LIKOVNA UMJETNOST

Ako želimo upoznati svijet likovnih umjetnosti, onda moramo pručiti povijest likovnih umjetnosti, estetiku likovnih umjetnosti, materijalne (fizičke) elemente likovnih umjetnosti. Prije toga morao naučiti kako treba gledati likovno djelo: sliku, kip, zgradu. Najprije, dakle, trebamo naučiti umjetnost gledanja. Glavni i osnovni instrument za gledanje likovnog djela jest čovjekovo oko. Ali oko i gledanje mora također biti dovoljno likovno probuđeno i likovno obrazovano. To znači da moramo poznavati likovni jezik. Kao što je pjesma umjetničko djelo koje je stvoreno pomoću književnog osjećaja za jezik, tako su slika, kip i zgrada umjetnička djela koja su stvorena pomoću likovnog osjećaja za jezik crte, boje i oblika. Biti čitalac znači biti upućen u elemente pomoću kojih književnik pretvara riječi u pjesnički tekst. Biti gledalac znači biti upućen u elemente s pomoću kojih likovni umjetnik pretvara crtu, boju i oblik u likovni. Prema tome, gledati u likovnom smislu znači isto što u književnom smislu znači - čitati. Svrha je učenja likovnog jezika da naučimo gledati - čitati likovno djelo.
Svijet likovnih umjetnosti jest dio općeg svijeta umjetnosti kojemu pripadaju još književnost, glazba, gluma i ples. Književnosti je sredstvo izraza riječ, glazbi zvuk, glumi riječ i kretanje i plesu pokret. Likovnim umjetnostima sredstvo izraza je lik ili oblik. Od toga svoga sredstva izraza - lika ili oblika - te umjetnosti nose ime: likovne umjetnosti. Umjetnost kojoj je sredstvo izražaja u liku (ili obliku) zove se likovna umjetnost. Tri su likovne umjetnosti, koje se izražavaju preko lika (ili oblika): slikarstvo (ili pitura), kiparstvo (ili skulptura) i graditeljstvo (ili arhitektura).
Kao što onaj koji želi naučiti strani jezik, mora svladati njegova pravila, tako likovni umjetnik mora svladati osnovne elemente izražavanja slikarskog, kiparskog i arhitektonskog jezika onaj koji se želi njime izražavali ili želi shvatiti što se tim jezikom izražava. Učenje stranog jezika traži postupnost. Ta je postupnost u likovnom jeziku još sporija jer se jezik umjetnosti ne uči razumom, nego osjećajem. Za strane jezike postoje gramatike, to jest pravila govora i pisanja. Ali za likovni jezik, kao i za bilo koji drugi umjetnički jezik, nema gramatike ni pravila kako treba osjećati.
Likovno djelo: slika, kip ili zgrada jesu kao čovjek. Sastavljeni su od materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata i od psihičkih likovnih elemenata. Psihički likovni elementi u slici, kipu, i zgradi jesu sve što nije materijal. To su, znači, elementi likovnog duha koje je umjetnik unio u materiju i materijalizirao likovni duh u slici, kipu ili zgradi.
Likovni tekst (likovna forma) je umjetnički govor crte, boje i volumena. U likovnom smislu gledati sliku, kip ili zgradu znači čitati likovni tekst. Likovni tekst je početak i svršetak, jedini umjetnički smisao likovnog djela. Sve što je u slici, kipu, ili zgradi izvan likovnog teksta, a to znači: svaki likovni sadržaj koji se ne nalazi u crti, boji i volumenu - likovno ne postoji. Slika se ne slika, kip se ne modelira, zgrada se ne gradi radi motiv, nego izključivo radi likovnog teksta (likovne forme). Stoga je likovno djelo samo onda kvalitetno kada u njemu likovna forma (likovni tekst) nadvalada likovni motiv, a likovno je nekvalitetno kada je likovni tekst ispod motiva.
Umjetnost (engl. = art; njem. = Kunst; franc. = art; tal. = arte, od lat = ars) je duhovno čovjekovo stvaralaštvo koje se može iskazati na više načina: književnost (riječ sredstvo izražaja), glazba (zvuk sredstvo izražaja), gluma (riječ i pokret sredstvo izražaja), ples (pokret sredstvo izražaja) i tri likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) kojima je lik (ili oblik) sredstvo izražaja. Umijeće je duhvno čovjekovo stvaralaštvo koje se ne može naučiti ni steći već se s njim treba roditi. Znači da jedan nešto umije što drugi ne umije stvoriti (misli se na umjetničku stvaralačku moć čovjeka).

