Grobnice u stijenama

Grobnice u stijenama

Američki egiptolog Howard Carter otkrio je, 4. studenoga 1922., grobnicu faraona Tutankamona u Dolini kraljeva. Faraon Nebkheperre Tutankhamun bio je vladar XVIII. dinastije (vladar Novoga kraljevstva). Umro je mlad, između 17. i 19. godine života. Iako je bio neznatan faraon, ipak njegova grobnica sadržavala veliko bogatstvo. Lice mu je bilo prekriveno zlatnom maskom. Tijelo mu je bilo u kovčegu od čistoga zlata (oko 110 kg). Zlatni kovčeg ležao je u dva veća drvena kovčega koji su bili obloženi zlatom i draguljima. Sva tri kovčega smještena su u veliki kameni sarkofag. U grobnici je pronađeno preko 3500 predmeta, uglavnom od čistoga zlata. Među najznačajnije spadaju kraljevsko prijestolje, srebrna tuba, kao i posmrtna maska od čistoga zlata koja mu je prekivala lice.

Opći dojam egipatskoga hrama

Ono što nas zadivljuje kod egipatskih hramova jest njihova veličina koja čini čovjeka, u usporedbi s hramom, silno malenim. U hramovima su važni stupovi koji su davali ljepotu. U početku su ti stupovi jednostavni. Kasnije stupovi dobivaju kapitele ukrašene isklesanim lišćem ili cvijećem papirusa, lotosa ili palme, ponekad i ženskim likom. Stupovi su često prekriveni reljefima i hijeroglifima. Iako su izgledali veličanstveno, egipatski hramovi imaju građevinskih nedostataka, jer im, na primjer, visina ne odgovara dužini i širini. Svodovi egipatskih hramova građeni su od drveta. Tako, osobito stupovi koji su se morali slagati jedan blizu drugog, previše su zatvarali prostor, nisu davali dojam prozračnosti ni prostorne slobode.

Amonov hram u Karnaku

Amonov hram u Karnaku, završen za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II., zadivljuje veličinom i dimenzijama (dug je 365 metara). To je najveći hram koji je ikada sagrađen u Egiptu (pokriva oko 30 hektara površine). Sastoji se od mnoštvo portala, nadsvođenih hodnika, dvorišta, odaja, bazena s vodom. Glavna dvorana svetišta (širine103 metra i dubine 52 metra) sastoji se od 134 stupa poredanih u šesnaest redova. Osobito mu je ljepotu davao obelisk

Hram kraljice Hatšepsut

Polupodzemni hram kraljice Hatšepsut u Deir-el-Bahari (današnje arapsko naselje, zapadno od Tebe) sagrađen je za vrijeme XVIII. dinastije, oko 1500. pr. Kr. Hram je terasasto (na tri terase koje su povezane rampama) usječen u stijenu i lagano se privija prema terenu. Dug je 280 metara i danas se smatra da najveličanstvenije djelo sačuvane egipatske arhitekture. Posebnu mu ljepotu daje pozadina od strmih klisura koje zatvaraju Dolinu kraljeva.

Vrste egipatski kipova

Prema motivima, koje su prikazivali i formi na koji su način izvedeni, kiparstvo možemo, radi lakšeg pregleda, podijeliti na nekoliko vrsta, bez obzira kojemu su carstvu ili dinastiji pripadali: Kipovi egipatskih božanstava, kipovi faraona, kipovi velikaša, kipovi običnih ljudi; reljefi i dekoracija.

Opći dojam egipatskih kipova

Egipćani su kipovi izrađivali da budu prebivalište pokojnikovog "ka" - pokojnikove duše. Stoga su takvi kipovi u mirnom stavu, bez ikakvog pokreta. Sličnost s pokojnikom bila je očevidna, osobito u izradi glave. Ipak, glava je bila bez tjelesnih mana, idealizirana, to jest uljepšavana. Ruke su opuštene i stisnute u šaku ili ponekad stavljene na grudi u znak poštovanja prema božanstvu. Noga je redovito u iskoraku - izbačena malo naprijed. Sve to daje dojam ukrućenosti. Budući da se ovaj način izrade ponavlja kod svakog kipa, likovi djeluju jednolično. Opći dojam egipatskog kiparstva odavalo je tajnu posebnog kanona (pravila, propisa) i zakona o izradi kipova, kojega su se kipari držali.

Pisar i Seoski knez

Najljepši sačuvani kipovu su: "Pisar" (danas se čuva u Louvreu) i "Seoski knez" (danas se čuva u muzeju u Kairu). Sjedeći skrštenih nogu, na kojima počiva papiros, pisar izrađen je bez mana, uljepšan. Frontalna postava i zanemarene pojedinosti, da bi došle do izražaja osnovne osobine ljudskoj lika, odražavaju ljepotu ovog kipa. Trup tijela je vertikalan, nepomičan volumen, a pokret ruku tako neznatan da ne dopušta jači prodor prostora. Piramidalna kompozicija, napete i glatke površine, zatvorenost volumena i frontalni stav čine ovaj kip maksimalno statičnim.

I Seoski knez je također pisar, bolje rečeno nadzornik radova. Ljudi koji su ga otkrili nazvali su ga "Seoski knez" jer je sličio njihovu seoskom knezu. To je upravo i najveća odlika ovoga kipa: njegov realizam ili način izražavanja čija se odlika da objektivno, onakva kakva jest, iznosi stvarnost.

Obelisk

Obelisk je visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan, kamen iz jednog komada, koji se prema vrhu lagano sužuje i završava piramidalnim šiljkom. Obelisk je 'kameni čuvar» svetoga prostora, nikada se, u pravilu, nije podizao usamljen kao jedan stup, nego u parovima, po dva stupa. Samo je jedan obelisk podignut bez svoga para - onaj ispred Velikoga hrama u Karnaku (danas na Lateranskom trgu u Rimu), jer mu je 'parnjak', to jest blizanac, ostao u kamenolomu u Syeni (tako se pretpostavlja). Mnogi egipatski obelisci danas u ukras svjetskih gradova, kao što je Rim, Pariz, London, New York, Carigrad.

Sfinga

Svinga je likovno kiparsko djelo: tijelo lavice s glavom žene. Postavljane su kao čuvarice svetoga prostora. Postavljane su kao čuvarice hramova i grobnica.

Velika sfinga

Velika sfinga – najveća egipatska sfinga nalazi se usred pustinjskoga pijeska u dolini Gize, nedaleko od Kefrenove piramide. Tajanstveni lik lavice s ljuskom glavom, okrenutom prema izlasku sunca, isklesana je u živoj stijeni. Na najvišem dijelu doseže visinu od 20 metara, a dugačka je 73,50 metra. Sama glava, od vrha brade do čela, ima 10 metara, lice joj je široko oko 6 metara, a svaka šapa proteže se 15 metara ispred tijela. Ova «čuvarica» vjerojatno je najstarija sfinga i preteča je svih drugih kamenih lavica.

Splitske sfinge

Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta. U Splitu se, od tridesetak, danas zna samo za osam egipatskih sfingi (a još se četiri sfinge mogu povezati sa sfingama iz Dioklecijanove palače).

U Dioklecijanovoj palači u Splitu na Peristilu (pokraj zvonika sv. Duje) nalazi se egipatska sfinga od crnog granita (dužina 246 cm, širina 65 cm, visina 100 cm). Ovo je najveći primjerak sfinge tipa 'porte-vase'. to jest na prednjem dijelu tijela ima dvije ispružene ljudske ruke (umjesto životinjskih nogu) koje pridržavaju vazu, odnosno posudu u kojoj su se pohranjivali i prinosili žrtveni darovi. Ova sfinga jedinstvena je i po tome što je jedini primjerak sfinge koja na postolju nosi ukrasni friz s kartušama (ovalna ploča na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona).

Slikarstvo

Slikarstvo (kao i arhitektura i kiparstvo) značajan je doprinos za proučavanje egipatske kulture. Promatrajući motiv, temu ili sadržaj likovnoj izražaja, možemo zaključiti da je nadahnuto idejom prekogrobnog života, bez obzira je li prikazuje egipatsku mitologiju ili prizore iz svakodnevnog ži­vota. Egipatsko slikarstvo usko je vezano za arhitekturu. I u slikarstvu su (kao i na reljefima) primjenjivali 'egipatsku perspektivu'. Da bi na slici (na dvodimenzionalnoj plohi) prikazali dubinu prostora, likove bi postavljali jedne iznad drugih. Kada bi slikali ljudski lik, opet bi ga 'savili' prema zakonima 'egipatske perspektive': lice u profilu, oko en face, ramena i tijelo en face, stopala u profilu.

Mnogi oslikani prizori bili su povezani s egipatskim slikovnim pismom – hijeroglifima, bilo da su slikali na kamenu, drvetu, na ožbukanom zidu ili na papirusu.

Papirus

Biljka latinskoga naziva – Cyperus papyrus – egipatska trska najviše se koristila pri izradi podloge za pisanje – papirusa. Papirus, čije ime potječe od egipatske riječi 'pa-per' što znači 'od kralja' ili 'kraljevski', bio je dar Nila. Rijeka Nil ujedinila je dva Egipta (Gornji i Donji Egipat), a simbol ujedinjenja bile su dvije (heraldičke) biljke: papirus i lotos.

Hijeroglifi

Od Grka smo naslijedili ime za egipatsko pismo. Egipatsko pismo kao 'sveta urezana slova', Grci su zvali 'hieroglifika' (grčki: hiero = svet + glifo = dupsti, urezivati). Egipćani su svoje pismo nazivali 'methut neter' što je značilo 'riječi boga (Thota)'. Naime, prema predaji, Egipćanima ovo pismo predao bog Thot. Većina hijeroglifa prikazuju predmete, biljke, životinje, ljudske likove i dijelove ljudskoga ili životinjskoga tijela. Ovaj način pisanja zovemo hijeratsko pismo (grčki: hieratikos, od hieros = svet + archo = vladam), to jest pismo staroegipatskih svećenika (za razliku od demotskog ili pučkoga pisma). Brzo čitanje hijeratskoga pisma moglo se steći tek dugotrajnim vježbanjem. U želji da se pismo što više pojednostavni, nastalo je demonsko pismo (grčki: demos = zemlja, svijet, narod), koje se koristilo u poslovne svrhe. Demonsko pismo bilo je narodno pismo koje se pisalo u horizontalnim redovima, a čitalo se s desna nalijevo.

