kulturnu i prirodnu baštinu, dapače sve je i izraženija i na lokalitetima koji nisu predviđeni za takvu intenzivnu uporabu energije upravo zbog sve izraženije turističke potražnje za takvim destinacijama. Kroz edukaciju mladih širi se trenutno uski segment stručnjaka koji se bave ovom problematikom, a koja postaje sve veći interes međunarodne zajednice, ali i samih turističkih destinacija.

Stanovništvo Hrvatske stari

Starenje je proces koji prati ukupno stanovništvo Hrvatske već dugi niz desetljeća – kakve su prostorne različitosti ovog procesa u našoj zemlji.

Jedna od najosnovnijih i najvažnijh struktura stanovništva jest ona prema dobi ili starosna struktura stanovništva kako ju još nazivamo. Ona nam otkriva broj stanovnika u pojedinim dobnim grupama, ali je prije svega odličan pokazatelj povijesnog razvoja stanovništva tijekom duljeg vremenskog razdoblja. U njoj se odražava zajedničko djelovanje svih onih čimbenika koji određuju ukupno kretanje stanovništva. Odrednice dobne strukture čine: natalitet, mortalitet, migracije i vanjski čimbenici (gospodarska kriza, rat, prirodne katastrofe i dr.). Što je još važnije, buduće promjene u kretanju stanovništva ovise u velikoj mjeri o dobnoj strukturi stanovništva jer ona određuje natalitet, mortalitet i stopu rasta stanovništva. Kada se provodi popis stanovništva, dob ili starost u pravilu se definira prema navršenim godinama života prije samog popisa. U tablicama koje se objavljuju u popisima stanovništva nalazimo dobne grupe prema petogodištima (0-4, 5-9, 10-14 itd.). Što je starenje stanovništva? Starenje stanovništva je proces povećavanja udjela stanovništva starog 60 i više ili 65 i više godina u ukupnom stanovništvu. Uzroci starenja su snižavanje nataliteta i snižavanje mortaliteta.

Tipovi dobne strukture stanovništva

Za analizu dobno-spolne strukture stanovništva i njenih promjena tijekom vremena koristimo tablični prikaz i grafički prikaz koji još nazivamo piramida starosti, dobna piramida, stablo starosti, stablo života i sl. Razlikujemo tri osnovna tipa dobne strukture:

1)     progresivni

2)     stacionarni

3)      regresivni.

Progresivni ili ekspanzivni tip dobne strukture obilježava široka baza piramide, dakle visok udio djece i dinamičan razvoj uzrokovan visokim stopama nataliteta. Oblik dobne strukture stanovništva je oblik piramide.

Stacionarni ili stagnantni tip dobne strukture obilježava sužavanje baze piramide i umjeren udio djece uz niske, stabilne stope nataliteta i mortaliteta iz kojih proizlazi nepromijenjen, te nizak ili nulti prirodni prirast. Oblik podsjeća na košnicu.

Regresivni ili kontraktivni tip dobne strukture karakterizira nizak udio djece tako da baza piramide postaje uža od njezina središnjeg dijela, što uzrokuje nizak, opadajući prirodni prirast ili prirodno smanjenje i pokazuje proces depopulacije. Stope nataliteta praktički su na razini stopa mortaliteta ili niže. Oblik piramide poprima obrise urne.





Pokazatelji dobne strukture stanovništva

Za analizu stanovništva Hrvatske koristili smo dva pokazatelja. Prvi pokazatelj je prosječna starost ili prosječna životna dob kao srednja vrijednost. Ona označava srednje godine života stanovništva u trenutku popisa. Općenito se smatra da proces starenja počinje kad prosječna starost stanovništva iznosi 30 godina. Hrvatsko je pučanstvo, dakle već 1953. zakoračilo u spomenuti proces jer je popis otkrio da je prosječna starost 30,7 godina. Iz popisa u popis ta se brojka povećavala: 1961. 32,0; 1971. 34,0; 1981. 35,6; 1991. 37,1 i 2001. 39,3.