Umjetnost je duhovno stvaralaštvo pomoću kojega čovjek umije izraziti osobne osjećaje na više načina.
Likovna umjetnost je duhovno čovjekovo stvaralaštvo koje se izražava pomoću tri umijeća. Prema starogrčkoj teoriji imamo šest načina (ili danas sedam) na koje čovjek izražava svoje osjećaje. Od šest (ili danas sedam) umjetnosti, tri su likovne: slikarstvo ili pitura, kiparstvo ili skulptura, graditeljstvo ili arhitektura.
Likovno djelo se sastoji od materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata (lat. elementum = počelo; u likovnim umjetnostima osnovni pojam, sastavni dio cjeline, odnosno kompozicije likovnoga djela) i od psihičkih likovnih elemenata, a izražava se preko likovnoga motiva (teme ili sadržaja) i likovne forme (načina izražaja likovnoga motiva).
Materijalni ili fizički likovni elementi su vidljivo tijelo umjetničkoga djela, to jest materija/materijal pomoću kojega se slikar/kipar/graditelj kao umjetnik likovno izražava, to jest likovne tehnike (slikarske, kiparske i graditeljske likovne tehnike).
Psihički likovni elementi su duša umjetničkoga djela (likovna forma). Dijele se na tri skupine: glavni, pomoćni i ostali: glavni psihički likovni elementi u slikarstvu (crta i boja) i glavni psihički likovni element u kiparstvu i arhitekturi (volumen), pomoćni psihički likovni elementi (simetrija, proporcija, ritam) i ostali psihički likovni elementi.
Likovni motiv (tema ili sadržaj) jest ono što (?) je likovni umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao na likovnom djelu (slika, kip, zgrada). Prema motivu, likovno djelo (slika, kip, zgrada) može biti prikazano ili figurativno ili apstraktno.
Figurativna umjetnost je ona umjetnost koja ima motiv vidljive stvarnosti - vizualne realnosti - figuru koja se može prepoznati.
Apstraktna umjetnost (lat. abstrahere = odstraniti) je nefigurativna umjetnost, umjetnost u kojoj nije prepoznatljiva figura (lik) nego je izražena od čistih elemenata likovne kompozicije.
Likovna forma jest način kako (?) je umjetnik izrazio/prikazao likovni motiv na svom umjetničkom djelu (slika, kip, zgrada).
Crtež je početak ili temelj umjetničkog djelovanja u likovnim umjetnostima.
Lik (ili oblik) je način ili sredstvo izražaja u likovnim umjetnostima. Od sredstva izražaja - lika/oblika - likovne umjetnosti dobile su naziv: likovne umjetnosti. Za likovne umjetnosti postoje još nekoliko naziva: prostorne umjetnosti, vizualne umjetnosti, plastične umjetnosti, lijepe umjetnosti.
Prostorne umjetnosti nazivamo likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) jer lik/oblik zauzima određeni prostor (dvodimenzionalni ili trodimenzionalni).
Vizualne umjetnosti ili umjetnosti oka nazivamo likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) jer lik/oblik doživljavamo/osjećamo gledanjem/okom.
Plastične umjetnosti nazivamo likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) jer lik/oblik ima svoju površinu ili plastiku/plastičnost (ne misli se na plastiku kao industrijski materijal)
Tri likovne umjetnosti: slikarstvo ili pitura, kiparstvo ili skulptura, graditeljstvo ili arhitektura.
Slikarstvo ili pitura (lat. pictura; engl. picture; njem. Malerei; franc. peinture, lat. pittura) je likovna umjetnost kojoj je temelj izražaja u crti i boji, to jest u/na plohi. Zato kažemo da je slikarstvo plošno likovno izražavanje ili dvodimenzijalna umjetnost jer se izražava na plohi koja ima dvije dimenzije: širinu i dužinu.
Slikar (ili hrvatski: ličilac) je likovni umjetnik koji se služi materijalnim ili fizičkim likovnim elementima (tijelo umjetničkoga djela - materija/materijal) da bi na umjetnički način izrazio psihičke likovne elemente (duša umjetničkoga djela - likovna forma).
Slika (grč. eikon; lat. pictura) je izražaj, proizvod ili produkt likovnoga umjetnika koji se bavi slikarstvom, a zovemo ga slikar.
Slikati je umjetnička radnja (u infinitivu) likovnoga umjetnika kojega zovemo slikar.
Kiparstvo ili skulptura (lat: sculpere = sjeći, rezati, klesati, tesati) je likovna umjetnost kojoj je temelj izražaja u volumenu. Zato kažemo da je kiparstvo trodimenzionalna umjetnost jer ima tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu.
Kipar je likovni umjetnik koji se služi materijalnim ili fizičkim likovnim elementima (tijelo umjetničkoga djela - materija/materijal) da bi na umjetnički način izrazio psihičke likovne elemente (duša umjetničkoga djela - likovna forma).
Kip (od mađarskog: kep = lik) je izražaj, proizvod ili produkt likovnoga umjetnika koji se bavi kiparstvom, a zovemo ga kipar.
Modelirati (a ne kipariti) je umjetnička radnja (u infinitivu) likovnoga umjetnika kojega zovemo kipar.
Arhitektura (grč. arhitekton) je likovna umjetnost kojoj je temelj izraza volumena u prostoru. Zato kažemo da je arhitektura trodimenzionalna umjetnost jer ima tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu. Graditeljstvo ili arhitektura je umjetnost, a građevinarstvo je poduzetništvo.
Arhitekt (graditelj - projektant ili diplomirani inženjer arhitekture - dipl. ing. arh. - dia) je likovni umjetnik je likovni umjetnik koji se služi materijalnim ili fizičkim likovnim elementima (tijelo umjetničkoga djela - materija/materijal) da bi na umjetnički način izrazio psihičke likovne elemente (duša umjetničkoga djela - likovna forma). Arhitekt ili graditelj je umjetnik, a građevinar je poduzetnik.
Zgrada je izražaj, proizvod ili produkt likovnoga umjetnika koji se bavi arhitekturom, a zovemo ga graditelj ili arhitekt ili diplomirani inženjer arhitekture.
Projektirati je umjetnička radnja (u infinitivu) likovnoga umjetnika kojega zovemo graditelj ili arhitekt ili diplomirani inženjer arhitekture. Projekt je idejni ili izvedbeni nacrt kao proizvod/produkt likovnoga umjetnika, a prema projektu zgradu gradi građevinar kao poduzetnik.
Urbanizam (lat. urbs, urbis = grad, urbanus = gradski) gradogradnja; postanak i razvoj grada. Urbi et orbi = Gradu (Rimu) i svijetu; Urbs aeterna = Vječni grad (Rim).
Primijenjena umjetnost je umjetničko oblikovanje predmeta svakodnevne i praktične uporabe.
Primitivna umjetnost je tradicionalna (običajna) umjetnost nastala kao narodna umjetnost.
Naivna umjetnost ili naiva ona je umjetnost koja se temelji na običajima narodne umjetnosti dotičnog kraja (slično kao i primitivna umjetnost).
Akademizam je jednostrano, teoretski dovršeno prilaženje pojedinim likovnim problemima.
Artizam (lat: ars, artis = umjetnost) je virtuozno svladavanje tehničkih i formalnih elemenata u umjetnosti.
Akademija (grč. Akademeia) je prvobitno naziv za školu u blizini Atene u parku posvećen uspomeni na heroja Akadema koju je osnovao starogrčki filozof Platon 387. prije Kr., a ukinuo je 529. poslije Kr. bizantinski car Justinijan.. Danas riječi "akademija" ima više značenja: najviša znanstvena ustanova neke zemlje (HAZU = Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) ; društvo učenjaka, književnika i umjetnika (HDLU = Hrvatsko društvo likovnih umjetnika); visoka škola ili sveučilište (ALU = Akademija likovnih umjetnosti); svečana priredba s koncertnim točkama, predavanjima i recitacijama.
Ars gratia artis znači: umjetnost radi umjetnosti (geslo američke filmske kompanije Metro Goldwin Meyer).
L`art pour l`art (franc./lar pur lar) znači: umjetnost radi umjetnosti, geslo umjetničkog smjera larpurlartizma.
Ukus (lat. gustus = zadovoljstvo, užitak) u likovnim umjetnostima je estetska odrednica kojom se izražava smisao za lijepo, odnosno sposobnost osjećaja umjetničkih vrijednosti. Kao subjektivno i osobno osjećanje, ukus je uvjetovan prirođenom naslijeđenom sklonošću i odgojem i obrazovanjem. Objektivni kriteriji (prosudbe) ukusa su estetski. De gustibus (et coloribus) non est disputandum = o ukusima (i bojama) se ne raspravlja.
Boja (hrv: krasa, mast, ličilo; engl: colour; njem. Farbe; franc. coleur; tal. colore) osjećaj koji u oku stvara svjetlost emitirana (odaslana) iz nekoga izvora ili reflektirana (odsijava) od površine nekoga tijela.
Spektar (lat. spectrum) niz raznobojnih tonova koji nastaju rastavljanjem bijele svjetlosne zrake pri prolazu kroz staklenu prizmu. Boje spektra spadaju u područje svjetlosti i nalaze se unutar elektromagnetskih frekvencija u valnim dužinama od 400 do 700 milimikrona. Zrake kraće valne dužine od spektralnih su: ultraljubičaste, rendgenske (x-zrake), radioaktivne (alfa, beta i gama zrake) i kozmičke zrake (ultra beta). Zrake duže valne dužine od spektralnih su: infracrvene (toplinske), radio i televizijske zrake.
Valer (franc. valeur = vrijednost) je svjetlosna vrijednost, količina i kvaliteta odlika, kakvoća) svjetlosti koju neka površina odbija. U likovnoj praksi (a naročito u slikarstvu) je jedno od osnovnih sredstava likovnog izražaja, odnosno element likovne kompozicije.
Lavir (franc. lavis, od laver = prati) nastaje tako da slikar preko osušenoga crteža, naknadno prijeđe nekom bojom. Crtež laviran smeđom bojom zove se: sepija (grč. sepia = sipa); crtež laviran crnom bojom zove se: grisaille (franc. grisaille/grizaj); crtež laviran crvenom bojom zove se: sanguinia (lat. sanguis, - inis = krv).
Gama (grč. gamma) u slikarstvu je prizvuk, odnosno dominacija (isticanje) jedne tonski stupnjevane boje koja daje slici opći dojam (npr. zelena gama, crvena gama; topla gama, hladna gama).
Kroma (grč. hroma = boja) svojstvo (valer, gama, ton) ili zasićenost boje. Međusobnim optičkim (svjetlosnim) miješanjem triju primarnih (osnovnih) boja aditivne sinteze (RGB boje: Red = crvena, Green = zelena, Blue = modra) pojačava se pojedinačna valerska vrijednost i mijenja kromatska zasićenost boja (jer se aditivne boje zbrajaju). Međusobnim fizičkim (pigmentalnim) miješanjem triju primarnih (osnovnih) boja supraktivne sinteze (CMYK boje: Cyan = modra, Magenta = crvena, Yellow = žuta, Black = crna; oznaka K = Keyline) umanjuje se pojedinačna valerska vrijednost i mijenja se kromatska zasićenost boja (jer se pigment boje oduzima miješanjem).
Intonacija (lat. intonare = podizati glas) u slikarstvu je opći koloristički dojam postignut naglašavanjem međusobno bliskih boja (tonova), odnosno naglašavanjem određenih i za djelo bitnih tonova.
Nijansa (franc. nuance = preljev) je postupni prijelaz boje u boju. U krugu boja nijansa je međuvrijednost dviju uzastopnih boja. U slikarskoj praksi nijansa je vidljiva razlika između dva susjedna kromatska tona.
Pigment (lat. = pigmentum = boja) je organski (od životinja ili biljaka) ili anorganski (zemljani ili mineralni) prah koji ima svojstvo prekrivanja neke podloge (bojanja).
Plenerizam (franc. plein + air = puni zrak) slikanje u prirodi (pod vedrim nebom i dnevnim svjetlom, za razliku od ateliera).
Dekoracija (lat. decor) ures, ukras; ukrašavanje predmeta umjetničkim elementima.
Interijer (franc. interieur, od lat. interior = unutrašnji) općenito unutrašnji prostor; likovni motiv koji prikazuje život u zatvorenom prostoru.
Eksterijer (franc. extèrieur) vanjština, vanjska strana; vanjski prostor u arhitekturi.
Otvorena faza u likovnoj praksi je vremenski razmak unutar kojega je omogućeno razmazivanje boje (premazanog sredstva), a ovisi o vrsti veziva (npr. razmak je dosta duži kod uljanih tehnika nego kod vodenih tehnika).
Perfekcija (lat: perfectio, od perficere = dovršiti) svršetak, dogotovljenje, usavršavanje, besprijekornost, najviši domet, nepogrješnost; podići se na najviši stupanj, razviti se do najviših mogućnosti.
Percepcija (lat. percipere = primiti u se) je opažanje, primanje dojmova, neposredni osjećaj predmeta i pojava iz okolnog svijeta kao i doživljaja. Percepcija je organizirana cjelina različitih osjećaja u kojoj svaki osjetni podatak (vizualni, slušni, tjelesni ili neki drugi) ima svoje posebno značenje (određen je cjelinom i djeluje na cjelinu).
Klasika (lat. classicus = star, drevan; u prenesenom značenju: odličan, uzoran) je kulturno i duhovno ostvarenje starogrčke (u Periklovo doba, od 460. do 429. god. pr. Kr.) i starorimske umjetnosti (u Augustovo doba, od 27. pr. Kr. do 14. god. poslije Kr.).
Antika (lat. antiquus = star, drevan) je razdoblje starogrčke i starorimske kulturne povijesti (do 446., to jest do propasti zapadnoga Rimskog carstva ili do 529. kada je bizantinski car Justinijan ukinuo atensku filozofsku školu).
Civilizacija (lat: civilis = građanski) cjelokupno materijalno ljudsko stvaralaštvo.
Kultura (lat: cultos, ili culture, od colere = obrađivati zemlju; štovati, častiti) cjelokupno duhovno ljudsko stvaralaštvo.
Tehnika (grč: techne = vještina, umijeće) sposobnost korištenja likovnih materijala u izradi i dovršenju umjetničkoga djela.
Ikonologija (grč. eikon = slika + logos = riječ, govor) znanost koja se bavi proučavanjem forme likovnoga djela (a ne motiva; to jest proučava likovne elemete likovnoga djela jer za ikonologiju nije važna objektivna stvarnost (likovni motiv, tema, sadržaj) nego se proučava smisao poruke koju slika prikazuje.