Kamen iz Rosette i odgonetavanje hijeroglifa

U blizini lučkoga sela Rashid, na zapadnoj obali Nila, poznatijega kao Rozeta, sasvim je slučajno pronađen kamen od crnog bazalta na kojem su se nalazila tri natpisa. Gornji dio sadržavao je 14 redaka hijeroglifskog teksta, srednji 32 retka demotskog pisma, a donji 54 retka grčkog pisma. Kamen iz Rozete danas čuva u Britanskom nacionalnom muzeju u Londonu, jer su ga Francuzi, gubitkom Egipta, morali predati Englezima.

Razvoj egiptologije u Hrvatskoj

U posljednjih 140 godina u Hrvatskoj je registrirano oko 4100 predmeta iz Egipta u raznim muzejskim zbirkama. U XIX. stoljeću u Zagrebu nastaje jedna od najznačajnijih orijentalističkih muzejskih zbirki na području jugoistočne Europe. Riječ je o zbirkama Narodnog muzeja, današnjeg Arheološkog muzeja u Zagrebu, koje imaju oko 3100 predmeta vezanih uz prošlost Egipta. Srž zbirke nastala je 5. kolovoza 1862, donacijom Mihaela pl. Barića, svjetski poznate "zagrebačke mumije" s njezinim lanenim povojem, poznata kao Zagrebačka lanena knjiga - Liber linteus Zagrabiensis.



3. RAZRED


ROMANIKA prema udžbeniku i još više




Vremenska razdioba

Kraj staroga vijeka ili antike i početak srednjega vijeka ili medijeva možemo povezati s dva značajna događaja, jedan je politički, a drugi je kulturni događaj. Politički događaj ili propast zapadnoga Rimskoga Carstva povezan je s godinom 476. kada je germanski vojskovođa Odoakar svrgnuo s vlasti posljednjega rimskoga cara Romula Augustula i postavio sebe za kralja. Kulturni događaj ili obnova klasične kulture povezana je s dva događaja koja su se dogodila iste godine, jedan se dogodio u istočnom dijelu Rimskoga Carstva, a drugi u zapadnom dijelu. Godine 529., u istočnom dijelu Rimskoga Carstva bizantinski car Justinijan ukinuo je atensku filozofsku školu kao pogansku klasičnu akademiju, koju je osnovao starogrčki filozof Platon 387. prije Kr. u Ateni u parku posvećenom uspomeni na heroja Akadema, a iste godine 529. u zapadnom dijelu Rimskoga carstva sv. Benedikt osnovao je na Monte Cassino prvi monaški red u zapadnom dijelu kršćanstva - benediktince – Ordo sancti Benedicti (OSB). Sve antičke klasične kulturne vrijednosti, koje je naučavala atenska filozofska škola, benediktinci su preuzeli i dalje razvijali.

Zahvaljujući benediktincima kršćanska Crkva postala je glavni baštinik i čuvar antičkih i klasičnih kulturnih vrijednosti, kao što je grčki jezik, latinski jezik, rimsko pravo, civitet i univerzalizam. Kroz kršćanstvo je ideja "Urbs Aeterna" - ideja antičkoga "Vječnoga grada" nastavila život u srednjem vijeku u ideji "Civitas Dei"- kršćanske "Božje države".

Proces preobrazbe antičkoga svijeta i postupni prijelaz u srednjovjekovno razdoblje trajali su nekoliko stoljeća, u razdoblju od 3. do 7. stoljeća. Ti su procesi podjednako uvjetovani unutrašnjim promjenama samoga antičkoga društva, kao i prodorima i naseljavanjima barbarskih naroda. Na baštini rimske civilizacije, na grčko-rimskom kulturnom dostignuću, u tijeku nekoliko stoljeća nastao je novi svijet - srednjovjekovna Europa.



Povijesne okolnosti

Rascjepkanost europskoga teritorija u 12. i 12. stoljeću za vrijeme romanike (kako vidimo na crtežu na 13. stranici), bila je velika prepreka za kulturno ujedinjenje. Iako je Karlo Veliki u 9. stoljeću ujedinio zapadnoeuropske zemlje, u 11. stoljeću nastalo je preko 200 novih država, samo na teritoriju današnje Njemačke čak 72 državice.

Ne samo da je Europa razdijeljena različitim državama, nego je postojala i unutarnja razdioba koja je bila prepreka susreta i širenja različitih kulturnih događanja.

Tako možemo reći da je za vrijeme romanike, to jest u 11. i 12. stoljeću među ljudima i državama bilo više izraženo ograđivanje i odvajanje nego povezivanje i ujedinjavanje. Jasno, ta međuljudska podijeljenost odrazila se i na kulturnu razjedinjenost.

U arhitekturi, kao nositelju i pokretaču likovne umjetnosti, jer su slikarstvo i kiparstvo bilo u službi arhitekture, vladao je zakon adicije ili zakon zbrajanja, zakon subordinacije ili zakon podređenosti i zakon redukcije ili zakon oduzimanja (kako je naznačeno u Udžbeniku od 13. – do 17. stranice).



Umjetnost

Da bismo bolje upoznali srednjovjekovnu europsku umjetnost, razdijelit ćemo je prema ustaljenim nazivima. Umjetnost srednjeg vijeka dijelimo na dva vremenska razdoblja: romanika i gotika. Romanika je obilježila 11. i 12. stoljeće, a gotika 13. i 14. stoljeće europske umjetnosti.

Srednjovjekovnu umjetnost 11. i 12. stoljeća nazivamo romanika. Ime «romanika»dolazi od pridjeva romanus = romanski (imenica: Roma, pridjev: romanus) koji se odnosi na rimski (imenica: Rim, pridjev: rimski) i označuje kulturne vrijednosti koje smo naslijedili od Rimljana (Romljana).

Iza tisućete godine, kada se seoba naroda stišala, kultura novih naroda, mogli bismo reći, bila je više „rimskija“ nego za vrijeme Rimljana. Novi procvat rimske kulture nakon seobe naroda zato nazivamo: romanika. Naziv «romanika» prvi je upotrijebio 1818. god. francuski arheolog Charles de Gervelle, da bi označio kulturno razdoblje koje je nastalo iz romanske (Roma), to jest rimske (Rim) kulture.

Romanika je prvo jedinstveno stilsko razdoblje u srednjovjekovnoj europskoj umjetnosti i u sebi sadrži dvije pokretačke snage: naslijeđe staroga vijeka i kršćansku teološku nauku. Nakon što je car Konstantin 313. dao kršćanima slobodu, rimska kultura bila je potpunosti prožeta kršćanskim sadržajem. Pogotovo, nakon seobe naroda, europska kršćanska srednjovjekovna kultura obnovila je sve vrijednosti rimske umjetnosti i stavila ih u službu kršćanske nauke.

Međutim, prije nego prijeđemo na pojedinačno proučavanje likovne umjetnosti (kao što je arhitektura, kiparstvo i slikarstvo), moramo protumačiti pojmove koji su zajednički za sva tri likovna izražaja (kako to predlaže školski udžbenik Radovana Ivančića: Stilovi - Razdoblja – Život, II.), a to su: zakon adicije ili zakon zbrajanja, zakon subordinacije ili zakon podređenosti, zakon redukcije ili zakon oduzimanja.






Zakon adicije ili zakon zbrajanja

Zakon adicije (lat: additio = zbrajanje, dodavanje, sabiranje) ili zakon zbrajanjapodrazumijeva da je jedno umjetničko djelo (zgrada, kip, slika) sastavljena od više manjih dijelova koje prividno izgledaju kao samostalne cjeline.

Zakon adicije ili zakon zbrajanja u arhitekturi podrazumijeva da je jedna veća građevina složena (komponirana) od više manjih dijelova, a ti manji dijelovi, od kojih je sastavljena veća cjelina, izgledaju kao da mogu samostalno postojati (kao što se vidi na tri crteža na 14. stranici u Udžbeniku), iako je ta samostalnost je dosta prividna (relativna) jer u stvarnosti pojedini manji dijelovi ovisni su od veće cjeline. Tako, romanička crkva kao građevina, kako u tlocrtu (dva crteža na 15. stranici) tako i u stvarnosti (foto prilog na 15. stranici), izgleda kao da je sastavljena od različitih geometrijskih likova. Iako crkva, arhitektonski, bilo da je promatramo izvana ili iznutra, izgleda kao jedinstvena građevina, jer su pojedini dijelovi vješto povezani, ipak nam samo manji dijelovi izgledaju prividno kao samostalne cjeline. Temeljna mjera ili modul u tlocrtu postaje kvadrat u kojemu se križaju glavna/srednja lađa i transeptum ili pobočna lađa (kao što smo opisali u idealnom izgledu romaničke crkve).

Zakon adicije ili zakon zbrajanja u kiparstvu (kako je opisano na 16. i 17. stranici) podrazumijeva da su kiparska djela, osobito reljefi (bilo da su od drveta ili od bronce), posloženi po jednakom/istom načelu, to jest više pojedinih manjih kiparskih površina/dijelova sačinjava veću kiparsku cjelinu ili kompoziciju (kao što se vidi na 17. stranici).

Zakon adicije ili zakon zbrajanja u slikarstvu podrazumijeva zakon kompozicije gdje je slika kao umjetnička cjelina sastavljena od manjih slika koje prividno izgledaju kao samostalne (15. – 16. stranica), a u stvarnosti izgledaju kao da se ne mogu odvojiti od cjeline (kao što se vidi na slici na 16 stranici).



Zakon subordinacije ili zakon podređenosti

Zakon subordinacije (lat: sub + ordo, ordinis = podređenost, podčinjenost, podložnost, podvrgnutost) ili zakon podređenosti u romanici podrazumijeva da je jedna od tri likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) bila nositelj umjetničkoga izražaja. U romanici je to bila arhitektura ili graditeljstvo. To jest arhitektura je nositelj likovnoga izražaja, odnosno kako smo već rekli, kiparstvo i slikarstvo bilo je u službi arhitekture (podređeno).