Drugi pokazatelj, indeks starosti (Xs), koji pokazuje omjer broja starih 60 i više godina i mladih u dobi do 19 godina, izračunava se po formuli Xs=P60+/P0-19x100. Kritična vrijednost indeksa starosti iznosi 40 %. Pogledajmo i prema ovom pokazatelju ukupno stanovništvo Hrvatske. Prije pedeset godina, popisom iz 1953. godine Hrvatska je bila u povoljnoj situaciji s indeksom 27,9. Stalnim porastom iz popisa u popis (1961. 34,3; 1971. 47,2; 1981. 52,6; 1991. 66,7) došli smo u najkritičniju fazu jer je posljednji popis 2001. ustanovio vrijednost indeksa starosti od 90,7! Dakle, približili smo se onoj graničnoj vrijednosti od 100 koja pokazuje da na svakog starog stanovnika dolazi jedan mladi.



Paralelno se odvijalo i apsolutno i relativno smanjenje mladog, odnosno povećanje udjela starog stanovništva u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Godine 1953. mladih je bilo 1 447 908 ili 36,8%, a starih 404 212 ili 10,3%. Popisom iz 1961. broj mladih smanjen je na 1 424 992, a udio na 34,3%, a broj starih povećan je na 489 057 ili 11,8%. Deset godina poslije, 1971. broj mladih je 1 394 683, a udio 31,5%, a starih 658 318 ili 14,9%. Za idućih deset godina, do 1981, i dalje se smanjuje kontingent mladih te on iznosi 1 299 488 ili 28,2%, a kontingent starih apsolutno se povećao 683 127, a relativno neznatno smanjio na 14,8%. Pretposljednji popis potvrdio je tendenciju razvoja: mladih je 1 252 469 ili 26,2%, a starih 834 988 ili 17,5%. I konačno, podaci posljednjeg popisa 2001. godine pokazuju sljedeći omjer i udio: mladih je 1 053 240 ili 23,7%, a starih 955 556 ili 21,5%!



Na županijskoj razini najveću prosječnu starost 2001. imalo je stanovništvo Ličko-senjske županije (43,0), a prosječno je najlmađe stanovništvo Međimurske županije (37,6). Indeks starosti također je pkazao da se raspon vrijednosti po županijama kreće između istih županija: Ličko-senjska 145,7, a Međimurska 72,0. Također, udio starog stanovništva u ukupnom najmanji je u Međimurskoj (18,7%), a najveći u Ličko-senjskoj županiji. No udio mladih svoje naj vrijednosti dostigao je negdje drugdje. Najmanji je u Primorsko-goranskoj županiji (20,5%), a najveći u Brodsko-posavskoj (26,9%).





Kakva je slika na razini općina i gradova? Prije kratkog pregleda općina/gradova s naj vrijednostima, valja upozoriti da je nakon popisa 2001, kada je bilo 423 općina i 123 grada došlo do određenih promjena. Danas je administrativno-teritorojalnih jedinica 550: 426 općina i 124 grada. Općina Vodnjan promijenila je status u grad (2003. g.), a novonastale su općine Pribislavec (u 2001.-oj), Bilice (u 2002.-oj), Kamanje i Kolan (u 2003.-oj). Također naselje Novi Čeminac «prešlo» je iz Općine Jagodnjak u Općinu Čeminac (2002. g.). Da vidimo prvo koje su to općine/gradovi s najmlađim stanovništvom. Na prvom mjestu je općina Voćin u Virovitičko-podravskoj županiji čiji je stanovnik na dan popisa 2001. bio prosječno star 30,6 godina. Slijede Općina Podstrana (33,5), Pribislavec (33,6), Vođinci (33,7) i Ivankovo (34,1) da bi se na šestom i sedmom mjestu našli najlmađi gradovi u Hrvatskoj: Grad Solin i Grad Metković (oba 34,4). Prema drugom pokazatelju, inedksu starosti, pordak i sastav prvih deset općina je sličan. Najpovoljniji omjer je u Općini Voćin (35,5). Slijede općine Podstrana (40,7), Omišalj (44,0), Vođinci (46,8) te na petom mjestu Grad Solin (46,8).