Ikonografija (grč. eikon = slika + grafein = pisati) sliko-opis, opis slike; znanost koja se bavi proučavanjem sadržaja, smisla i simbolike prikaza likovnoga djela, to jest proučava nelikovne elemente likovnoga djela (tko je tko i što je tko na slici): osnovni kompozicijski raspored likova (tko je lijevo, a tko desno), prostor u kojemu se likovi nalaze (pejzaž, interijer) tipologija likova (bradati, produhovljeni), odjeća likova (kostim), atributi (znak raspoznavanja), boja (plavi plašt, bijela haljina, zlatna aureola).
Metafizika (grč. meta = iza + fysis = priroda) je prvobitno Aristotelovo djelo koje je slijedilo iza djela Fizika (grč. meta ta fizika), a raspravlja o bitku. Kasnije postaje zasebna filozofska disciplina protivna razvojnoj dijalektici temeljna na pojedinačnoj datosti i nepromjenjivosti elemenata, tvari i pojava. To statično, natprirodno, nadnaravno, nadiskustveno (trascedentno) pokušali su neki likovni umjetnici u slikarstvu (metafizičko slikarstvo).
Etika (grč. ethos = običaj) nauka o moralu; znanost koja proučava i vrednuje moralna htijenja s namjerom da ukaže na prave i istinske vrijednosti.
Estetika (grč. aisthanomai = osjetni, opažajni) je filozofska disciplina koja ispituje lijepo, odnosno vrijedno u umjetnosti, istražuje bitne preduvjete i kriterije umjetničkog doživljaja, stvaranja i prosuđivanja, kao i uopće smisao, značenje i bit umjetničkog. Dva su ishodišta proučavanja estetike: Platonova spekulativna (mislena) filozofija umjetnosti i Aristotelova empirijska (iskustvena) metoda.
Umjetnička ljepota je umjetnička "istina" koja se utjelovljuje u likovnom djelu, a u gledatelju stvara osjećaj ugode (ah, ništa, ništa).
Ciklus (grč. kyklos = krug) je skup različitih međusobno povezanih pojava ili procesa koji se ponavljaju ili nastavljaju u izvjesnom vremenskom razmaku i sačinjavaju zatvorenu cjelinu. U likovnim umjetnostima ciklus je niz umjetničkih djela unutar zajedničke teme ili likovnog sadržaja kojim se nastoji riješiti određeni likovni problem ili zaokružiti određeno vremensko razdoblje.
Stil (grč. stylos = držak, pisaljka) je skup posebnosti umjetničkog djela po kojima se ono razlikuje od drugih djela iste vrste. U širem smislu podrazumijeva i umjetničko razdoblje kao što je srednjovjekovno, renesansno, barokno ili moderno. Stil može označavati i likovni pravac ili smjer (kubizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam...).
Žanr (engl. genre; njem. Sittenbild; franc. genre; tal. genere) je stil, rod, vrsta, način; likovni motiv koji prikazuje prizore iz svakodnevnog života.
Umjetnik je čovjek koji se profesionalno bavi umjetnošću (bilo likovnom ili nekom drugom) jer je za to stručno školovan.
Amater (lat: amo, amare = ljubiti, voljeti; franc. = amateur = ljubitelj) čovjek koji se bavi umjetnošću iz ljubavi prema umjetnosti, a nije stručno školovan niti mu je umjetnost profesija.
Diletant (tal. dilettante, od lat. delectare = veseliti, radovati) je nadstručnjak, čovjek koji se bavi umjetnošću bez stručne speme samo sebi za zadovoljstvo (amater).
Genij (lat. = genius) osoba izvanredne duhovne i umne sposobnosti kod koje je naročito istaknuta inteligencija i natprosječna sposobnost za veći broj različitih aktivnosti (umjetničkih, znanstvenih).
Talent (grč. = talanton; lat. = talentum) je nekoć starogrčka novčana jedinica i jedinica za mjerenje težine. Talen(a)t je također duhovna sposobnost umno nadarena čovjeka u nekom području (umjetničkom, znanstvenom).
Muza (grč. Musa) u starogrčkog mitologiji svaka pojedina od devet boginja, kćeri Zeusa i Mnemosine (boginje pamćenja, pokroviteljice znanosti i umjetnosti): Talija = pokroviteljica komedije, Uranija = pokroviteljica astrologije, Melpomena = pokroviteljica tragedije, Polihimnija = pokroviteljica lirske poezije, Erato = pokroviteljica poezije, Klio = pokroviteljica povijesti, Kaliopa = pokroviteljica krasnoslovlja, Euterpa = pokroviteljica glazbe, Terpsihora = pokroviteljica plesa. U svrhu lakšeg pamćenja imena svih muza stvorena je mnemotehnička riječ: TUMPECCET = tumpekcet.
Inspiracija (lat. inspirare = puhati u što ili na što) je umjetničko nadahnuće, poticaj, trenutak kada različita podsvjesna zbivanja prožimaju čovjeka za umjetničkim stvaralaštvom.
Inteligencija (lat. intelligere = razabrati, razumijevati, shvaćati) je sposobnost snalaženja, sposobnost rješavanja problema; pospješuje razumijevanje likovnih datosti, potiče stvaralaštvo i uzrokuje kritičnost.
Hobi (engl. hobby = razanoda) u likovnim umjetnostima podrazumijeva bavljenje likovnim djelatnostima u slobodno vrijeme.
Donator (lat. donare = darovati; grč. ktetor = ktitor; mecena = dobročinitelj, prema: Gaj Cilnije Mecena, iz 1. st. pr. Kr., rimski bogataš koji je pomagao pjesnicima i umjetnicima), darovatelj, osoba koja nešto poklanja (redovito umjetniku da se likovno izrazi).
Atelijer (franc. atelier = radionica) je radionica likovnog umjetnika.
Paleta (engl. pallet; njem. Malerscheibe; franc. palette; tal. tavalozza) tanka drvena (metalna ili plastična) pločica na koju slikar postavi pigment boje za slikanje.
Štafelaj (njem. Staffelei) stalak (drveni ili metalni, prenosivi ili fiksni) koji služi slikaru u izradi likovnih djela.
Model (engl. model; njem. Modell; franc. modele; tal. modello) u širem smislu je objekt (živi ili neživi) prema kojemu se izvodi likovno djelo, a u užem smisli to je živa osoba koja pozira umjetniku.
Anfas (franc. en face = u lice) u likovnim umjetnostima položaj figure (stav) čije je lice prikazano potpuno frontalno (okrenuto prema gledatelju).
Profil (franc. profil) u likovnim umjetnostima položaj figure (stav) čije je lice prikazano s bočne strane (sa strane).
Studija (engl. study; njem. Studie; franc. étude; tal. studio) u likovnim umjetnostima je temeljito izveden pripremni rad za finalno (konačno) ostvarenje umjetničkog djela.
Skica (engl. = sketch; njem. = Skizze; franc. = esquisse, croquis; tal. = schizzo) je jednostavna, nedotjerana, brzo i s nekoliko osnovnih poteza postavljena likovna misao.
Shema (grč.) je jednostavna skica ili crtež, pojednostavljeni prikaz kompleksne cjeline.
Anatomija (grč. anatemnein = rasjeckati) je nauka o građi i sastavu tijela živih bića i njihovim organa. Kod likovnih umjetnosti, anatomija (vitalna građa tijela) je nauka koja na temelju izučavanja građe kostura, zglobova i mišića omogućuje ispravno prikazivanje ljudskog tijela i njegovih proporcija u mirovanju, kao i kod promjena koje nastaju prilikom različitih pokreta.
Analiza (grč. analysis = razjašnjenje, razlaganje, raščlanjivanje) je način odgonetanja vrijednosti umjetničkog djela s namjerom da se tom djelu ocjeni umjetnička vrijednost.
Faktura je umjetnički rukopis, vidljivi znaci tehnike rada kod stvaranja umjetničkog djela.
Kanon (grč. kanon = pravilo, norma) je skup umjetničkih pravila o pomoćnim psihičkim likovnim elementima (simetrija, proporcija i ritam) koja vladaju u pojedinim razdobljima.
Katalog (grč. katalogos = popis, listina) je sustavni i stručni popis umjetničkih djela koji sačinjava stalni fond pojedinih pinakoteka, galerija i muzeja (kao i biblioteka).
Monografija (grč. monos = sam, jedan, jedini + grafein = pisati) je pisana biografija (životopis) jednog umjetnika redovito popraćena reprodukcijama njegovih likovnih djela.
Likovna kritika (grč. krino = lučim, biram, očitujem, sudim) je ocjena, analiza, umijeće prosuđivanja likovnog djela (prijekor, zamjerka, pokuda, prigovor, osuda).
Dizajn (engl. design = skica, projekt, plan; tal. disegno = crtež) je pojam s dvostrukim značenjem. Izvorna talijanska riječ odnosi se na crtež kao uzorak umjetničkog stvaralaštva. Značenje engleske riječi, jer se odnosi na izvanjsko uređenje likova pa je ovaj pojam i našao na široku primjenu u industrijskoj proizvodnji.
Fotografija (grč. fos, fotos = svjetlost + grafein = pisati) višefazni postupak izrade slike izlaganjem svijetloosjetljivih slojeva svjetlosnom ili nekom drugom zračenju.
Film (engl. film = tanka kožica, opna, membrana, koprena, maglica, tanki sloj) tanka prozirna opna od celuloita s presvlakom osjetljivom na svjetlost koja služi za fotografiranje ili za pravljenje kinomatografijskoga snimka (foto-vrpca).
Ilustracija (lat. illustrare = osvijetliti, razjasniti) tumačenje pojedinih tekstovnih sadržaja pomoću likovnih sredstava izražaja (vinjeta, inicijal, minijatura).
Plakat (nizoz. placken = lijepiti; engl. poster; franc. placard; tal. manifesto) pisana, crtana, slikana ili tiskana obavijest obično umnožena i izložena na javnom mjestu.
Impresija (lat. impressio = utiskivanje) je neposredno doživljeni osjećaj, dojam, primarni svjesni sadržaj koji proizlazi iz osjetilno spoznajnog svijeta (umjetnički pravac: impresionizam; umjetnik: impresionist).
Ekspresija (lat. exprimere = prikazati, jasno izraziti) je osjećaj preko kojega umjetnik subjektivni (osobni) doživljaj prikaže na određenom likovno djelu (umjetnički pravac: ekspresionizam; umjetnik: ekspresionist).
Simbol (grč. symbolon) je figurativni ili apstraktni znak (antropomorfni: čovjek, zoomorfni: životinja, grafički: slovo, geometrijski znak) koji ili označuje neki pojam ili na njega podsjeća, jer je poticajan (sugestivni) i prizivajući (evokativni) pojam. Simbol je posrednik između ljudskog razumijevanja i nerazumijevanja.
Znak (grč. semeion; lat. signum; engl. sign; njem. Zeichen; franc. signe; tal. segno) je obilježje, signal, nositelj je značenja, odnosno predmet koji upućuje na drugi predmet (u filozofskom smislu). U likovnim umjetnostima znak je (bez obzira na pripadnost) likovni element kompozicije.
Logotip (grč. logos = riječ + typos = lik, trag) je zaštitni znak vizualno osmišljen i prepoznatljiv kao nazivni i likovni pojam određene djelatnosti.
Memorandum (lat. memorandus = spomena vrijedan, značajan) je službeni list papira u čijem se vrhu nalaze otisnut logotip kao zaštitni znak, puni naziv određene djelatnosti i adresa.
Monogram (grč. monos = sam, jedan jedini + gramma = slovo) skraćenica, zaštitni znak, prvobitno kao jedno, a kasnije dva ili više slova, koji označuju im autora umjetničkoga djela.
Original (lat. origo, originis = podrijetlo, začetak, postanak) je likovni izvornik (za razliku od kopije) izrađen od samog umjetnika
Kopija (lat. copia = zaliha, obilje) u likovnim umjetnostima je vjerna reprodukcija originala izvedena istim materijalom i sličnom ili identičnom tehnikom.
Falsifikat (lat. falso = krivo + facere = načiniti) je preinaka (kopija, imitacija) umjetničkih djela (kao i drugih predmeta) napravljenih radi prijevare, odnosno stjecanja materijalne koristi (totalni falsifikat).
Kič (engl. sketch; njem. Kitsch) jeftina, bezvrijedna nadriumjetnost dopadljiva ukusa. Obilježje je neukusnog umjetničkog obrta i uglavnom radova diletanata i amatera.
Izložba (engl. exhibition; njem. Ausstelung; franc. exposition; tal. mostra) u likovnim umjetnostima označuje javno izlaganje umjetničkih djela.
Bijenale (lat: bis = dvaput, još, opet + annus = godina) je likovna izložba koja se redovito (tradicionalno) održava svake druge godine. Najpoznatiji bijenale u Europi održava se u Veneciji od 1986. godine: La Biennale di Venezia.
Retrospektiva (lat. retro... = nazad, unatrag + spectare = gledati, motriti) znači: osvrt, osvrtanje, gledanje unazad, obaziranje na prošlost. U likovnim umjetnostima označuje izložbu koja obuhvaća likovna djela jednog umjetnika ili grupe umjetnika nastalih unutar većeg vremenskog razdoblja (ili cjelokupnog života).
Instalacija (lat. installare = postaviti) je u suvremenom umjetničkom izražavanju kombinirano likovno djelo (skulptura, mobil slika...) postavljeno u prostor na način da s tim prostorom sačinjava smislenu cjelinu.
Kolekcija (lat. colligere = skupljati) je skup istovrsnih umjetničkih skupocjenih predmeta.
Kolekcionar (ili kolekcionist) je sakupljač skupocjenih umjetnina.
Zbirka (lat. colectio) je zasebni skup umjetničkih djela pojedinih muzeja, galerija, pinakoteka, biblioteka i kolekcionara.
Aukcija (lat. auctio, od augere = nadmetati se) je javna prodaja ili rasprodaja umjetnina putem nadmetanja (pri kojoj umjetninu dobije onaj tko ponudi najveći iznos), dražba, licitacija.
Žiri (engl. jury) grupa stručnjaka određenih ili izabranih za prosuđivanje umjetničkog dojma pojedinih likovnih djela (osobito pri odabiru za izložbu) ili za dodjeljivanje počasnih nagrada na izložbama ili natječajima.
Muzej (grč. museion) je ustanova ili zgrada u kojoj se pohranjuju, čuvaju i izlažu likovna umjetnička djela kao i predmeti koji su vrijedni za proučavanje povijesti čovječanstva.
Galerija (engl. gallery; franc. galerie; njem. Galerie; tal. galleria) je ustanova ili zgrada u kojoj se pohranjuju, čuvaju i izlažu samo slikarska i kiparska umjetnička djela.
Pinakoteka (grč. pinax, pinakos = pločica, slika + theke = spremnica) je ustanova (ili zgrada) u kojoj se pohranjuju, čuvaju i izlažu slike (samo slikarska likovna djela).
Restauracija (lat. restaurare = popraviti, obnoviti) ustanova ili udruga koja ima ulogu popravljanja i očuvanja umjetnina.
Konzervacija (lat. conservare = sačuvati, održati) ustanova ili udruga koja ima ulogu zaštite i održavanje umjetnina.