Romanička arhitektura došla je do izražaja u vodoravnoj postavi gradnje. To znači da se romanički «smjer gradnje» izrazio na vodoravan način, jer je osnovna kompozicija romantičke arhitekture – vodoravna. Ovaj umjetnički izražaj ili model gradnje ukrašavala su kiparska i slikarska djela.

Nosilac romaničke arhitekture je zid od pravilno klesanih kamenih blokova, Romanika je «otvorila» zid, to jest raščlanila/probila vanjsku zidnu površinu, samo u najnužnijim i što manjim otvorima (prozorima i vratima), tako da u takvoj postavi kiparstvo i slikarstvo nije moglo doći do izražaja.

Romaničko kiparstvo je više arhitektonsko kiparstvo, gdje je kip, više reljefno došao do izražaja na plošnom ili plitkom reljefu, a manje na kipovima (vezanim za zid).

Romaničko slikarstvo je plošno slikarstvo jer je podređeno zidu, odnosno arhitekturi, to jest izraženo je plohom i linijom i skromne je palete, to jest skromno je u nijansama boja.



Zakon redukcije ili zakon oduzimanja

U sve tri likovne umjetnosti (a posebno u kiparstvu i u slikarstvu) u vrijeme romanike došla je do izražaja zakon redukcije ili oduzimanja (lat: reducere = voditi natrag). U metodi redukcije neki prizor opisan u Svetom pismu prikazan je u kraćem sadržaju slikovnoga govora (umjesto cijeloga sadržaja), tako da se opis reducira i pojednostavljuje, odnosno oslikava se likovni motiv/tema/sadržaj sažeto s najnužnijim likovima koji tumače događaj (a oni pretpostavljaju ostale subjekte događaja) s naznakama prostora/ambijenta (kao mjesta radnje) i atributa (kao znaka raspoznavanja subjekta).

Zato možemo zaključiti da je opći dojam romaničkoga umjetničkoga djela, bilo da se radi o arhitekturi (zgradi), kiparstvu (kipu) ili slikarstvu (slici), svedeno na jednostavnost.



Arhitektura

Opći materijalni napredak i sve povoljniji uvjeti života odrazili su se na naglom porastu stanovništva u europskim zemljama. Povoljne društveno-ekonomske i političke okolnosti utjecale su na razvoj srednjovjekovne arhitekture. Grad je u takvim uvjetima tijekom idućih stoljeća postao glavni pokretač općeg materijalnoga rasta. Gradovi su usporedno s privrednim i političkim usponom postali sve utjecajniji i djelotvorniji i u kulturnim djelatnostima.

Čovjek srednjovjekovne Europe bio je kršćanin u punom smislu riječi. Njegov život nije izlazio iz okvira kršćanskoga svjetonazora. On se rađao, živio i umirao u okrilju Crkve i u okružju kršćanskoga nauka. Zato je svoj životni prostor ispunio kršćanskom simbolikom.

U strukturi srednjovjekovnoga grada glavno mjesto zauzima crkva. Crkva je žarište gradskoga života i kruna srednjovjekovnoga grada. Crkva kao duhovna institucija usko je povezana uz svjetovno središte. Tako je svaki grad imao dva žarišta s kojima je određena i obilježena srednjovjekovna urbana kultura: sakralna zdanja - crkve i komunalne palače - vijećnice. U nastavku ćemo proučiti opći dojam romaničke crkve kao građevine.

Romanička arhitektura 11. i 12. stoljeća izrasla je iz kulturne i društvene, političke i ekonomske europske stvarnosti. Europske države i državice, kao i grofovije i kneževine, kako smo vidjeli, bile su samostalne društveno političke zajednice. Tako možemo reći (kao što je navedeno u Udžbeniku na 19. stranici) da je romanička arhitektura odraz rascijepanosti i regionalnosti, to jest da svaka pokrajina ili regija ima svoj model gradnje koji se, donekle, razlikuje od drugih modela.

Uz regionalnost, koju možemo tumačiti kao posebnost, romanička arhitektura dolazi do izražaja, kako smo rekli, u tri načela/modula ili zakona gradnje: zakon adicije ili zakon zbrajanja, zakon subordinacije ili zakon podređenosti i zakon redukcije ili oduzimanja.

Zakon adicije ili zakon zbrajanja podrazumijeva da je jedna veća građevina složena (komponirana) od više manjih dijelova, a ti manji dijelovi, od kojih je sastavljena veća cjelina, izgledaju kao da mogu samostalno postojati (kako smo već razjasnili u uvodnom tekstu).

Zakon subordinacije ili zakon podređenosti podrazumijeva da je neka građevina, kao cjelina, sastavljena do više manjih dijelova (kako se vidi na tri slike pri dnu 19. stranice) ili je arhitektura kao jedna od tri likovne umjetnosti postala nositelj umjetničkoga izražaja, a ostale dvije likovne umjetnosti (slikarstvo i kiparstvo) su u službi arhitekture (kako se vidi na slici pri vrhu 20. stranice na primjeru portala).



Opći dojam romaničke crkve

Romanička crkva ima sva glavna obilježja starokršćanske crkve kao građevine koja je nastala u 4. stoljeću, a to je u prvom redu latinski križ u tlocrtu (križ s jednim dužim krakom ukopan u temeljima). U crkvi je vidljiva dvostruka unutrašnja razdioba: apsida i lađa. Apsida ili prezbiterij prostor je za oltar, svećenika i poslužitelje. Lađa, navis ili naos, prostor je za vjernike. Razdiobu ova dva prostora činio je archus triumphalis - trijumfalni luk koji se arhitektonski uklapao između apside i lađe (glavne ili srednje). Romaničke crkve građene su odpravilno klesanoga kamena.

Crkve su mogle biti trobrodne ili peterobrodne (zavisi koliko ima lađa), s dvoslivnim krovom i zvonikom. Uporaba kamena morala se uklopiti u arhitektonske zakone tako da liturgijski prostor bude u službi kršćanskoga obreda.

Opći dojam romaničke crkve, zbog debljine zidova (dva, četiri, šest pa ponegdje i osam metara širine) davao je osjećaj silne snage, čvrstine, muževnosti. Ljepota romaničke arhitekture najviše se osjećala u raščlanjivanju kamene mase u odgovarajući prostor za kršćanski liturgijski obred tako da se cjelina dijeli na jasno izražene dijelove, a ti se dijelovi međusobno pomažu i služe glavnoj svrsi gradnje.

Glavni elementi bazilike su: longitudinalna lađa (uzdužna) trobrodna ili peterobrodna (kojoj je srednja lađa viša od pobočnih da bi kroz otvore na njegovu zidu iznad krovova bočnih lađa dolazilo svjetlo), transept (poprečna lađa),polukružna apsida (prezbiterij) na istočnom dijelu i atrij (predvorje) na zapadnom dijelu.

Središte kršćanske crkve kao građevine bio je oltar i oko oltara oblikovao se ostali liturgijski sadržaj koji je bio nužan za slavlje svete mise. U kršćanskim crkvama sa svećenikom koji prinosi nekrvnu žrtvu na oltaru sudjeluju i vjernici (za razliku od poganskih hramova).

Orijentacija kršćanske crkve (ad lucem) i dalje je uglavnom ostala starokršćanska gdje je oltar bio na zapadnoj strani, a ulaz na istočnoj. Orijentaciju kršćanske crkve određivala je predaja da svećenik za vrijeme posvetne molitve (misnoga kanona) mora gledati prema istoku. Budući da još tada oltar nije bio uza zid, a niti je ima arhitektonske i kiparske ukrase, to je svećenik stajao iza oltara i gledao prema vjernicima, to jest prema ulazu (kao danas). To je značilo da je ulaz bio na istoku. Uskoro (već u 12. st) oltar je dobio arhitektonske i kiparske ukrase i svećenik je za vrijeme posvete stajao okrenut leđima prema narodu. To je značilo da od tada u gradnji novih crkva apsida mora biti na istočnoj strani, a ulaz na zapadu.

Romanička crkva (za razliku od starokršćanske koja je imala drveni i ravni svod) dobiva polukružne kamene svodove: bačvasti i križni svodovi.

Bačvasti kameni svod opterećenje je za nosive zidove. Pritisak na zidove bio je silno jak, pa su stoga zidovi morali biti vrlo debeli. Da se donekle smanji pritisak svoda na nosive zidove, gradili su se križni svodovi.

Križni svod se dobije tako da su nad kvadratom "ukriži" dva bačvasta svoda, okomito jedan na drugi, pa se zadrže samo vanjski oblici bačvastoga luka. Tako pritisak više ne ide na cijelu plohu nosivoga zida nego samo na četiri ugla kvadrata. A bilo je dovoljno da se ta četiri ugla naprave jačima i da oni preuzmu teret križnoga svoda. To je značilo da se tu treba podignuti četiri stupa kvadratnoga presjeka. Bolje rečeno, cijela lađa (bilo glavna ili pobočna ili poprečna) najprije se podijeli na pravilne kvadrate i u tim kvadratima podignu se stupovi koji će podržavati vanjske oblike križnoga svoda.

U većim crkvama (trobrodnim ili peterobrodnim) između apside i glavne lađe gradila se poprečna lađa - transeptum (tako se u tlocrtu dobivao oblik križa). Kako su glavna (uzdužna) i poprečna lađa bile podjednako široke, to su one u "križištu" stvarale pravilan kvadrat. Taj je kvadrat ili križište bio vrlo važan, jer je, u neku ruku, bio središte crkve, i on je zbog toga postao osnovna mjera za čitavu gradnju. Ako se lijevo i desno od križišta doda po jedna "mjera središnjega kvadrata", dobije se poprečna lađa od tri polja ili, kako se službeno u arhitekturi zovu, dobije se tri traveja (poprečna lađa tako ima tri "mjere središnjega kvadrata").