 

Razmotrimo sada i općine s najstarijim stanovništvom. Prema oba pokazatelja na prvom mjestu je Općina Civljane čije je stanovništvo 2001. u prosječnoj dobi od 64,1 godina, a indeks starosti je «nenormalno» visok: 5200 (dvoje mladih i 104 starih)! I druga i treća općina na ovoj rang listi nalaze se u Šibensko-kninskoj županiji: Ervenik i Biskupija. Radi se općinama kroz koje je 1990-ih prohujao ratni vihor, a danas (kao i još neke među prvih deset) imaju status područja posebne državne skrbi.



Proces starenja stanovništva izuzetno je aktualan za Hrvatsku. Dobna struktura odražava se i u uspjehu stranke umirovljenika na proteklim izborima. Intenzivno starenje uzrokovano je, uz smanjenje nataliteta i povećanje mortaliteta, emigracijom (poznato je da među migrantima prevladava stanovništvo u dobi od 20 do 40 godina koje za sobom odnosi i buduća rađanja) i ratnim gubicima u I. i II. te Domovinskom ratu. Ovome treba dodati i nepostojanje populacijske politike. Zbog sve manjeg udjela mladog stanovništva (naravno, isključivši utjecaj imigracije) možemo očekivati daljnje smanjenje stope rasta stanovništva. U Hrvatskoj će između 2005. i 2015. godine doći do dodatnog povećanja priljeva stanovništva u staračku dob i do daljnjeg porasta umirovljenika kao posljedica «bebi buma» (povećanja nataliteta) između 1946. i 1954. godine. Sve to pokazuje da će mlađe staro stanovništvo (60-74 g.) postati važan ljudski resurs razvoja i da ubuduće valja s njim računati. Regionalne razlike, za koje smo pokazali da postoje i koliko su u pojedinim krajevima naše zemlje dramatični, uzrokuju ozbiljan socijalni, ali i gospodarski problem. Svi programi gospodarskog razvoja temeljeni su na ljudskom potencijalu stoga valja u postojeću, pardon, buduću populacijsku politiku ugraditi i regionalne različitosti našeg prostora.

Ekonomija gradova razvijenih zemalja svijeta

Jedan od glavnih procesa koji obilježava suvremeno društvo jest urbanizacija. Urbanizacija je proces koji ne obuhvaća samo pojavu i razvoj gradova već i kompleksne promjene u ruralnim sredinama s kojima se u raznim oblicima smanjuju morfološke i funkcionalne razlike između gradova i sela (Vresk, 2002).

U današnjem svijetu u kojem broj stanovnika raste iz minute u minutu, očekuje se da će svjetska populacija sa 7 milijardi stanovnika iz 2011. godine do 2050. godine narasti na više od 9,5 miljardi stanovnika. U isto vrijeme veličina urbanog stanovništva porast će sa 3,6 milijardi 2011. godine na nešto više od 6,3 milijarde stanovnika 2050. godine. Stoga je jasno da će gradovi imati temeljnu ulogu u formiranju modernog, suvremenog društva.

DIFERENCIJACIJA IZMEĐU URBANIH SISTEMA SVIJETA

Grad je kompaktno sagrađeno veće naselje obilježeno relativno gusto stalno naseljenim većim brojem stanovnika, razvijenom urbanom infrastrukturom, administrativnim statusom grada, gradskim načinom života, funkcijom stanovanja i rada, organiziranim prometom i opskrbom, dostupnošću obrazovnih, medicinskih, upravnih i ostalih pravnih usluga te dostupnošću sadržaja kojima ljudi ispunjavaju svoje slobodno vrijeme (Vresk, 2002). Svaki grad je dio jednog unutar sebe povezanog urbanog sistema koji je s druge strane dio regionalnog, nacionalnog i internacionalnog urbanog sistema. Na taj način gradovi čine kompleksnu međusobno povezanu mrežu.