Materijalni ili fizički likovni elementi u slikarstvu

Materijalni ili fizički likovni elementi su oni elementi koji služe da se likovni duh materijalizira i vidljivo prikaže. To su materijali pomoću kojih umjetnik ostvaruje svoje likovno djelo. U slikarstvu ćemo ih podijeliti na tri različite tehnike: crtačke tehnike, grafičke tehnike i slikarske tehnike.

Crtačke tehnike
Srebrenka je suha metalna crtačka pisaljka; sastoji od srebra i smjese olova i kalija, uložena u neki drugi materijal radi lakšeg crtanja (drvo ili patnet olovka). Ostavlja čvrst, bistar i čist trag, ali slabo vidljiv trag koji s vremenom potamni, oksidira. Osobito je bila omiljeni crtački instrument umjetnicima za vrijeme renesanse.
Olovka je suha crtačka pisaljka, osnovni crtaći materijal. Sastoji se od uloška (srčike, mine, punte) i drvene ili metalne obloge (držala) koja štiti pisaljku od lomljivosti, ruku od prljanja i omogućuje lakše rukovanje pisaljkom. Trag olovke je proziran i čist. Umjetničke olovke imaju svoju numeraciju – slovnu i brojčanu vrijednost: slova i brojeve koji označuju mekoću ili tvrdoću/krutost olovke. Tako kažemo da postoji tri vrste olovaka: krute olovke = H, meke olovke = B i grafitne olovke = F.
Ugljen je najstariji crtački materijal, ostavlja crn i mekan trag. Dobiva se tako da se štapići mekog drveta pougljene, karboniziraju. Od olovke se razlikuje u tome što je mekši i što ostavlja trag prašnast i maglen. Vrste ugljena za crtanje su: drveni ugljen (dobiven suhom destilacijom drveta, npr. od lipe ili vrbe), masni ugljen (drveni ugljen umočen u laneno ili makovo ulje), prešani ugljen (prešana ugljena prašina s malim dodatkom veziva) i ugljene olovke.
Kreda je kalcijev karbonat, bijeli, sivkasti ili žućkasti prah; suhi crtački materijal između ugljena i olovke. Nezašiljena kreda ostavlja trag kao ugljen, prašan i maglen. Zašiljena kreda ostavlja trag poput olovke, jasan i oštar.
Pero je crtački materijal. Nekoć prirodni crtački ili pisarski materijal: pero od guske, gavrana, labuda, pero od trske (lat. = calamus). Danas kao industrijski metalni crtački instrument pravi se od bronce ili od obojane legure, od čelika, zlata ili pozlaćenog metala. Pero je pogodno za krasnopis - kaligrafsko pisanje (kaligrafija: grč. kalos = lijep + grafein = pisati). Ostavlja tvrd i oštar trag. Crtež načinjen perom, bilo ptičjim ili metalnim, može se lavirati. Lavris (franc. lavis, od laver = prati) nastaje tako da crtač, kada se crtež osuši, pomoću kista i vode naknadno prijeđe smeđom, crvenom ili crnom bojom. Crtež laviran smeđom bojom zove se: sepia (sepija). Crtež laviran crnom bojom (u sivo) zove se: grisaille (grizaj) Crtež laviran crvenom bojom zove se: sanguinia (sangvinja)
Kist ili pinel, kičica, četkica, je crtački instrument i osnovni slikarski pribor. Sastoji se od snopa dlačica prirodnog ili umjetnog podrijetla i drške/držala.
Airbrush (engl.) je zračni kist; moderna crtačka (i slikarska) tehnika. Naprava za prskanje boje zove se aerograf, a radi pomoću komprimiranog (stlačenog) zraka.
Trska je prirodni crtački instrument od zašiljene indijske bambusove stabljike. Ostavlja crtež koji je u svemu nalik na ptičje pero, samo nema njegovu gipkost i oštrinu.