Da bi se dobila točna mjera glavne (srednje) lađe, doda se u uzdužnom pravcu od križišta prema izlazu dvije, tri ili četiri "mjere središnjega kvadrata", a na suprotnu stranu samo jednu "mjeru središnjega kvadrata" i na nju se doda polukružni prostor za apsidu (glavna ili uzdužna lađa tako ima četiri, pet ili šest polja ili traveja koje određuju kvadratni nosivi stupovi na kojima počiva svod.

Pobočne lađe, koje su bočno od glavne pa se tako i zovu, redovito su imale mjeru "pola križišta" ili «pola središnjega kvadrata», u i toj mjeri morale se tvoriti dva mala kvadrata na kojima su počivala dva križna svoda (u kvadratnoj dužini srednje lađe, znači bila su dva križna svoda pobočnih lađa). I za ove kvadrate također se gradilo po četiri nosača (koji su se s jedne strane spajali sa zidom i tek se malo isticali izvan zida pa tako obilježavali traveje pobočnih lađa, a s druge strane, do glavne lađe, morali su se graditi stupovi, pa je, gledano iz glavne lađe, bilo dvostruko više stupova, jer su se vidjeli i stupovi koji nose svod glavne lađe i stupovi koji nose svod pobočne lađe).

Za vrijeme romanike u uporabi je pravilni polukružni rimski luk kojega sada zovemoromanički luk. Luk se redovito naslanjao na stup koji je bio okrugli ili četvrtasti stup, bez obzira je li bio zidani, nastavljani ili od jednoga komada.

Uporaba luka i kvadrata tako je, mogli bismo reći, bila osnova za gradnju romaničkih crkava. Kamen i sve njegove građevinske mogućnosti kršćanski arhitekt je morao uklopiti u liturgijske zahtjeve. Kamen ima svoju ljepotu, boju, i daje dojam topline i sigurnosti. Liturgijski obred ima svoje pokrete, glazbu, sveto ruho i sveto posuđe. U crkvi su, dakle, vjernici sa svećenikom morali uspostaviti zajednički suodnos sa žrtvom na oltaru.

Kvadratna osnova i pravilni polukružni romanički luk, koji je bio u uporabi u gradnji crkve za vrijeme romaničkoga razdoblja, uvjetovali su da su se i svi drugi elementi crkve podređivali polukrugu ili kvadratu, kao što su vrata i prozori. Osobito je portal - glavni ulaz koji je bio na srednjoj lađi (od 12. st na zapadnoj strani) posebno arhitektonski istaknut i kiparski ukrašen. Iznad portala, na pročelju crkve, isticala se rozeta - okrugli prozor (redovito jedan).



Romaničke crkve

Već smo spomenuli da je regionalnost posebna značajka romaničke umjetnosti. Kao primjer regionalizma za vrijeme romanike (Udžbenik, 20. stranica) može se usporediti tri «građevinske škole» u Francuskoj, kao i primjer njemačke i talijanske regionalne romaničke arhitekture (21. i 22. stranica).

Francuska

Tri «građevinske škole» u Francuskoj: a) model gradnje crkava u pokrajini Akvitaniji, južno od Poitoua, koje su kružnoga tlocrta s velikim kupolama; b) model gradnje crkava u pokrajini Normandiji, na sjeverozapadu Francuske, koje su jednostavnoga longitudinalnoga ili uzdužnoga oblika, bez posebnih ukrasa na pročeljima; c) model gradnje crkava u pokrajini Poitou, koje su skoro u cijelosti ukrašene reljefnim ukrasima i okruglim tornjevima kao malim zvonicima. Među poznatim romaničkim crkvama u Francuskoj spomenut ćemo tri građevine: benediktinski samostan i crkva na Mont-Saint-Michele, hodočasnička crkva St-Sernin u Toulouseu i crkva St-Savin-sur-Gartempe.

Na Mont-Saint-Michele, u Francuskoj, sagrađena je 966. godine benediktinska opatija sa samostanskom crkvom na strmoj stijeni otočića što se 75 m izdiže iznad mora, a udaljen je «in periculo maris» oko tisuću metara od Kanala la Manche. Na brdu Svetoga Mihovila sagrađeno je jedno od najvećih francuskih svetišta.

Crkva St-Sernin u Toulouseu (crkva Sv. Saturnina u Tuluziji) u južnoj Francuskoj jedna je od hodočasničkih crkava jer se nalazila na "hodočasničkom putu". Početak gradnje datira oko 1080. godine. To je peterobrodna crkva u obliku latinskoga križa, a njezina poprečna lađa je trobrodna. Crkva je dužine 115 m, a širine 64 m. U križištu poprečne i glavne lađe sagrađen je u 13. st visoki zvonik. U ovoj crkvi romanička arhitektura došla je do punog izražaja u stupovima, lukovima, polustupovima i pilastrima, jer su svi arhitektonski i ukrasni građevinski elementi spleteni u jedno logično povezano sveto zdanje. Osobito polustupovi u glavnoj lađi podižu građevinu uvis do krajnjih granica izdržljivosti i sav prostor spajaju u bačvasti kameni krov.

Crkva St-Savin-sur-Gartempe sagrađena je oko 1095. i 1155. i tipični je primjer jednostavne romaničke arhitekture. Glavna lađa počiva na oblim stupovima koji pomoću lukova podržavaju friz na kojemu počiva kameni bačvasti svod. Tako glavna lađa nema prozore ni svoje osvjetljenje. Pobočni brodovi su podignuti skoro do iste visine i na njihovim vanjskim zidovima nalaze se veliki prozori koji osvjetljuju i pobočni i glavni prostor crkve.

Njemačka

Pokrajinske arhitektonske škole u Njemačkoj regionalnoj romaničkoj arhitekturi došle su do izražaja u simetričnoj kompoziciji (21. stranica), kada je lijeva i desna strana crkve, osobito pročelje (ulaz) i začelje (apsida) oblikovano podjednako s dosta sličnim arhitektonskih rješenjima. Među poznate romaničke crkve u Njemačkoj svakako spada katedrala u Mainzu i katedrala u Speyeru.

Katedrala u Mainzu trobrodna je crkva koja zadivljuje svojom ljepotom i veličinom kao i plastičnom ornamentikom. Ovu je crkvu dobrim dijelom gradio Henrik IV (poznat zbog sukoba s papom Grgurom VII. i zbog Canose - zamak u Toskani gdje je "ludi kralj" u siječnju 1077. ipak pokleknuo pred papom).

Katedrala u Speyeru trobrodna je crkva sagrađena od obrađenoga crvenoga kamena. Gradnja je započeta oko 1030., a crkva je završena tek više od sto godina kasnije. Glavna lađa sagrađena je dosta široko i visoko jer je arhitekt, u početku, predvidio drveni krov, ali je, kasnije, sagrađen kameni križni svod. Katedrala je duga 133 m, ima šest golemih tornjeva, i bogato je ukrašena plastičnom ornamentikom.

Italija

Talijanska regionalna romanička arhitektura došla je do izražaja (kako se vidi na 22. i 23. stranici) u načelu plošnosti. Kako znamo, arhitektura je umjetnost volumena u prostoru. Ali umjetnost na tom volumenu očituje se raščlanjivanjem ili otvaranjem zidne mase pomoću prozora i vrata. U talijanskoj regionalnoj romaničkoj arhitekturi plošnost zida ukrašena je glatkim mramornim pločama ili plitkim stupovima i lukovima, odnosno arkadama, koje izgledaju kao da su prilijepljene za pročelje, a ponekad i plitkim nišama ili udubinama (kao što se vidi na slikovnim primjerima na 22. i 23 stranici). Među poznate romaničke crkve u Italiji spomenut ćemo neke građevine kao što je crkva sv. Ambrozija u Milanu, katedrala, baptisterij i zvonik u Pisi i katedrala Santa Maria Assunta u Sieni.

Crkva Svetoga Ambrozija u Milanu trobrodna je crkva s kupolom nad oltarom. Na ulazu se nalazi atrij s duboko uvučenim arkadama. Srednja lađa je dosta niska i široka, a sastoji se od četiri kvadratna traveja koja su razdvojena poprečnim lukovima. Iako nema poprečne lađe, ipak je nad prvim travejem podignuta kupola koja služi za osvjetljenje (jer glavna lađa nema prozora). Budući da je dužina traveja glavne lađe jednaka dvostrukoj dužini traveja pobočnih lađa, u crkvi postoji sustav naizmjeničnih stupova (stupovi od glavne lađe su deblji od stupova pobočnih lađa).

Katedrala, baptisterij i zvonik u Pisi. Već sredinom 11. st (1164) u Pisi je počela gradnja romaničke katedrale (il Duomo - kako Talijani nazivaju katedralu) s Baptisterijem - krstionicom (1157) i glasovitim kosim tornjem (1173). Taj neobični sakralni kompleks, sagrađen na nanosima rijeke Arno. Taj dio grada - što su ga tvore romaničko-gotička katedrala, baptisterij, toranj i groblje - za građane srednjovjekovne Pise bio je središte kršćanskoga života (slikovni prilog na 23. stranici). Romaničko-gotička peterobrodna katedrala - il Duomo (kako Talijani nazivaju katedralu) - s trobrodnom poprečnom lađom, okrugli kosi toranj - campanile sa šest galerija, krstionica - baptisterio i u pozadini Campo Santo - groblje, okruženo trijemom na način klaustra, najznačajniji su predstavnici "pisanskoga stila" u kojemu se tradicije starokršćanskih bazilika skladno stapaju s elementima lombardijske i bizantinske arhitekture. Katedrala u Pisi u osnovi je crkva starokršćanskoga tipa sa velikim latinskim križem u temeljima. U sredini, gdje se križaju glavna i poprečna lađa, podignuta je kupola. Katedrala je obložena bijelim mramornim pločama s vodoravnim prugama tamnozelenoga mramora.

Katedrala Santa Maria Assunta u Sieni. U srcu grada sagrađena je romaničko-gotička katedrala Santa Maria Assunta na trgu Il Campo, gdje je kasnije sagrađena i gotička gradska vijećnica - Palazzo Municipale s tornjem visokim 102 m.