Među najrazvijenije urbane sisteme svijeta ubrajaju se metroplitanska područja Londona, New Yorka te Tokija kao reprezentativni primjeri globalnih gradova s važnim financijskim, političkim i kulturnim funkcijama te poslovnim središtima važnih multinacionalnih  kompanija te raznih globalno značajnih organizacija. Globalni ili svjetski grad je grad s organiziranim globalnim poslovnim, financijskim, trgovinskim i političkim funkcijama, ali ima i jasno izražene socijalne i kulturne raznolikosti (Pacione, 2009). Postoji nekoliko tipova izdvajanja globalnih gradova prema globalnoj važnosti među kojima se izdvajaju dva značajnija. Prvi je Thriftov tip koji razlikuje tri razine izdvajanja globalnih gradova:

Pravi globalni centri koji sadrže podružnice i središnjice nekih od najvažnijih svjetskih korporacija i banaka koje su zadužene za većinu svjetske trgovine i razmjene. To su New York, London i Tokio.
Zonalni centri koji sadrže urede mnogih velikih korporacija te imaju važnu ulogu u međunarodnom poslovanju. Primjeri takvih centara su Paris i Los Angeles.
Regionalni centri u kojima se nalaze uredi kompanija i stranih financijskih organizacija, ali nemaju toliko važnu ulogu u međunarodnom poslovanju. Takvi centri su primjerice Sydney i Chicago.
Drugi tip izdvajanja globalnih gradova je tip po Beaverstocku koji je izdvojio najvažnijih 55 gradova svijeta (Tab. 1.) koji daju prikaz stupnjevanja značaja globalnih gradova. No unatoč svim podjelama većina analiza pokazuje da su najvažniji gradovi svijeta London, New York i Tokio kao upravni centri u svjetskoj ekonomiji (Pacione, 2009).



SOCIO-EKONOMSKE PROMJENE U SUVREMENIM GRADOVIMA

U suvremenom svijetu nova svjetska ekonomija odvija se više u prostoru nego u mjestu, a s vremenom će se sve više i više ekonomskih transakcija preseliti u taj novi prostor. Ljudi će naseljavati mjesta, a ekonomija prostor (Majetić, 2014).

U današnje doba sve veću ulogu ima tzv. „novi“ kapitalizam u kojem glavnu ulogu imaju znanje i informacije kao glavna pokretačka snaga urbane ekonomije. U novoj svjetskoj ekonomiji globalni gradovi funkcioniraju kao centri ili upravljačko-kontrolna mjesta u organizaciji svjetske ekonomije. Unatoč utjecaju globalizacije i na mrežu multinacionalnih kompanija, čime su njihove aktivnosti rasprostranjene po cijelome svijetu te je došlo do njihove decentralizacije, njihovo središte tj. uprava nije decentralizirana te je zadržana u velikim svjetskim gradovima, odnosno globalnim gradovima između kojih je stvorena snažna transnacionalna mreža globalnih gradova koje donose najvažnije globalno važne odluke (Sassen, 2001). Jedna od prednosti globalnih gradova je velika koncentracija stručnjaka u istome polju rada koji zajednički mogu surađivati na nekim projektima ili zajedno prodavati određene usluge.

Proces urbanizacije možemo podijeliti na tri etape:  predindustrijsku, industrijsku i postindustrijsku. U industrijsko doba gradovi su bili prostorni oblici koji su dominirali nad urbaniziranom regijom koja ih je okruživala. Za to razdoblje karakteristični su procesi industrijalizacije, deagrarizacije, deruralizacije i ruralnog egzodusa, pri čemu velik broj stanovnika naseljava gradove. S druge strane prisutan je i proces suburbanizacije gdje određeno, bogatije stanovništvo naseljava gradsku okolicu. Stoga, s obzirom na porast brojnosti stanovništva u gradovima i proces suburbanizacije, industrijska faza urbanizacije obilježena je procesom razvoja velikih urbanih aglomeracija, tj. gradskih regija (Vresk, 2002).