Grafičke tehnike
Grafika (grč. grafein = pisati, urezivati) je posebna vrsta likovnog izražaja koji ima određeni postupak za umnažanje crteža. Grafičar najprije pripremi podlogu - matricu (ploču od drveta, bakra, cinka, kamena) na kojoj načini grafičku podlogu kako bi crtež umnožio na grafičkim listovima u određeni broj primjeraka pomoću grafičkog valjka. Dakle, grafika je umjetnički rad koji se umnaža (multiplicira) tiskom u više primjeraka (a ne fotokopira).
Četriri su vrste tradicionalnih/klasičnih tiskovnih postupaka: visoki tisak, duboki tisak, plošni tisak i propusni tisak.
Visoki tisak: tiskovna površina na matrici je povišena (reljefna), a netiskovna površina mehaničkim ili kemijskim putem udubljena; to jest, crtež ostaje netaknut na površini matrice, a udubi se/izreže sva površina oko crteža. Originalne tehnike visokog tiska: drvorez, linorez, metalorez, visoki bakropis.
Duboki tisak: tiskovna površina na matrici je udubljena mehaničkim ili kemijskim putem, a netiskovna površina ostaje netaknuta; to jest, crtež se udubi/izreže, a ostala površina matrice ostaje netaknuta neizrezana/neudubljena. Originalne tehnike dubokog tiska: bakrorez, linorez.
Plošni tisak: tiskovna površina na matrici nalazi se na istoj razini s netiskovnom površinom. Originalna tehnika plošnog tiska: litografija.
Propusni tisak: sadrži elemente izrade šablona. Originalna tehnika propusnog tiska: serigrafija ili sitotisak.
Linorez je grafička tehnika visokog tiska kojoj je matrica od linoleuma. Na matrici se izrezuje ona površina koju koju želimo da se ne vidi na otisku. Samo otiskivanje izvodi se ručno, trljanjem na grafičkom listu.
Drvorez ili ksilografija je najstarija grafička tehnika visokog tiska namijenjena za umnožavanje crteža pomoću drvene matrice. Crtež je na drvenoj matrici reljefan, tiskovna je površina povišena, a netiskovna urezana, odnosno izdubljena.
Bakrorez je tvrda grafička tehnika dubokog tiska. Grafičar direktno na površinu bakrene matrice pomoću metalnih šiljastih dlijeta urezuje crtež, zatim ga premazuje bojom i zajedno s vlažnim grafičkim listom provuče matricu kroz grafički valjak.
Bakropis je grafička tehnika dubokog tiska. Grafičar pripremi matricu tako da je najprije ugrije (na plamenu/vatri) i na nju namaže tekući crni (asfaltni) vosak. Kada se vosak ravnomjerno razlije, onda bakropisnom iglom (samo skida vosak) lagano urezuje crtež u voštanu površinu. Zatim bakrenu matricu stavi u otopinu/kiselinu za otapanje/nagrizanje metalnih površina. Nakon što crtež bude urezan pomoću otopine, opere se crni vosak i matrica se namaže bojom za grafiku, položi se na vlažni grafički list i zajedno se provuku kroz grafički valjak.
Litografija (grč. lithos = kamen + grafein = pisati) je grafička tehnika plošnog tiska kada grafičar umnaža svoj crtež pomoću kamene matrice.
Serigrafija (lat. sericum = svila + grč. grafein = pisati) je grafička tehnika propusnoga tiska; šablonski tisak, mrežasti tisak - svilotisak ili sitotisak. Matica kao nositelj tiskovne površine sastavljena je od guste mreže (od svile, naylona, polyestera, perlona) koja je nategnuta/napeta na metalni ili drveni okvir.

Slikarske tehnike
Slikarske tehnike sastoje se od pigmenta boja (koje slikar nanosi na slikarsku površinu), od tekućina (kojima se boje razrjeđuju), od kistova (kao alata kojim se nanosi boja), od podloge (na koje se boja nanosi). Prema sastavu slikarske se tehnike uglavnom dijele na krute (pastel) i tekuće (akvarel, gvaš, tempera, ulje, freska, enkaustika).
Pastel je slikarska tehnika u kojoj se kao slikarsko sredstvo koristi suhi pigment u boji s neznatnom količinom veziva. Pastel je oblikovan kao pisaljka ili kreda. Nanosi se pisanjem, jagodicama prstiju ili jastučićima za puder.
Akvarel (lat. aqua = voda) je slikarska tehnika vodenog slikanja jer se suhi pigment u boji miješa pomoću vode. Podloga se oslikava u prozračnim tonovima počinjući od bjeline papira.
Gvaš (franc. = gouache) je slikarska tehnika vodenim bojama kod koje se pigment miješa s bijelom bojom i veže za podlogu vodootpornim vezivom. Za razliku od trasparentnoga/prozirnoga akvarela u kojemu ulogu bijele boje igra podloga (bijeli papir), gvaš je pokrivajuća tehnika sadržajno bogata bijelim pigmentom kao punilom.
Tempera (lat. temperare = miješati) je slikarska tehnika koja se dobiva miješanjem pigmenata boje s različitim vezivima. Kao prirodno vezivo koristilo se jaje (žumanjak) ili smokvino mlijeko.
Uljene boje su slikarska tehnika u kojoj se pigment boje miješa s uljem. Uljno slikarstvo je slikarska je tehnika pomoću boja (pigmenata) pri čemu se kao vezivo upotrebljava masno oksidirajuće ulje (najčešće laneno, makovo, orahovo, suncokretovo). Uljene su boje rastezljive, prilagodljive, pa se njima mogu postići različite likovne izražajne vrijednosti: pokrivenost, transparentnost, mat, sjaj, pastoznost, reljefnost. Podloge uljnim bojama su: karton, platno, preparirana daska, ljepenka, staklo, metal... Uljene slike se zaštićuju verniranjem (lakiranjem).
Freska (tal: fresco = svježe) je zidna slikarska tehnika pomoću pigmenta boje u prahu i posebnog veziva. Dva su osnovna postupka rada: slikanje na svježoj žbuci (buon fresco = prava freska) i slikanje na suhoj žbuci (al secco = na suho). Postupak slikanja na svježoj žbuci zahtjeva poznavanje žbuke i pigmenta u prahu. Nakon nanošenja zadnjeg sloja žbuke (arricciato) za dnevni rad (giornata), prenosi se crtež sa šablona (koji je išupljikan na kartonu) pomoću krede (sinopia). Dnevno se nanosi onoliko svježe žbuke (intonaco) koliko umjetnik može u jedan prekriti s bojom.
Mozaik (grč. mosaike tehne) je zidna slikarska tehnika slaganja raznobojnih kamenčića u svježu žbuku. Umjetnik najprije pripremi žbuku na kojemu će nanositi raznobojne kamenčiće. Nakon nanošenja zadnjeg sloja sveže žbuke za dnevni rad, prenosi crtež sa šablone pomoću krede. Tek tada u svježu žbuku slaže raznobojne kamenčiće. Danas, uz pomoć raznih veziva - ljepila, mozaik se može slagati u sastavljenim dijelovima i direktno lijepiti na zid.
Vitraž ili vitraj (franc. = vitrail) je zidna slikarska tehnika slaganja raznobojnog stakla. Dakle, kao osnovni slikarski materijal koristi se obojano staklo ili staklo u boji. Kompozicija slike, koja obično ima prozorsku namjenu, izvodi se prema crtežu kojega redovito izradi sam umjetnik. Pri izradi vitraja, spajanje raznobojnog stakla vrši se pomoću olovnih spojnica.
Tapiserija (franc. = tapisserie; tal. = arazzo, po francuskom gradu Arass) je slikarska tehnika koja se izvodi tkanjem vunenih ili svilenih niti (tapiserija je umjetnost, a tapetarstvo je zanat).
Kolaž (franc. collage = lijepljenje) je slikarska tehnika koja nastaje ljepljenjem raznih komada papira, tekstila, drveta, pijeska, različitih predmeta na određenu podlogu s namjerom postizanja određene likovne kompozicije.
Enkaustika (grč. enkaiein = paliti, žariti, žeći) stara i napuštena slikarska tehnika koja se izvodi na podlozi za slikanje pomoću vrućeg voska i pigmenata boje. Obično su se pigment i vosak miješali na podlozi pomoću zagrijanih lopatica, igala, štapića, koji su služili za glačanja voska.
Akrilik (franc. = acrylic) univerzalna slikarska tehnika bazirana na akrilik vezivu. Akrilik bojama mogu se postići osnovne vrijednosti ostalih slikarskih tehnika (prozirnost akvarela, punoća i pastelnost gvaša, postojanost tempere, dubinska svjetlost ulja).

Materijalni ili fizički likovni elementi u kiparstvu

Materijalni ili fizički likovni elementi su oni elementi koji služe da se likovni duh materijalizira i vidljivo prikaže. To su materijali pomoću kojih umjetnik izrađuje svoje likovno djelo. U kiparstvu ćemo ih proučavati preko kiparskih tehnika. Pod kiparskim tehnikama podrazumijevamo kiparski rad u različitim materijalima koji se upotrebljavaju od prapovijesti do danas bilo da su tradicionalni materijali i industrijski materijali.