Španjolska

Santiago de Compostela. Sveti Jakov je prvi apostol mučenik, pogubljen je 42. godine za vladavine Agripe I. Prema tradiciji, sahranjen je u španjolskoj pokrajini Galiciji, kamo je stigao naviještajući Evanđelje. Pustinjak Paio je 813. godine primijetio svjetleće zvijezde na mjestu gdje je pronađeno tijelo bez glave s natpisom: Ovdje leži Jakov, sin Zebedeja i Salome. Na tome je mjestu nastao Santiago de Compostela, najglasovitije španjolsko srednjovjekovno hodočasničko mjesto. Nalazi se na krajnjem zapadnom rtu Europe (Finisterre). Gradnja katedrale u Santiagu de Compostela započela je 1073. godine. Unatoč kasnobaroknoj pregradnji glavnoga pročelja, najznačajniji je spomenik romaničke arhitekture na Pirinejskom poluotoku.

Engleska

Katedrala u Durhanu, trobrodna je crkva, a započeta je oko 1093. godine na samoj granici sa Škotskom. Zbog dužine (oko 122 m) ubraja se među najveće crkve srednjovjekovne Europe. Glavna lađa podijeljena je na kvadratne traveje i zasvođena je pravilnim križnim svodom u sedam polja. Pobočne lađe zasvođene su također križnim svodom, ali su polja manjih kvadrata. Tako u dužini traveja srednje lađe sagrađeno je dva križna svoda pobočnih lađa, pa se u glavnoj lađi vide stupovi pobočnih lađa kao neparni stupovi (to jest dvostruki jer se vidi stupovi i glavne lađe i pobočnih lađa). U estetskom pogledu, glavna lađa ove crkve spada u najljepše u romaničkoj arhitekturi jer čudesna snaga naizmjeničnih stupova stvara izvanredan kontrast dramatično osvijetljenim površinama križnoga svoda koji je nalik na razapeto jedro.



Kiparstvo

Za vrijeme romanike, u 11. i 12. stoljeću, kiparstvo je došlo do izražaja u nekoliko načina modeliranja ili oblikovanja likovnih djela. Najprije ćemo spomenuti da je romaničko kiparstvo zidno ili arhitektonsko kiparstvo, to jest kip je bio vezan za arhitekturu/zid. Takvi kipovi su malobrojni, a bili su obrađeni ili modelirali samo sprijeda (samo onaj dio koji možemo vidjeti). Ipak je arhitektonsko ili zidno kiparstvo u doba romanika najviše došlo do izražaja u reljefima kao dvodimenzionalnom kiparstvu. Bilo da je kip ili reljef, romanička umjetnost djelovala je statično i mirno, najčešće frontalno, ukočeno, i postavljeno u strogo određeni prostor (slika na 24. stranici, kao i slike na 28. i 29. stranici).

Reljef, kao dvodimenzionalno kiparstvo, što se i podrazumijeva, bilo je plošno kiparstvo. Tako možemo reći da je plošnost romaničkoga reljefa, zbog plitkoće i načina obrade površine, zapravo linearno kiparstvo.

U linearnom kiparstvu, bilo da se radi o kipovima (vezanima za zid) ili reljefima (kao što se vidi na slikovnom prilogu na 28. i 29. stranici) došao je do izražaja, kako smo već rekli, zakon adicije ili zakon zbrajanja koji podrazumijeva da su kiparska djela, osobito reljefi posloženi u nizu po jednakom/istom načelu. Ovom zakonu adicije sada moramo pridodati i zakon kadra ili zakon okvira.

Zakon kadra ili zakon okvira znači da je romaničko kiparstvo, pogotovo reljefno kiparstvo, bilo podređeno obliku arhitektonskoga okvira (kao što je navedeno na 27. stranici, pri dnu i na 28. i 29 stranici sa slikovnim prilozima). Bilo na portalima ili kamenim nadvratnicima ili na lukovima ili stupovima, likovni motiv/scena koji se prikazuje, morao se prilagoditi prostoru. Ako je prostor određen za reljef uzdužnoga oblika, onda će se likovi nanizati prema zakonu kadra u kojemu će doći do izražaja vodoravna kompozicija. Tada će svi likovi postati slični (iste visine) i nanizani vodoravno po modelu izokefalije (grč: izo + kefale = isti, jedna, sličan + glava; način figuralne reljefne kompozicije gdje svi likovi imaju istu visinu glave, tako da ne pokrivaju jedni druge). Za ovakvu kompoziciju je nužno da se uklopi u okvire prema zakonu kadra. Bilo na vodoravnoj kamenoj gredi (arhitravu), pravokutnom ili kvadratnom obliku, na stupu (kao kapitel) ili u polukružnoj luneti (na portalu), reljefni niz je morao biti uokviren/umetnut u prostor (kadriran) po zakonu kadra.

Romaničko kiparstvo osobito je došlo do izražaja u sakralnoj arhitekturi na crkvenim portalima (kao što se vidi na 26. stranici). Zato je nužno proučiti koju je vjersku ulogu imalo sakralno kiparstvo ostvarenje na portalu.



Portal

Portal je glavni ulaz u crkvu. Romanički portal ima pravokutni oblik s oblim završetkom koji se zove luneta (luneta, negdje se kaže lineta prema francuskom čitanju, to jest mala luna - mjesec, u arhitekturi polukružno polje ili okno iznad vrata, ili prozora).

Na portalu je izražena planimetrijska maketa (lat/grč: planus + metron = ravan + mjera; sastavljanje pojedinih dijelova u jednu cjelinu) ili kršćanskoga kozmosa. Umjesto kupole (koja sadržava pola kugle) ili apside (koja sadržava četvrtinu kugle), u portalu se koristi kružna luneta kao mjesto gdje se prikazuje nebo. Kao jedinstveno kiparsko djelo, portal je oblikovan tako da ga je svaki vjernik jednostavno mogao pročitati i razumjeti prema zakonima vertikalne perspektive. Početak prikaza ili čitanja počinje s likom Isusa Krista u tjemenu lunete (slika na 26. stranici pri vrhu). U sredini lunete najčešće se prikazuje Posljednji sud gdje Isus Krist, kao Sudac - Pantokrator (grč: panto... + krateo = sve + vladar; svevladajući, svemogući), u društvu anđela ili drugih likova (često apostola ili evanđelista), sjedi na prijestolju u mandorli (tal: medula, bajam; elipsni kiparski ili slikarski kružni oblik koji simbolizira sunce, odnosno dugine boje) i pokazuje svoje rane, a u rukama pridržava Knjigu života ili «arma Christi» - atribute muke. Ispod Krista, kao Pantokratora, nalaze se sveci kao nebeska porota na Posljednjem sudu. Red niže prikazuje sv. Mihovila Arhanđela koji "vage" duše, desno su od njega blaženi (u krilu Abrahamovu), a lijevo su prokleti (odlaze u paklene muke). Posljednji red u luneti prikazuje kako mrtvi ustaju iz groba. Na dovratnicima su apostoli, iznad apostola anđeli tvore luk do vrha portala, a ispod apostola su moralno-didaktičke scene ili "ogledala vjere" (vjeronaučni prizori ili odgojno obrazovni vjerski prizori) i "ogledala prirode" kao kalendar - mjeseci u godini, kršćanske kreposti i mane, sedam slobodnih umjetnosti (zapravo znanosti), prizori iz života težaka i plemića, scene raznih obrta i zanata.



Slikarstvo

Romaničko slikarstvo došlo je do izražaja na dva načina: kao zidno ili arhitektonsko slikarstvo (kada je slika vezana za zid, kao što je freska, mozaik i vitraj) i kao slobodno slikarstvo (kada je slika umetnuta u retabl iznad oltara ili u neki određeni okvir). Zbog obilnosti kamenih površina i manjka svjetlosti, sakralno slikarstvo za vrijeme romanike u 11. i 12. stoljeću bilo je plošno slikarstvo izraženo na linearni način u okomitoj ili vertikalnoj perspektivi pomoću metode redukcije sa skromnom paletom boja.

Ploha je, kako smo učili u prvom razredu, slikarski osjećaj za širinu i visinu. Na tom osjećaju širine i visine, to jest na osjećaju plohe likovni umjetnici stvorili su slikarski izražaj koji nazivamo plošno slikarstvo. Plošno slikarstvo se zasniva na umjetničkom osjećaju visine i širine bez ikakve potrebe da se dodaje osjećaj dubine, to jest da se iz dvodimenzionalnog (plošnog) prijeđe u nestvarno trodimenzionalno (plastično) slikarstvo.

Kada govorimo o linearnosti romaničkoga slikarstva, mislimo na slikarski postupak kada je umjetnik najprije nacrtao likovni motiv, to jest prizor, a zatim njegove površine ispunio bojom ali tako da crtež, kao obris likova i predmeta, ostaje i dalje vidljiv. Plošno slikarstvo suprotno je od slikarstva koje se zasniva na sjenčanju, a izvodi se pomoću crta tamnijih i svjetlijih boja (hrv: svjetlo-sjena, sjenčanje; tal: chiaroscuro/kajroskuro; franc: clair-obscur/kleropskir; sjenčanje je međusobni odnos svjetla i sjene, stupnjevanje boje u svrhu postizavanja trodimenzionalnosti likova koji nisu oštro odvojeni jedni od drugih). Zato na linearnom crtežu, za razliku od sjenčanja (svjetlo/sjena - chiaro/scuro), lako prepoznajemo omeđenu površinu i popunjenu plohu jednoličnom bojom (kako se vidi u Udžbeniku na foto prilogu od 32. i 37. stranice).

U prikazivanju prostoru na plohi, romaničko slikarstvo je uvelo svoj model tako da se do izražaja došli jednostavni primjeri perspektive kao što je vertikalna perspektiva (koja se zasniva na tvrdnji da se likovi moraju poredati po visini, prednji ispod, a stražnji poviše prednjih) i ikonografska perspektiva (koja se zasniva na tvrdnji da se važnije figure prikažu veće, a da se nevažnije figure prikažu manje) i jednostavni primjeri kompozicije kao što je geometrijska kompozicija (to jest vodoravna kompozicija kada se pomoću vodoravnog pravca vrši raspored likovnih elemenata i okomita kompozicija kada se pomoću okomitih pravca vrši raspored likovnih elemenata) i ritmička kompozicija (u koju spadaju dijagonalna, piramidalna, kružna, kompozicija po zakon kadra i idealna kompozicija).