Postindustrijska etapa značajka je razvijenih zemalja svijeta. Nju karakterizira proces metropolitanizacije, tj. proces razvoja policentričnih metropolitanskih regija. Za proces  nastanka policentričnih metropolitanskih regija karakteristični su procesi dekoncentracije i rekoncentracije. Dekoncentracija je proces u kojem gradsko stanovništvo te ekonomske aktivnosti migriraju iz grada u neko drugo područje metropolitanske regije. Prilikom procesa rekoncentracije stanovništvo i ekonomske aktivnosti koncentriraju se u urbanim naseljima u široj ili užoj okolici gradova, odnosno u tzv. satelitskim gradovima. Tim procesima središnji grad koji je pogođen procesima dekoncentracije i rekoncentracije gubi glavnu ulogu u regiji te postaje samo jedan od centara policentrične metropolitanske regije. Stoga je prvi razlog opadanja važnosti određenog grada smanjenje njegovog broja stanovništva koje migrira u bližu ili dalju okolicu (primjeri takvih gradova su Liverpool, Manchester i Dortmund, bivša industrijska središta). Drugi razlog opadanja značaja i pozicije grada je migracija ekonomskih aktivnosti, seobu sjedišta kompanija ili industrijske proizvodnje, van grada ili u rubne dijelove grada. Također na rubnim dijelovima gradova podižu se i moderni trgovački centri koji nerijetko imaju znatno veću ponudu od centara u bližem središtu grada (jedan od takvih primjera je i trgovački centar WestGate, najveći trgovački centar u Hrvatskoj, koji se nalazi u općini Bistra, dvadesetak kilometara zapadno od Zagreba).

Još jedna od posebnosti suvremenih gradova su osnivanje novih poslovnih zona ili novih industrijskih prostora kao središta znanja i inovacija. Te nove poslovne zone tvore tzv. klastere, geografski koncentrirane skupove kompanija unutar jednog industrijskog sektora uz čvrstu suradnju sa znanstvenim i državnim ustanovama. Najčešće su to visokospecijalizirane kompanije temeljene na suvremenoj tehnologiji. Najpoznatiji primjeri visokorazvijenih klastera su Silicijska dolina, M4 koridor od Londona do Readinga, područja u Bavarskoj i Baden-Württembergu. Ukoliko su kompanije i njihovi istraživačko-razvojni centri smješteni u blizini znanstvenih instituta ili sveučilišta i ukoliko s njima usko surađuju, oni zajedno formiraju tzv. „znanstvene parkove“ (npr. Silicijska dolina i Sveučilište Stanford ili Route 128 i Sveučilište MIT).

EKONOMSKA POLARIZACIJA

S obzirom na svakodnevni ekonomski razvoj već razvijenih dijelova svijeta, u suvremenom svijetu jasno je vidljiva pojava ekonomske polarizacije. Ona se može promatrati na dvije razine. Prva, jače izražena, odnosi se na razliku između razvijenih i nerazvijenih zemalja svijeta. Najrazvijenije zemlje svijeta pripadaju takozvanoj „globalnoj trijadi“ koja obuhvaća zemlje zapadne Europe, istočne Azije predvođene Japanom te Sjedinjene Američke Države.  S druge strane postoje izrazito nerazvijeni krajevi kao što su subsaharska Afrika i pojedine zemlje južne i jugoistočne Azije. Između njih postoje velike razlike u stupnju razvijenostišto što se može prikazati udjelima proizvodnje po djelatnostima (sl.1.). Osim na globalnoj razini ekonomsku polarizaciju se može promatrati i unutar samih gradova bez obzira na stupanj njihovog ekonomskog razvoja, tako da je polarizacija jasno vidljiva i u najrazvijenijim metropolitanskim regijama svijeta kao što su metropolitanske regije Londona, New Yorka i Tokija.