Glina je mekana i masna zemlja i osnovni kiparski materijal. Za modeliranje u glini kipar mora izraditi kostur na kojega nabacuje mekanu i vlažnu glinu koju oblikuje prstima ili kiparskim lopaticama. Gotovo djelo u glini može se peći (terakota) ili može poslužiti kao model za izradu odljeva.
Terakota (tal. = terracotta) pečena zemlja; zajednički je naziv za predmete od pečene gline. Pomoću gline u postupku terakote nastala je umjetnička izrada raznih vrsta vaza – lončarstvo.
Kamenina je porozna keramika bijele boje (mješavina kaolina, kvarca i glinenca). Po finoći nalazi se u sredini između obične grube keramike (opeke, terakote) i porculana. Predmeti od kamenine prvo se peku na temperaturi od 1100 do 1200 C stupnjeva potom se nabojavaju i peku na temperaturi od 970 do 1050 C stupnjeva. Poznata kamenina: fajansa (po talijanskom gradu Faenza) i majolika (tal. = maiolica, prema španjolskom otoku Mallorca).
Keramika (grč. keramos = glina) je zajednički/opći naziv za sve proizvode izrađene od gline i otvrdnute pečenjem. Keramički proizvodi se prethodno u međufazama pečenja i naknadno zaštićuju i dekoriraju glazurama, emajlima i keramičkim bojama.
Porculan je najfinija vrsta keramike. Razlikuje se tvrdi i meki porculan. Tvrdi ili pravi porculan se proizvodi na bazi kaolina, peče se na temperaturi do 1500 C stupnjeva i premazuje/glazira ocaklinom. Meki ili umjetni porculan proizvodi se bez upotrebe kaolina, mrvljenjem i miješanjem vapnenca.
Gips (grč. = gypsos) je mineral, kalcijev sulfat, s manje ili više vezane vode, obično bijele boje. Na tržište dolazi prerađen (pečen i mljeven) u obliku mekog, finog praha koji se pomiješan s vodom pretvara u plastičnu masu i vrlo brzo stvrdnjava (bez promjene obujma). Idealan je materijal za lijevanje kipova, reljefa, male plastike i za izrađivanje modela, reljefnih otisaka i štukatura, a i za naknadno oblikovanje. Za kiparsko modeliranje opotrebljava se alabasterski gips.
Kamen je prirodni kiparski materijal. Kamen se dijeli na: eruptivni (vulkanskog podrijetla), sedimentni (vapnenac) i metamorfni (mramor). Bez obzira na opće ime, kamen redovito dobiva i dodatni naziv prema mjestu (lat: cava = kava) gdje se vadi/bere iz zemlje. Prema krutosti/tvrdoći imamo: obični kamen, mramor (grč. marmario = blistam), granit (lat. granum = zrno).
Drvo je prirodni kiparski materijal. Dijeli se na: crnogorično drvo (četinjače), bjelogorično drvo (lišćare) i egzotično drvo.
Staklo (tal. = vetro, od lat. vitrum) kruta je i prozirna, amorfna i relativno čvrsta tvar dobivena taljenjem različitih smjesa rudača. Razlikuje se četiri vrste stakla: obično staklo, meko ili natrijevo staklo, tvrdo ili kalijevo staklo kristalno ili olovno staklo. Staklo se oblikuje na više načina: puhanjem, lijevanjem, valjanjem, izvlačenjem... U kiparstvu se staklo upotrebljava kao staklena smjesa za modeliranje prozirnih ili svjetlećih kipova.
Kristal (grč.krystallos = led) je jednorodno tvrdo tijelo koje ima pravilan unutarnji raspored atoma i vanjski oblik pravilnog mnogoplošnjaka.
Bjelokost je kiparska tehnika kojoj je materijal od slonovih kljova. Bjelokost se reže kristalnim dlijetima.
Bronca (tal. = bronzo) kiparska tehnika sastavljena od legura bakra i kositra (olova, aluminija, željeza, nikla). Izvanredan je materijal za lijevanje kipova, male plastike, reljefa, kao i upotrebnih predmeta. Kipar - broncist koji modelira u bronci najprije treba načiniti kip u nekom osnovnom kiparskom materijalu (glini ili gipsu). Dakle za model u mekšem materijalu najprije treba izraditi kostur (od drveta ili željeza koje se omota s jutom ili gazom). Na kostur se nabacuje mekanu i vlažnu glinu ili gipsanu smjesu. Kad je umjetnik izradio kip u naravnoj veličini, od nekog osnovnog kiparskog materijala, može ga pripremiti za izradu odljeva od bronce. Tada se obloži sadrom ili gumom (gumiarabika ili tragant guma) da bi se dobio otisak - kalup. Kad se sadra ili guma, zavisi od čega se pravi kalup, stvrdne onda se kalup razdvaja od modela. Model se ostavlja kao uzorak ili primjerak koji može još nekad poslužiti. Sada se u otisak - kalup lijeva jezgra (smjesa od praha opeke i sadre). Kada se jezgra stvrdne, kalup se odvoji od smjese opeke i sadre. Nakon toga jezgra se oljušti ili isječe oko jedan ili više centimetara. I ponovno se povrati u kalup. Na kalup se montiraju cijevi kroz koje će se lijevati bronca. Između kalupa i jezgre sada postoji praznina u koji se lijeva vrela bronca. Kad se bronca osuši, odvaja se kalup. Iz unutrašnjosti brončanog kipa izvadi se jezgra da kip bude prazan. Nakon toga bronca se cizelira (uklanjaju se hrapavosti nastale pri lijevanju) i patinira (različitim kemikalijama i naknadno zaštićuje voštanom pastom ili lakovima kako ne bi došlo do nepoželjne oksidacije.



Materijalni ili fizički likovni elementi u arhitekturi

Materijalni ili fizički likovni elementi u arhitekturi su oni elementi koji služe da se likovni duh materijalizira i vidljivo prikaže. Tri glavna čimbenika u arhitekturi, likovna forma - umjetnički dojam, funkcija – namjena, konstrukcija – odnos tereta i nosača, ovise o građevinskom materijalu. Materijali su fizičko sredstvo pomoću kojih umjetnik izrađuje svoje likovno djelo i ostvaruje formu, funkciju i konstrukciju.
Forma je način kako je i na koji je način arhitekt/graditelj izrazio/prikazao likovni motiv (sadržaj/temu) na svom umjetničkom djelu – zgradi.
Funkcija (lat. fungi = vršiti obavljati) je namjena radi koje arhitekt projektira zgradu, a građevinar kao izvođač radova gradi zgradu. Funcija je vrlo važna jer arhitekt upravo počinje oblikovati svoje likovno djelo prema namjeni.
Konstrukcija (lat. constructio, od construere = sagraditi, sazidati, stvoriti) u arhitekturi znači projektirati zgradu tako da se uspostavi odnos tereta (krov) i nosača (zid, stup), odnosno između vertikalnih nosača i horizontalnog tereta.
Materijalne ili fizičke likovne elemente u arhitekturi možemo podijeliti na građevinske tehnike tradicionalnih materijala i građevinske tehnike industrijskih materijala.

Građevinske tehnike tradicionalnih materijala
Opeka je tradicionalni građevinski materijal od gline koja se stavlja u različite kalupe i peče u posebnim pećima ili se suši na suncu. Glina je mekana i masna zemlja na bazi aluminijskih silikata nastala raspadanjem stijena pod djelovanjem sokova prapovijesne vegetacije. Zbog svoje izvanredne plastičnosti, glina je osnovni materijal za dobivanje opeke.
Kamen je tradicionalni i prirodni građevinski materijal. Kamen se dijeli na: eruptivni (vulkanskog podrijetla), sedimentni (taloženi - kao vapnenac ili krečnjak) i metamorfni (preobraženi - najpoznatiji je mramor). U arhitekturi se kamen koristi kao osnovni građevinski materijal, kao konstruktivni, nosivi i završni ukrasni/dekorativni materijal. Može biti obrađen/klesan u pravilnim kvadratima kao i djelomično obrađen ili grubo obrađen/klesani kamen - rustika (od lat. rusticus = seoski).
Drvo je tradicionalni i prirodni građevinski materijal. Dijeli se na: crnogorično drvo (četinjače), bjelogorično drvo (lišćare) i egzotično drvo. U arhitekturi se drvo upotrebljava u obliku greda (vertikalnih ili horizontalnih), prenosnica i dasaka.

Građevinske tehnike industrijskih materijala
Cement (lat. caementum = sječeni zidarski kamen) je industrijski građevinski materijal, anorgansko hidrauličko vezivo (jer otvrdnjava i pod vodom), osnovni sastav betona. Cement se dobiva tako da se smjesa vapnenca i gline (tupina ili labor) peče do 145 C stupnjeva, zatim se hladi i melje u fini prah. Pomiješan u različitim omjerima s raznim punilima (šljunkom, običnim pijeskom, mrvljenim kvalitetnijim kamenom...) i vodom stvara smjesu cementnog betona (od lat. bitumen) kao građevinskoga materijala. U građevinarstvu se beton upotrebljava redovito na dva načina: armirani beton (od franc. armer) koji se dobiva kada se smjesa betona lijeva preko kostura od željeznih šipki i prenapregnuti beton koji se dobiva kada se smjesa betona lijeva preko napete čelične mreže.
Staklo je kruta i prozirna, amorfna i relativno čvrsta tvar dobivena taljenjem različitih smjesa rudača. Razlikuje se četiri vrste stakla: obično staklo, meko ili natrijevo staklo, tvrdo ili kalijevo staklo, kristalno ili olovno staklo. U arhitekturi se staklo upotrebljava kao staklena opna u obavijanju vanjskog zida (uz pomoć aluminijskih okvira).
Aluminij (lat. = alumen) je kao industrijski građevinski materijal laka i čvrsta srebrnastobijela kovina koja služi ne samo za prozorska okna nego i kao pomagalo pri obavijanju opne vanjskog omotača u modernoj arhitekturi.