Romanika u Hrvatskoj

Romanička umjetnost u našim krajevima došla je preko benediktinaca koji su u Hrvatskoj u 11. stoljeću imali preko četrdesetak samostana. Razvoj romanike kod nas je izražen različito na dva područja: jadransko područje (Istra, Primorje, Dalmacija) i kontinentalno područje (vrlo oskudno). Širitelji romaničke umjetnosti, osim benediktinaca, bili su hrvatski knezovi, kraljevi i plemstvo.



Arhitektura

Arhitektura, kao nositelj romaničke umjetnosti, najviše je došla do izražaja u gradnji crkava, biskupskih palača i samostana, gradskih vijećnica, komunalnih zgrada i trgova. Možemo reći, sve ono što se događalo u kulturi u zapadnoj Europi, događalo se i u hrvatskim krajevima. Nakon razdoblja starohrvatske umjetnosti i predromanike, u 11. stoljeću u Hrvatskoj nastali su brojni primjeri romaničke sakralne arhitekture u gradnji trobrodnih crkava. Na jadranskom području, koje obiluje kamenom i kamenoklesarskim radionicama, u 11. i 12. stoljeću došlo je do gradnje velikih romaničkih crkava (kako katedrala tako i samostanskih, župnih i hodočasničkih crkva). Ove romaničke crkve, prema obliku gradnje, kao što je i normalno, koristile su starohrvatsko predromaničko nasljeđe.

Primjeri romaničke arhitekture

Na zadarskom području spomenimo tri romaničke crkve: katedrala sv. Stošije, crkva Svete Marije i bazilika sv. Krševana. Uz ove tri crkve spomenut ćemo još neke građevine na jadranskoj obali, kao što je katedrala sv. Lovre u Trogiru, zvonik katedrale Marijina Uznesenja u Splitu, zvonik katedrale Uznesenja Marijina u Rabu.

Katedrala sv. Stošije ili Anastazije u Zadru trobrodna je romanička građevina, sagrađena u dva navrata, u 12. i 13. stoljeću na mjestu starokršćanske bazilike. Kada je zadarski biskup Donat, početkom 9. stoljeća, dobio od bizantskog cara Nikifora (Nicefora) relikvije/moći srijemske mučenice Stošije, bazilika je dobila i njezino ime (do tada je bila bazilika sv. Petra). Sarkofag u kojemu se čuvaju zemni ostatci sv. Stošije, dao je izraditi zadarski biskup Donat, i čuva se u katedrali na oltaru u sjevernoj apsidi. U studenome 1202. grad Zadar osvojili su Mlečani uz pomoć vitezova IV. križarske vojne. Tada je teško stradala i katedrala. Obnova katedrale trajala je čitavo 13. stoljeće, a kad je njezina obnova dovršena, ponovno ju je posvetio, 27. svibnja 1285. nadbiskup Lovro Periandar. Unutrašnjost katedrale podijeljena je u tri lađe. Središnja lađa tri puta je šira od pobočnih, a odijeljena je kamenim stupovima. Prezbiterij je povišen, a ispod njega se nalazi kripta iz 12. stoljeća. U prezbiteriju se nalaze korska sjedala u stilu cvjetne gotike, nad glavnim oltarom je gotički baldakin ili ciborij iz 1322., a iza njega je kameno prijestolje - katedra za nadbiskupa. Prizemlje i prvi kat zvonika katedrale sagrađeni su 1452., a gornji katovi su iz 1892. godine.

Ženski benediktinski samostan i crkva Svete Marije u Zadru nalazi se na istočnoj strani nekadašnjeg rimskog foruma. Samostan je uz već postojeću crkvu 1066. osnovala Čika, pripadnica zadarske patricijske obitelji Madijevaca i po majci sestra hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Čikina kći Većenega (Vekenega), kao poglavarica i prva Čikina nasljednica na opatijskoj stolici, pridobila je 1105. godine ugarsko-hrvatskoga kralja Kolomana (koji je okrunjen 1102. u Biogradu) da novčano podupre dovršenje trobrodne bazilike (iz 1091.) i podigne nove samostanske objekte. Uz kraljevu pomoć uspjela je podići i romanički zvonik lombardskog tipa, koji nosi kraljevo ime (COL..OMA.NUS.REX) i godinu 1105. Na zvoniku je na četiri kapitela uklesano Kolomanovo ime u spomen ulaska u Zadar 1102. godine.

Bazilika sv. Krševana u Zadru, posvećena je kršćanskom mučeniku i zaštitniku grada Zadra. Bazilika i zvonik do nje jedini su sačuvani dio nekadašnje benediktinske opatije, iz ranoga srednjega vijeka. Bazilika je trobrodna romanička građevina podignuta u istom vremenu i u istim umjetničkim oblicima kao i katedrala sv. Stošije. Godine 1175. posvetio ju je prvi zadarski nadbiskup Lampridije. Dvije skladne kolonade dijele crkvu u tri lađe. U dnu bazilike tri su polukružne apside. Bazilika sv. Krševana, zajedno sa zadarskom katedralom sv. Stošije, predstavlja krunski primjer romaničke umjetnosti u graditeljskom nasljeđu Dalmacije te visoku duhovnu razinu Zadra u 12. stoljeću.

Katedrala sv. Lovre u Trogiru (ili katedrala bl. Ivana Trogirskoga kako je vjernici zovu) sagrađena je na mjestu ranokršćanske bazilike. Gradnja je započela oko 1200., južni portal dovršen je 1213., a 1240. potpisao se majstor Radovan na zapadnom portalu; sredinom 13. stoljeća već su dovršeni i svi njeni zidovi. Središnja lađa nadsvođena je tijekom prve polovine 15. stoljeća. Sa sjeverne strane katedrale pridodaju se posebni volumeni krstionice (1467.), kapele sv. Jerolima (1438.), kapele bl. Ivana Trogirskoga (1468.) i sakristije (1446. – 500.). Katedrala se ističe svojom čistoćom kamenih dijelova, osobito veličinom glavne lađe koja se uzdiže nad bočnim lađama. Zvonik trogirske katedrale jedan je od najzanimljivijih primjera rasta arhitektonskoga spomenika kroz kulturna razdoblja u Europi jer djeluje kao presjek svih stilova što su se u Dalmaciji javljali od romanike, preko gotike i renesanse, do baroka. Prizemlje se otvara s jednostavnim romaničkim lukom (14. st.), prvi kat je u duhu rane gotike (15. st.), drugi kat primjer je kićene kasne gotike jer je sav rastvoren u kamenoj čipki, treći je kat u oblicima renesanse (kraj 16. st), a na vrhu su u doba baroka postavljena četiri kipa. Arhitektonsko-kiparsko djelo - zapadni portal izradio je 1240. majstor Radovan (kao što smo opisali u tekstu o kiparstvu hrvatske romanike pod naslovom: Majstor Radovan).

Zvonik katedrale Svete Marije u Splitu (ili sv. Duje kako kažu vjernici) smješten je u sredini Dioklecijanove palače gdje se nalazi splitska katedrala Uznesenja Marijina, nekoć carski mauzolej. Mauzolej je građen od masivnih kamenih blokova, izvana je oktogon visok 24 m; okružuje ga 28 mramornih stupova; zidovi su mu debeli 2,75 m. U ovom mauzoleju bio je pokopan car Dioklecijan u porfirnom sarkofagu (umro je 313. god.). Na stepenicama, prije ulaza u katedralu, sagrađen je zvonik u romaničkom stilu (prizemlje i kat), a dovršen je u neoromanici na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Odmah na ulazu postavljene su drvene vratnice iz orahovine, remek-djelo romaničke umjetnosti koje je 1214. izradio Andrija Buvina, Hrvat iz Splita (kao što smo opisali u tekstu o kiparstvu hrvatske romanike pod naslovom: Andrija Buvina). Poludesno naprijed, u polukružnoj udubini, smješten je stari oltar sv. Dujma, zaštitnika Splita u stilu kasne gotike, iz 1427. godine. Splićani su godine 1770. podigli novi oltar sv. Dujma a u stari oltar pohranili su kosti sv. Arnira, splitskog nadbiskupa iz 12. stoljeća.

Katedrala Uznesenja Marijina u Rabu (ex katedrala) nalazi se na kraju Gornje ulice, uz samostan koji je sagrađen na litici koja se strmoglavo spušta u more. Katedrala je trobrodna bazilika s polukružnim apsidama i predstavlja rijedak primjerak romaničke arhitekture iz 12. stoljeća čija se pročelja mogu ubrojiti među najljepša u Dalmaciji. U to doba Rab je bio značajan grad i sjedište biskupije, pa je na molbu ondašnjeg biskupa novosagrađenu crkvu osobno posvetio papa Aleksandar III 1177. godine na svom povratku iz Zadra u Rim. Romanički zvonik udaljen je od katedrale i dominira gradom, a spada u najljepša zdanja kasne romanike Hrvatskoj. Unutrašnjost katedrale ima sve karakteristike trobrodne predromaničke bazilike.

Katedrala sv. Trifuna u Kotoru sagrađena je 1166. kao trobrodna bazilika u romaničkom stilu, s primjesama bizantinske arhitekture. Svaka od tri lađe završava svojom apsidom. Tijekom vremena više je puta obnavljana u renesansnom i baroknom stilu. U katedrali se čuvaju relikvije sv. Trifuna, donesene u Kotor 809. godine.

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku ne spada u romaničku građevinu jer je nastala u vrijeme renesanse (nju ćemo, dakle, spomenuti kada budemo učili renesansnu umjetnost na hrvatskom tlu). Podignuta je na južnoj strani središnjeg gradskog trga, na mjestu stare romaničke crkve sv. Jakova. Gradnja nove crkve i sadašnje katedrale započela 1431. i trajala uz prekide do 1536. godine. Šibenska katedrala je trobrodna bazilika dimenzije 38 x 14 m i s najvišom visinskom kotom od 38 m u vrhu kupole. Posvećena je 1555. godine.