Globalizacija je svakako jedan od najznačajnijih procesa koji oblikuju suvremeni svijet. Globalizacija je skup prekograničnih procesa pokrenutih nezapamćenim razvojem moderne tehnologije koji je doveo do ubrzanja ekonomskih procesa, a koji se odražava u socijalnoj, političkoj, kulturnoj i svim drugim područjima sveukupnog života, dakle globalnog je značenja (Mešić, 2007). Glavna karakteristika globalizacije je brz protok informacija, roba i usluga te je upravo zbog toga globalizacija ključan proces za globalni razvoj. Glavni nositelji globalizacije su multinacionalne i transnacionalne kompanije te upravo pod njihovim utjecajem dolazi do sve veće ekonomske polarizacije svijeta, a o njihovoj moći dovoljno govori podatak da neke od njih raspolažu budžetima većim od budžeta nekih država. Multinacionalne i transnacionalne kompanije svoja središta smještaju u najrazvijenijim gradovima svijeta i tako povećavaju priljev kapitala u te gradove te od njih stvaraju još jača financijska središta. Dok su središta kompanija u najrazvijenijim gradovima, proizvodni pogoni se najčešće grade u krajevima potpuno suprotnih obilježja tako da su upravo slabije razvijene države južne i jugoistočne Azije jedno od područja s najviše proizvodnih pogona multinacionalnih kompanija. Razlog takve raspodjele je radna snaga koja je višestruko jeftinija u slabije razvijenim zemljama, ali i mnogo lakši pristup prirodnim resursima koji se mogu iskorištavati bez kontrole ili uz vrlo malu kontrolu upravo zbog velikog utjecaja multinacionalnih kompanija na vlasti tih država. Smještaj proizvodnih pogona u slabije razvijenim državama olakšava prodiranje multinacionalnih kompanija na nova tržišta. Multinacionalne i transnacionalne kompanije zarađuju iskorištavanjem resursa nerazvijenih zemalja, a unose kapital u razvijene zemlje tako da je opravdano tvrditi da su upravo one glavni faktori sve veće ekonomske polarizacije u svijetu.



Ekonomska polarizacija se ne javlja samo između pojedinih krajeva svijeta, već je ona prisutna i unutar samih gradova. To je posljedica nekoliko međusobno povezanih i isprepletenih socio-ekonomskih procesa od kojih su najznačajniji deindustrijalizacija, tercijarizacija, gentrifikacija i kazualizacija, ali ne može se zanemariti ni utjecaj globalizacije. Proces deindustrijalizacije najbolje je promatrati na primjeru Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon snažnog razvoja industrije u vremenu nakon Drugog svjetskog rata koji je trajao do kraja 60-ih godina 20. stoljeća, dolazi do velikog propadanja industrije u sljedećem desetljeću. Tako je između 1966. i 1976. godine nestalo milijun radnih mjesta u proizvodnom sektoru. Propadanje je zahvatilo tradicionalne industrije poput brodogradnje, proizvodnje metala i tekstilne industrije, ali i industrije koje su u prijašnjem razdoblju bilježile veliki rast, a to su ponajviše automobilska i elektrotehnička industrija. Smanjivanje zaposlenosti i proizvodnje u industriji dovelo je i do stagnacije u energetskom sektoru jer je upravo tradicionalna industrija najveći potrošač energije (Pacione, 2009). Paralelno s procesom deindustrijalizacije javlja se i proces tercijarizacije koji je posebno izražen u razdoblju 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Tercijarizacijom je otvoren značajan broj novih radnih mjesta, najviše vezanih uz promet, financije i usluge. Za rad u tercijarnom sektoru potreban je nešto viši stupanj obrazovanja pa se ljudi koji su izgubili posao u procesu deindustrijalizacije nisu mogli jednostavno prebaciti u tercijarni sektor, a ako su se već i prebacili bili su prisiljeni raditi u slabije plaćenim uslužnim djelatnostima ili su se morali osloniti na pomoć države. Priljev obrazovanijeg i bogatijeg stanovništva koje je zaposleno uglavnom u tercijarnom sektoru je dovelo do procesa gentrifikacije. Gentrifikacija je proces prenamjene društveno marginalnih i područja radničke klase središnjih dijelova grada u rezidencijalna područja srednje klase koji je započeo 1960-ih investiranjem privatnog kapitala u najveće gradove (Majetić, 2014). Gentrifikacija podrazumjeva prenamjenu zapuštenih radničkih četvrti u stambeno-poslovne zone u koje se nastanjuje to novopridošlo stanovništvo, a stanovništvo koje je izgubilo posao u procesu deindustrijalizacije se često zapošljava u ugostiteljskim objektima i prodavaonicama koje su otvorene da zadovolje potrebe novopridošlog stanovništva. Upravo je tu očita ekonomska polarizacija jer se s jedne strane mlada i kvalificirana radna snaga koja se doselila u gradove zapošljava u djelatnostima koje su dobro plaćene dok se s druge strane radnici koji su izgubili posao u procesu deindustrijalizacije zapošljavaju na slabije plaćena radna mjesta koja su otvorena zbog potreba doseljenog stanovništva.