PSIHIČKI LIKOVNI ELEMENTI U UMJETNOSTI

Likovno djelo se sastoji od materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata i od psihičkih likovnih elemenata, a izražava se preko likovnoga motiva (teme ili sadržaja) i likovne forme (načina izražaja likovnoga motiva).
Materijalni ili fizički likovni elementi su vidljivo tijelo umjetničkoga djela, to jest materija/materijal pomoću kojega se slikar/kipar/graditelj kao umjetnik likovno izražava, to jest likovne tehnike (slikarske, kiparske i graditeljske likovne tehnike).
Psihički likovni elementi su duša umjetničkoga djela (likovna forma). Dijele se na tri skupine: glavni, pomoćni i ostali: glavni psihički likovni elementi u slikarstvu (crta i boja) i glavni psihički likovni element u kiparstvu i arhitekturi (volumen), pomoćni psihički likovni elementi (simetrija, proporcija, ritam) i ostali psihički likovni elementi.
Uz materijalne ili fizičke likovne elemente, svako umjetničko djelo ima i psihičke likovne elemente. Psihički likovni elementi nisu kao fizički likovni elementi, nisu djelo prirode nego su u prvom redu djelo ljudskog duha. Pomoću psihičkih likovnih elemenata umjetnik zasniva, stvara i dovršava likovno djelo. Materijalni ili fizički likovni elementi služe psihičkim likovnim elementima da to zasnivanje, stvaranje i dovršavanje mogu ostvariti u likovno djelo. Bez psihičkih likovnih elemenata, materijalni ili fizički likovni elementi ostali bi samo obična materija. Ali isto tako bez materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata nikada se zasnivanje, stvaranje i dovršavanje ne bi moglo likovno izraziti. Psihički likovni elementi služe da materijalne ili fizičke likovne elemente oduhove u likovno djelo. Materijalni ili fizički likovni elementi služe da materijaliziraju psihičke likovne elemente i vidljivo prikažu likovni duh.
Likovni motiv (tema ili sadržaj) jest ono što je likovni umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao na likovnom djelu (slika, kip, zgrada). Prema motivu, likovno djelo (slika, kip, zgrada) može biti prikazano ili figurativno ili apstraktno.
Figurativna umjetnost je ona umjetnost koja ima motiv vidljive stvarnosti - vizualne realnosti - figuru koja se može prepoznati.
Apstraktna umjetnost (lat. abstrahere = odstraniti) je nefigurativna umjetnost, umjetnost u kojoj nije prepoznatljiva figura (lik) nego je izražena od čistih elemenata likovne kompozicije.
Likovna forma jest način kako je umjetnik izrazio/prikazao likovni motiv na svom umjetničkom djelu (slika, kip, zgrada). Ako promatramo likovni motiv (temu ili sadržaj) umjetničkoga djela (slike, kipa ili zgrade) uočit će da je likovni motiv drugorazredne važnosti. Nije bitno što je umjetnik prikazao svojim (slikarskim, kiparskim, arhitektonskim) djelom. Bitno je način kako je umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao svoje likovno djelo. A to «način kako» upravo je forma koju svaki umjetnik prikazuje na svoj osobni – umjetnički način. Primjer: deset slikara dobiju zadatak da obrade jedna likovni motiv (npr: zalazak sunca). Jedan likovni motiv naslikat će deset umjetnika. Vlastiti pristup likovnom motivu svaki će slikar izraziti na svoj način. Deset umjetnika naslikat će deset likovnih formi (a jedan je te isti likovni motiv).

Psihičke likovne elemente u umjetnosti dijelimo na tri skupine: glavni, pomoćni i ostali.
Glavni psihički likovni elementi u slikarstvu su crta i boja, u kiparstvu je oblik, u arhitekturi je oblik.
Pomoćni psihički likovni elementi u umjetnosti (u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi) su: simetrija, proporcija, ritam.
Ostali psihički likovni elementi u umjetnosti (u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi): ploha, svjetlo-sjena, ton, kolorizam, jedinstvo, harmonija, ravnoteža, kontrast, sinteza, kompozicija, perspektiva.

Psihički likovni elementi (glavni psihički likovni elementi, pomoćni psihički likovni elementi, ostali psihički likovni elementi) dio su vizualnog – vidljivoga svijeta naše svijesti. Pomoću njih, s jedne strane, doživljavamo, a s druge strane, izražavamo ono što vidimo. Uz njihovu pomoć likovno gledamo. Zahvaljujući njima, u svojoj svijesti imamo ono što se obično naziva slikom svijeta.
Ono što nazivamo gledanjem, zapravo je doživljaj svijeta oko nas prikazan preko glavnih psihičkih likovnih elementima (u slikarstvu: crta i boja; u kiparstvu i arhitekturi: oblik). Kad ne bismo osjećali glavne psihičke likovne elemente (crtu i boju i volumen), naše gledanje ne bi bilo sistematizirano, odnosno naš vizualni odnos prema svijetu uopće ne bi postojao. Gledati dakle znači: u vlastitoj psihi koordinirati u likovnu predodžbu impuls koji nam priroda s pomoću glavnih psihičkih likovnih elemenata (pomoću crte i boje i volumena) šalje u osjet našeg vizualnog organa - oka.
Glavne i pomoćne psihičke likovne elemente (kao i druge psihičke likovne elemente) proučavat ćemo kroz elemente forme, to jest načina likovnoga izražaja.



Glavni psihički likovni elementi u slikarstvu

Crta
Crta (engl. = line; njem. = Strich; franc. = ligne; tal. = linea, od lat. = linea) je glavni psihički likovni element u slikarstvu; glavni je element kompozicije likovnog djela; najstarije je sredstvo umjetničkog izražavanja. Opće obilježje crte: dvodimenzionalna ( na određenoj površini slike) i trodimenzionalna (na kipu ili zgradi), neprekinuta i isprekidana, geometrijski točna ili kaligrafska (povučena slobodnom rukom), vodoravna, okomita ili kosa, ravna, nazubljena ili valovita... Optički gledano, crta je zamišljena granica koja dijeli dvije plohe ili dva volumena.
Stari grčki matematičar Euklid definirao je crtu u svojoj knjizi o elementima: Crta je dužina bez širine. U prirodi ona objektivno ne postoji. Crta je proizvod našeg duha. Njezin likovni karakter zavisi od njezine strukture (uska, široka, prozirna, gusta, jednosmjerna...) i od njezina tijeka (statična, dinamična, prava, ovalna, jednosmjerna, iskidana...).

Boja
Boja (engl. = colour; njem. = Farbe; franc. = couleur; tal. = colore) je osjećaj koji u oku stvara svjetlost emitirana iz nekog izvora ili reflektirana od površine nekog tijela. Boja je fizikalna osobina svjetlosti, određena frekvencijom titraja svjetla izazvanih impulsom izvora svjetlosti. Raznovrsne frekvencije svjetlosti u čovjekovu vidnom organu - oku stvaraju utiske različitih boja. Rastavljanjem sunčane bijele svjetlosti kroz prizmu, dobivaju se boje spektra. Prema stupnju loma redaju se homogene (monokromatske) boje spektra (crveno, narančasto, žuto, žutozeleno, zeleno, modrozeleno, cijanovo modrilo, indigo i ljubičasto). Ljudsko oko u čitavom spektru razlikuje približno 150 nijansa boja (različitih frekvencija titraja svjetlosti), dok najbolje zamjećuje razlike u nijansama u srednjem dijelu spektra (od žute preko zelene do modre).
Spektar (lat. = spectrum) je niz raznobojnih pruga koji nastaje razlaganjem bijele svjetlosne zrake pri prolazu kroz staklenu prizmu. Boje spektra spadaju u područje svjetlosti i nalaze se unutar elektromagnetskih frekvencija u valnim dužinama od 400 do 700 milimikrona. Zrake kraće valne dužine od spektralnih su: ultraljubičaste, rendgenske (x-zrake), radioaktivne (alfa, beta i gama zrake) i kozmičke zrake (ultra, beta). Zrake duže valne dužine od spektralnih su: infracrvene (toplinske), radio i televizijske zrake.
U izvjesnom smislu boje nisu osobine tijela ili tvari već su, općenito uzevši, funkcija svjetla. Gdje nema svjetla, nema ni boja (pa je svaki predmet, ukoliko nije samosvijetleće tijelo, u tami potpuno bezbojan). Da su različita tijela različito obojana, dolazi otuda što je različita njihova molekularna struktura. Različita tijela asorbiraju (upijaju) ovaj ili onaj sastavni dio upadnog svjetla, a reflektiraju (odražavaju) ostatak. Prema tome kada se govori o boji tijela, to je onaj dio valova bijelog svjetla što ga tijelo odbacuje i koji više ne posjeduje. To je dakle spašeni dio svjetla, odsjaj.
U likovnoj praksi materijali su pigmentne boje: organske boje (vegetativne i animalne) i anorganske boje (mineralne i umjetne). Organske boje mogu biti vegetativne i animalne. Vegetativne boje su boje biljnog organskog sastava. Anorganske boje mogu biti mineralne i umjetne; mineralne boje dobivaju se mljevenjem i pečenjem minerala, umjetne boje se dobivaju miješanjem različitih sastava minerala.
U odnosu na vizualne (vidne) karakteristike, boje se dijele na kromatske boje i akromatske boje, koje u različitim kombinacijama rezultiraju optičkim, simboličkim, subjektivnim, psihološkim, fiziološkim... reakcijama.
Kromatske boje
Kromatske boje su boje spektra: primarne boje (žuta, crvena i modra), sekundarne boje (narančasta, zelena, ljubičasta) i tercijalne boje (boje dobivene miješanjem između primarnih i sekundarnih). To znači da su od 12 boja (sunčeva) spektra: 3 primarne boje (žuta, crvena i modra) + 3 sekundarne boje (narančasta, zelena, ljubičasta) = 6 boja i 6 tercijalnih boja.
Primarne boje - prvorazredne – osnovne boje: žuta, crvena i modra.
Sekundarne boje – drugorazredne – složene boje (dobivene miješanjem) od primarnih boja: žuta + crvena = narančasta; žuta + modra = zelena; crvena + modra = ljubičasta.
Tercijalne boje – trećorazredne - složene boje koje nastaju međusobnim miješanjem primarnih i sekundarnih boja (ima ih 6 boja; jedino je problem u nazivlju tih boja, pa ih nećemo ni nabrajati).
Akromatske boje
Akromatske boje su: bijela, crna i njihova mješavina siva (i nisu boje spektra).
Tople i hladne boje
Boje se dijele i na tople boje i hladne boje. Iz svjetlosnih svojstava boja proizlazi stvarni svjetlosni efekt neke boje i mogućnost da se stvore različite iluzije osvjetljenja. Za boje koje imaju visoku svjetlosnu vrijednost, kažemo da su tople boje i da su otvorene i dinamične jer se kreću - približuju prema promatraču. Za boje koje imaju nisku svjetlosnu vrijednost, kažemo da su hladne boje i da su zatvorene i statične jer se kreću - udaljuju od promatrača.
Tople boje su: žuta, crvena i narančasta.
Hladne boje su: modra, zelena i ljubičasta.
Komplementarne boje
Komplementarne boje (lat. complere = ispuniti, nadopuniti) dopunske boje, boje koje se nadopunjuju, to jest kada dvije boje pomiješaju u jednakom omjeru, daju treću boju. Npr: crvena i zelena su komplementarni par boja (crvena je primarna boja i njoj je komplementarna ona boja koja je dobiva od preostale dvije primarne boje: žuta + modra = zelena); žuta i ljubičasta su komplementarni par boja (žuta je primarna boja i njoj je komplementarna ona boja koja je dobiva od preostale dvije primarne boje: crvena + modra = ljubičasta); modra i narančasta su komplementarni par boja (modra je primarna boja i njoj je komplementarna ona boja koja je dobiva od preostale dvije primarne boje: žuta + crvena = narančasta).