Katedrala Marijina Uznesenja u Dubrovniku je treća ili možda četvrta crkva na istom mjestu. Uz ruševine crkve (sv. Petra iz 7. stoljeća, te uz prvotnu crkvu sv. Vlaha, dogradnjom s jedne i druge strane, došlo se do nove katedrale sredinom 11. stoljeća. U drugoj polovici 12. stoljeća sagrađena je romanička bazilika Svete Marije (po predaji, darom Rikarda Lavljeg Srca), koja je u velikom potresu (1667.) potpuno stradala. Današnja katedrala Uznesenja Marijina ili Velike Gospe sagrađena je u baroknom stilu od 1672. do 1713. godine.

Katedrala sv. Vida u Rijeci sagrađena je u baroknom stilu kada su isusovci porušili staru istoimenu romaničku crkvicu i započeli graditi novu 1638. po nacrtu časnoga brata Jakova Briannija, rodom iz Modene u Italiji. Skladan i jedinstven nacrt, saliven kao od jednog komada, kasnije nije zadovoljio potrebe riječkih isusovaca pa su odlučili, za svoje učenike, na katu sagraditi posebnu galeriju koja bi tekla uokolo crkve, iznad vijenaca kapela. Da bi izveli novu galeriju, morali su povisiti crkvu i podignuti kupolu, što je značilo mijenjanje proporcija crkvene arhitekture. Ako je barokna crkva sv. Vida, po Bariannievu nacrtu bila niska i skladna, kasnije je pretvorena u visoku građevinu.

Katedrala Uznesenja blažene djevice Marije u Zagrebu (ili katedrala svetih kraljeva Stjepana i Ladislava, kako se nekada zove) izgrađena je uglavnom u neogotičkom stilu. Izvana je duga 77 metara, a široka 48,20 metara. Visina tornjeva iznosi 108 metara. Unutarnja površina iznosi 1617 m2 i može primiti više od 5000 vjernika. Kada je grad Zagreb postao biskupijsko središte (1094.), započela je gradnja katedrale u romaničkom stilu (zato je sada samo spominjemo), koje je zbog ratnih nedaća srušena 1269. godine i na temeljima romaničke sagrađena nova katedrala u u gotičkom stilu (kao što ćemo spomenuti kada budemo proučavali gotiku).



Kiparstvo

Hrvatsko romaničko kiparstvo razvijalo pod utjecajem zapadnoeuropskoga kiparstva, ali s primjesama hrvatske lokalne sredine. Među najznačajnija kiparska ostvarenja spomenut ćemo drvene vratnice splitske katedrale Uznesenja Marijina i kameni portal na katedrali sv. Lovre u Trogiru.

Andrija Buvina

Na glavnom ulazu u splitsku katedralu Uznesenja Marijina (ili kako je vjernički puk zove, katedralu sv. Duje) nalaze se dvokrilne drvene vratnice hrvatskoga kipara Andrije Buvine iz Splita, u dimenzijama: 5,30 m x 3,60 m). Ime autora i nadnevak postavljanja vratnica (1214.) i posvećenje na blagdan sv Jurja opisuje se u drevnom zapisu Historia Salonitana splitskog kanonika Tome Arhiđakona.

Majstor Andrija Buvina vratnice je izradio u orahovom drvu. Na vratnicama je postavio dva krila s 28 kaseta (uokvirenih reljefnih polja) na kojima je prikazao prizore iz Isusova života (od Navještenja do Uzašašća). Reljef je izradio u duhu ranoromaničkog stila, ali s primjesama i bizantske ikonografije.

Tako u prizoru Navještenja postavio je likove Marije (u trenutku kada prede vunu) i anđela Gabriela pod arkadama. U prizoru Rođenja prikazao je Mariju u spilji, pred njom Isus leži u košari. Iza košare izviruju vol i magarac i dahom griju Isusa. U donjem kutu je Josip u stanju zamišljenosti, dok dvije žene kupaju Isusa. U gornjem dijelu prizori su dva anđela, koja se raširenih ruku klanjaju Djetetu. U prizoru Triju kraljeva prikazuje mudrace koji jašu na konjima i rukom pokazuju zvijezdu (na reljefu se ne vidi). Poklon mudraca prikazuje kraljeve, koji se klanjaju Djetetu Isusu, kojeg u krilu drži Marija. Anđeo raširenih krila i sv. Josip upotpunjavaju scenu.

Likovi na vratima splitske katedrale, prikazani su plošno, teški su i snažnih proporcija, u haljinama priljubljenim uz tijelo. Više stilizirani, a manje individualizirani, likovi otkrivaju krutost stila i posebice nedostatak u poznavanju ljudskih proporcija i anatomije (primjerice u odnosu glave i tijela).

Majstor Radovan

Najpoznatije romaničko (i gotičko, kako ćemo vidjeti kada budemo proučavali gotiku) kiparsko djelo na hrvatskom tlu svakako je zapadni portal katedrale sv. Lovre u Trogiru prozvan Radovanov portal po majstoru koji se u natpisu klesanom 1240. potpisao kao autor, iako je portal dovršen tek u 14. stoljeću. Prekriven kipovima i reljefima sa stotinjak likova, portal obuhvaća složenu ikonografsku tematiku - enciklopediju gotičkih katedrala. Na natpisu stoji napisano: Ova vrata podiže Radovan, najbolji od svih u ovoj umjetnosti, kako očituju kipovi i reljefi godine 1240. poslije poroda Časne Djevice za biskupovanja Toskanca Treguana iz Firence. Portal trogirske katedrale spada u najveći umjetnički domet romanike u Hrvata.

Majstor Radovan označio je vanjski okvir portala s likovima Adama i Eve i lava i lavice. Na desnoj strani gdje je prikazan Adam, lav satire zmaja, a na lijevoj strani, gdje je prikazana Eva, lavica u šapama pridržava janje, dok pod njom spavaju dva lavića. Na podnožju portala isklesano je osam telamona (grč: telamon = nosač; arhitektonski stup, najčešće u obliku muške figure) koji na svojim leđima nose pilastre portala (tal: pilastro; četvrtasti stup koji stoji uz zid ili je jednim dijelom uzidan u zid). Na dovratnicima je prikazan ciklus Mjeseca u godini kroz različite poljodjelske radove s odgovarajućim znakovima zodijaka.

Iznad nadvratnika, u središnjoj luneti, Radovan je prikazao tri prizora/scene:Rođenje Isusovo (u sredini), Putovanje triju kraljeva (desno) i Poklonstvo pastira (lijevo). Na prvom luku, koji se ovija oko lunete, prikazana su tri prizora:Navještenje (lijevo, pri dnu luka), Poklonstvo kraljeva (po sredini luka) i Josipov san (desno, pri dnu luka). Na vanjskom luku, koji se ovija oko lunete, prikazano je sakramentalno i euharistijsko značenje Isusova rođenja, najprije križ u sredini luka, a zatim, lijevo i desno slijede prizori za odgoj u vjeri. Dva luka iznad lunete nastavljaju se na dovratnicima, odnosno prizori se spuštaju na oblim stupovima, koji prikazuju godišnji kalendarski ciklus.

Simboličko značenje ovog portala jest Otkupljenje (Rođenje Isusovo, u luneti) od praroditeljskog grijeha (kipovi Adama i Eve). Time je majstor Radovan scenu Posljednjeg suda, što se po propisima romaničke ikonografije redovito nalazila na luneti glavnog portala kao prijetnja i opomena, zamijenio obećanjem Spasenja; a umjesto strašne kazne Oca, prikazao je nježnu ljubav Majke. Ovo nije slučajna promjena, već ukazuje na novi, prema čovjeku usmjereni duh rane gotike, nasuprot strogoj teološkoj dogmatici romanike.

Iako Radovanov portal kao prijelazni romaničko-gotički spomenik obrađujemo na kraju romanike, ističemo da je s njom prvenstveno morfološki povezan, a da je to zapravo u Dalmaciji prvo djelo slijedećega europskog stilskog razdoblja - gotike kojoj vremenski formalno i pripada. U središnjem prizoru, u luneti ispod koje se potpisao, Radovan je standardnu ikonografiju Rođenja Isusova humanizirao i obogatio nizom realističkih detalja, osobito kada je intimizirao (učinio intimnim) Majčin/Gospin odnos prema Djetetu/Isusu prirodnom gestom majke koja nježno otkriva lice svog novorođenčeta u povoju i pokazuje ga vjernicima. Likovi svetaca i scene iz njihova života, događaji iz Biblije i slični prizori poticali su vjernike u otkrivanju poruka, misterija Božjeg djela, izazvali skrušenost i bogobojaznost, pokajanje i razmišljanje. Zato su umjetnici, kao Buvina i Radovan, Božju poruku - radosnu vijest - prikazali jednostavnim i jasnim jezikom. Eshatološki prikaz misterija Isusova utjelovljenja ovdje je, u Splitu i Trogiru, postala biblijska enciklopedija u drvu i kamenu: harmoničnost i ljepota svijeta stvorena u slavu Božju.



Slikarstvo

Hrvatsko romaničko slikarstvo nastalo je na sličnim slikarskim pravilima koja su se primjenjivala u zapadnoeuropskoj sakralnoj umjetnosti. Nažalost, česti ratovi, potresi, stradanja i razaranja, preinake i obnova, učinile su da je mnogo slikarskih djela uništeno ili djelomično sačuvano. Najviše je sačuvano primjera romaničkoga arhitektonskoga ili zidnoga gdje je slika bila vezana za zid (kao što su freske, mozaici i vitraji) ili kada je slika bila vezana za oltarni retabl (kao oltarna pala). Najbolje sačuvani primjerci hrvatskoga romaničkoga slikarstva sačuvani su i Istri (kako se navodi na 42. i 43. stranici u Udžbeniku) i Dalmaciji. Prizori romaničkoga slikarstva nalaze se u mnogim apsidama, osobito u polukružnom dijelu, na oslikanim raspelima, na oltarnim slikama (palama), kao i u rukopisima.