Ekonomskoj polarizaciji doprinosi još jedan proces. Riječ je o „kazualizaciji“ dijela poslovnih aktivnosti, tj. o fleksibilizaciji rada kroz rad na određeno vrijeme, zapošljavanje na pola ili na dio radnog vremena, sezonske i honorarne poslove i sl. (Sassen, 2001). Na taj način se također zapošljava stanovništvo koje je izgubilo poslove deindustrijalizacijom, ali taj način zapošljavanja nije najpogodniji zbog toga što se uvijek javlja nesigurnost radnog mjesta, a i često je potrebno obavljati više poslova da bi se osigurala egzistencija. Vidljiv je i utjecaj globalizacije na ekonomsku polarizaciju unutar samih gradova. Brojne novonastale kompanije, pogotovo multinacionalne, ne smiještaju pogone u kojima bi mogli raditi radnici koji su bili pogođeni deindustrijalizacijom u gradove, nego ih smještaju ili na gradsku periferija ili u ruralna područja. Jedino se uprave kompanija nalaze u  središtima gradova, a zaposlenici koji rade u toj upravi i tvrtkama koje se razvijaju uz te upravne zgrade su također često bolje plaćeni. Razvoj globalizacije i informatičke tehnologije omogućava zapošljavanje radnika iz drugih krajeva svijeta u određenim djelatnostima. Navedeni procesi su doveli do velikog i vrlo aktualnog problema nezaposlenosti. To se pogotovo odnosi na tercijarizaciju koja nije uspjela omogućiti dovoljan broj radnih mjesta da poništi negativan utjecaj deindustrijalizacije. Nezaposlenost je vrlo izražena među mlađom populacijom i velika je odgovornost na nacionalnim vladama i međunarodnim institucijama u rješavanju toga problema.


ZAKLJUČAK

Iako se u suvremenom svijetu odvijaju brojne socio-ekonomske promjene, gradovi razvijenih zemalja su zadržali svoje mjesto kao centri svjetske ekonomije. Postoji više načina klasifikacije gradova prema globalnom značaju, a gradovi koji se nalaze na vrhu prema većini klasifikacija su London, New York i Tokio. Upravo se u tim gradovima nalaze središta brojnih značajnih banaka i uprava multinacionalnih kompanija. Multinacionalne kompanije su jedan od najznačajnijih ekonomskih faktora u suvremenom svijetu koji je izrazito zahvaćen procesom globalizacije. Jedno od glavnih obilježja globalizacije je brzo i jednostavno širenje informacija i dijeljenje podataka i upravo se zbog tih obilježja suvremena ekonomija temelji na znanju te zahtjeva visokoobrazovanu i kvalificiranu radnu snagu. Socio-ekonomski procesi kao što su deindustrijalizacija, tercijarizacija te gentrifikacija i kazualizacija znatno su promijenili strukturu zaposlenosti u gradovima te je industrija izgubila dio svojeg značaja, ali i dalje je jedna od temeljnih djelatnosti u gospodarstvu svake države. Paralelno s padom industrije javio se i razvoj djelatnosti tercijarnog sektora, ali on nije uspio nadomjestiti sva izgubljena radna mjesta oslobođena procesom deindustrijalizacije. Ti procesi doveli su do velike ekonomske polarizacije unutar gradova koja je uslijedila zapošljavanjem velikog broja  visokokvalificiranih radnika u tercijarnom sektoru dok su brojni ljudi koji su ranije bili zaposleni u industrijskom sektoru bili primorani obavljati slabije plaćene poslove ili živjeti od državne pomoći. Daljnjim procesima u posljednjoj, postindustrijskoj fazi procesa urbanizacije djeluju procesi dekoncentracije i rekoncentracije prilikom čega kompanije i stanovništvo sve učestalije migriraju iz središta grada u okolicu ili satelitske gradove pri čemu nekad važni industrijski gradovi gube na svojoj važnosti i utjecaju. Ti novi urbani oblici nisu zamjena starih, već su samo posljedica suvremenog urbanog razvoja koji će se nastaviti.