Anomalije boja – bolesti boja
U čovjekovu oku (u mrežnici) postoje dva tipa fotoosjetljivih stanica na svjetlo. To su štapići i čunjići (ime dolazi od razlika u obliku). Oko sadrži do 7 milijuna čunjića koji reagiraju na sjajno svjetlo (na kromatske boje) i do 170 milijuna štapića koji reagiraju na nejasno svjetlo (na kromatske boje). Jednostavnije rečeno, to znači da sa čunjićima vidimo svijet u boji a sa štapićima vidimo svijet crno-bijeli.
Daltonizam (prema engl. fizičaru Johnu Daltonu) je bolest oka koje ne razlikuje crvenu od zelene boje. Kod čovjeka bolesnog od sljepoće za boje pomaknuto je zeleno vidno područje u crveno. Kada je zeleno pomaknuto u crveno i podražaji djeluju uvijek istovremeno. Čuveni engleski fizičar John Dalton već je 1799. opisao pojavu sljepoće za boje, po njemu prozvane daltonizam, ali je prošlo još dosta vremena, sve do 1875. dok je svijet priznao da ta sljepoća zaista postoji (Do tog priznanja došlo je povodom željezničke nesreće u Švedskoj kada je vođa lokomotive zakleo da je vidio zeleni signal, iako je utvrđeno da je bio upaljen crveni signal).
Disromati su slijepi samo na neke boje kao crveno-zelenu ili žuto-modru.
Akromati su slijepi na sve boje i vide svijet u sivo.

Zanimljivosti o bojama
Zanimljivo je napomenuti da je u povijesti čovječanstva rastao smisao za boje. U himnima Veda i Zend Avesta, indijskim svetim knjigama, nikada nema spomena o modroj i zelenoj. U Pjesmi nad pjesmama, u knjizi Starog zavjeta, spominje se bijela 18 puta, crna 15, zelena 33, crvena 29, žuta 4 puta, ali modra se uopće ne spominje. Ni Homer, u svojim epovima, ne spominje modru, a zelenu spominje samo 2 puta, prilično malo govori o crvenoj, ali o žutoj govori 21 put, o bijeloj 21 put i o crnoj 49 puta. Grci su u arhaičkom razdoblju svoje kipove bojali crvenom bojom. U Ilijadi je nebeska duga crvene boje. Aristotel tvrdi da je nebeska duga sastavljena od žute, crvene i purpurne boje. U čitavoj klasičnoj umjetnosti nema imena za modru boju. Ni Kinezi, ni Veda, ni Biblija (koja nebo spominje 450 puta) nebo ne zovu modrim. Starovisoki njemački jezik ne spominje riječ: blau = plav ("bla" znači taman, a od tog općeg pojma odijelila se na engleskom riječ "black" za crnu boju i u novonjemačkom jeziku "blau" za modru boju).

Uloga boja u ljudskom životu
Tople boje djeluju pozitivnije i prihvatljivije, nemirne su i nadražujuće. Hladne boje djeluju negativnije, udaljujuće, mirne su i tihe. Crvena se smatra najuzbudljivijom bojom, zelena je mirna boja, a modra i ljubičasta su najviše potiskivane boje. Crvenu više vole žene, a modru muškarci. Žene su, općenito, osjetljivije na boje nego muškarci. Muškarci su, u postotku, deset puta više «slijepi» na boje nego žene.
Svaka boja ima posebni psihološki utjecaj na čovjeka – mentalni i emocionalni.


Glavni psihički likovni element u kiparstvu i arhitekturi

Oblik
Oblik (engl. = form; njem: Form; franc. = forme; tal. = forma) ili forma jest način je na koji su dani različiti oblici modeliranja u kiparstvu. Pored šire definicije po kojoj je oblik (ili lik) cjelovitost koja je sadržana od dijelova i uvjetovan tim sadržajem, odnosno rasporedom i međusobnim odnosom tog sadržaja (cjeline i pojedinih dijelova koji čine tu cjelinu), oblik je u užem smislu objekt likovne pažnje. U kiparstvu oblik je trodimenzionalan (kip) i dvodimenzionalan (reljef). U kiparstvu oblik je trodimenzionalan (zgrada)



Pomoćni psihički likovni elementi u umjetnosti
Uz glavne (i ostale) psihičke likovne elemente postoje i tri pomoćna psihička likovna elemenata koji su regulatori (lat. regula = pravilo) umjetničkih djela (usklađivači), a to su: simetrija, proporcija i ritam. Pomoćni psihički likovni elementi upravljaju umjetničkim osjećajem u trenucima kada se pomoću psihičkih i materijalnih (ili fizičkih) likovnih elemenata stvara likovno djelo. Zahvaljujući simetriji, proporciji i ritmu, umjetničko djelo prestaje biti hrpa nabacanog materijala, već se pretvara u umjetnički sustav i tako postaje privlačno oku gledatelja. Simetrija, proporcija i ritam uravnotežuju likovne elemente slike, kipa i zgrade.

Simetrija
Simetrija (grč. syn = s, sa zajedno + metron = mjera; symmetria = sklad, pravi razmjer) pojava koja, stvarajući osjećaj sredine, jednu cjelinu dijeli na dvije jednake polovine. Simetrija je regulator psihičkih likovnih elemenata (glavnih i ostalih) u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi.
Simetrija vodi slikara, kipara i arhitekta da pomoću nje srede crte i boje (svoje slike) i oblik (svoga kipa i svoje zgrade); pazi na olovku ili kist slikara da crtu ili boju nanosi tako da se statika i dinamika jedne strane odražava na statici i dinamici druge strane slike, kontrolira kipara kada na lijevoj strani kipa modelira ili kleše da karakter rada (dodavanjem ili oduzimanjem materijala) ima vezu s karakterom rada na desnoj polovici, prisiljava arhitekta kada zida na lijevoj strani zgrade da ne mijenja materijalni postupak na desnoj strani zgrade. Ukratko, simetrija budno pazi da zgrada, kip ili slika ne postanu beskonačan niz likovnih elemenata koji nestegnuti snagom središta teku i lijevo i desno u beskraj ili opet da lijevo ne povuče desno sa sobom, a desno da ne povuče lijevo (da umjetnik ne bi izgubio regulator simetrije).
Na arhitekturi lako primjećujemo ulogu simetrije jer os redovito teče točno i simetrirani likovni elementi stoje poredani gotovo matematički jasno. Kod kipara i slikara koji se služe motivom simetrija nije u tolikoj mjeri uočljiva, što ne znači da je njezino djelovanje manje. Uloga je simetrije da sve crte i boje i oblike volumena tako sredi da se crte, boje i oblici lijeve strane optički uzročno povežu sa crtama, bojama i plohama volumena desne strane. Tako je simetrija provela povezivanje na najjednostavniji način: provela je jednakost lijeve i desne strane.
Prenaglašena prisutnost simetrije u likovnom djelu nije sretno rješenje. Stoga oni umjetnici koji imaju istančan sluh za simetriranje paze da ublaže pretvrdo očitovanje simetrije upotrebom asimetrije.