Oslikana raspela, bilo da su služila za procesije ili da su ukrašavali liturgijski prostor u crkvi, prikazivali su lik Kristov s ostalim svjedocima kalvarijske tragedije. Uz Krista se najprije pojavljuje Bogorodica i sv. Ivan. U početku je blažena djevica Marija prikazivana u molitvenom stavu, redovito desno od križa, a sv. Ivan apostol lijevo od križa. Već u 12. stoljeću, zbog umjetničkoga rasporeda, Gospa i Ivan prelaze na krakove oslikanih križeva; iznad Kristove glave dolazi anđeo Mihovil, a ispod nogu se pojavljuje Adam. Adam se u početku prikazuje u grobu, u otvorenoj spilji, u umanjenom obliku, a kasnije, zbog vidljivosti, simbolizira ga lubanja (Adamova lubanja). Prema pobožnoj kršćanskoj legendi, Adam je naime pokopan na Kalvariji, a Isus je razapet iznad njegova groba. U ovom prikazu Adama i Krista očita je simbolika između edenskoga stabla i kalvarijskoga križa. U oslikanim prizorima prikazivanja križa u romanici, prema metodi redukcije, uz Krista su tako dolazili samo glavni svjedoci događaja na Kalvariji.

Oslikano raspelo iz samostanske crkve Sv. Franje u Zadru potječe iz sredine 12. stoljeća. Naslikano je na drvetu, tehnikom tempera,; dimenzije: visina 200 cm, a širina 193 cm. Danas se čuva u samostanskoj zbirci sv. Franje u Zadru. Isus raširenih ruku uokviruje križ. Na desnoj strani je lik Bogorodice, na lijevoj je lik sv. Ivana apostola i evanđeliste, a iznad glave prikazan je lik sv. Mihovila.






Jubilej i hodočašće

Kršćanski vjernici rado su hodočastili na sveta mjesta, osobito na grobove mučenika (nad kojima su sagrađene brojne crkve). Tako su u kršćanskim zemljama nastali „hodočasnički putovi“ kojim su hodali kršćanski vjernici da bi dobili oprost za grijehe ili izvršili zavjete.

Jubilej (lat: annus jubilaeus, jubilaeum = obljetnica; hebrejski: jobel = rog, truba). Hebrejski narod slavio je subotu - šabat kao dan odmora u tjednu od sedam dana. Svetkovali su i svaku sedmu godinu kao subotnju godinu. Nakon isteka sedam subotnjih godina (7 x 7 = 49) dolazi pedeseta godina – jubilarna ili sveta godina izmirenja i oprosta, godina milosti Gospodnje. Tu je godinu najavio veliki svećenik tako da bi zatrubio u sveti rog, prema Mojsijevoj zapovijedi koju je dobio od Boga na Sinaju (Levitski zakonik, 25, 1-22).

Kršćanski jubileji

Papa Bonifacije VIII., odlučio je da i kršćani slave svetu godinu. Odredio je da od 1300. godine svaka stota godina bude jubilarna godina (annus iubilaeus), kada kršćanski vjernici mogu hodočašćem u Rim, i obilaskom određenih svetih mjesta, dobiti potpuni oprost za sve svoje grijehe. Tako se računa da je 1300. godine u Rimu oprost dobilo preko dva milijuna hodočasnika.

Budući da je u kršćanstvu nastala želja da svaki vjernik može, barem jednom u životu, hodočastiti na svetu godinu, papa Klement VI., oslanjajući se na starozavjetnu praksu, prepolovio je stogodišnju svetu godinu tako da se nova sveta godina slavila nakon pedeset godina, odnosno već 1350. godine. Papa Urban VI., prema broju godina Isusova zemaljskoga života, odlučio je, 1383. godine, da se sveta godina slavi svake trideset i treće godine. Papa Pavao II. odredio je, 1470. godine, da se sveta godina proslavlja svake dvadeset i pete godine.

Hrvat hodočasnik

Kada je Dante Alighieri susreo hodočasnike iz Hrvatske kako se mole ispred čudesnoga rupca sv. Veronike u crkvi sv. Petra u Rimu (koji se onda čuvao u staroj bazilici), toliko se zadivio da je u najvišem krugu Raja - u Empiriju (pjevanje 31., tercina 102 i 103), pohvalio "onoga što možda iz Hrvatske sada dolazi": Qual' è colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra, che per l'antica fama non sen sazia. Ma dice nel pensier, finchè si mostra, Signor mio Gesù Cristo, Dio verace: or fu si fatta la sembianza Vostra? – Poput onoga što možda iz Hrvatske sada dolazi vidjeti našu Veroniku, pa svojom vjekovječnom čežnjom nezasićen, kaže u misli, dok se pokazuje /rubac/, o Gospode moj, Isuse Kriste, pravi Bože, tako li je, dakle, izgledalo lice tvoje?



Uskrs ili Vazam?

Riječ “Uskrs” najčešće se povezuje s glagolom “krsnuti” u značenju: oživjeti, dići se, ili s imenicom “krijes” u značenju: kresnuti, krsnuti. Svakako naziv “Uskrs” označuje stvarnost Isusova uskrsnuća koji je u ranu zoru “kresnuo” kao vatra iz kamena koji će nas “zapaliti” životom budućega vijeka.

Riječ “Vazam” povezuje se s glagolom “vzeti” u značenju: uzeti. Najvjerojatnije ova riječ dolazi od slavenizirane židovske riječi: Pasha. Židovski naziv dolazi od izvorne riječi “pesah” a znači: izlazak, prijelaz. Odnosno, označuje onaj sretni trenutak kada je Bog preko Mojsija židovski narod izveo iz egipatskoga ropstva i doveo ih u obećanu zemlju. Latinizirani izraz “Pasha” za židovski naziv “Pesah” izražava i grčka riječ “pathein” u značenju: trpjeti. Svakako, naziv “Vazam” dolazi od židovske riječi “Pasha”. Židovi su svake godine u proljeće, točnije 14. dana mjeseca nisana, negdje između polovice ožujka i travnja, slavili svoj najveći blagdan.



Zašto Uskrs «šeta»?

Proslava Uskrsnuća Gospodinova “pomična” je svetkovina. Prva kršćanska zajednica slavila je Uskrs 14. nisana - na blagdan židovske Pashe (početkom travnja). Kasnije su neke kršćanske zajednice počele Uskrs slaviti u “prvi dan” po suboti nakon 14. nisana - u nedjelju. Da ne bi bilo nedoumica, ovaj je spor riješio Nicejski sabor 325. godine.

Tada je crkveno učiteljstvo odredilo da se Uskrs slavi u nedjelju poslije prvoga uštapa nakon proljetne ravnodnevnice (proljetni ekvinocij: 21. ožujka). Ovom odlukom, ovisnom o mjesečevim mijenama (po Mjesečevom kalendaru), u gregorijanskom (Sunčanom) kalendaru, koji se danas koristi, Uskrs “šeta” u razmaku do pet tjedana: od 22. ožujka do 25. travnja.

To jest, ako je ravnodnevica (proljetni ekvinocij - 21. ožujka), a tada slučajno i uštap i subota, onda će se Uskrs, kao najranija mogućnost, slaviti drugi dan - u nedjelju 22. ožujka; ako je ravnodnevnica (proljetni ekvinocij - 21. ožujka), a tada slučajno i uštap i nedjelja, onda će se Uskrs slaviti, kao najkasnija mogućnost, za novoga uštapa - u nedjelju 25. travnja.

Tako je to nedjelja kada katolici slave svoju najveću svetkovinu: Uskrsnuće Gospodinovo - Uskrs ili Vazam.










ROMANIKA ključni pojmovi za brzo učenje



Rascijepanost Europe i neujednačenost umjetničkih stilova u romanici

Rascjepkanost europskoga teritorija u 12. i 12. stoljeću za vrijeme romanike bila je prepreka za kulturno ujedinjenje. Iako je Karlo Veliki u 9. stoljeću ujedinio zapadnoeuropske zemlje, u 11. stoljeću nastalo je preko 200 novih država, samo na teritoriju današnje Njemačke čak 72 državice. Ne samo da je Europa razdijeljena različitim državama, nego je postojala i unutarnja razdioba koja je bila prepreka susreta i širenja različitih kulturnih događanja. Tako možemo reći da je za vrijeme romanike, to jest u 11. i 12. stoljeću, među ljudima i državama bilo više izraženo ograđivanje i odvajanje nego povezivanje i ujedinjavanje. Jasno, ta međuljudska podijeljenost odrazila se i na kulturnu razjedinjenost.

Ime/naziv i značenje romanike

Srednjovjekovnu umjetnost 11. i 12. stoljeća nazivamo romanika. Ime «romanika» dolazi od pridjeva romanus = romanski (imenica: Roma, pridjev: romanus) koji se odnosi na rimski (imenica: Rim, pridjev: rimski) i označuje kulturne vrijednosti koje smo naslijedili od Rimljana (Romljana). Iza tisućete godine, kada se seoba naroda stišala, kultura novih naroda, mogli bismo reći, bila je više „rimskija“ nego za vrijeme Rimljana. Novi procvat rimske kulture nakon seobe naroda zato nazivamo: romanika.

Naziv «romanika» prvi je upotrijebio 1818. god. francuski arheolog Charles de Gervelle, da bi označio kulturno razdoblje koje je nastalo iz romanske (Roma), to jest rimske (Rim) kulture. Romanika je prvo jedinstveno stilsko razdoblje u srednjovjekovnoj europskoj umjetnosti i u sebi sadrži dvije pokretačke snage: naslijeđe staroga vijeka i kršćansku teološku nauku.

Zakon adicije ili zakon zbrajanja u romanici

Zakon adicije ili zakon zbrajanja podrazumijeva da je jedno umjetničko djelo (zgrada, kip, slika) sastavljena od više manjih dijelova koje prividno izgledaju kao samostalne cjeline.

Zakon adicije ili zakon zbrajanja u arhitekturi podrazumijeva da je jedna veća građevina složena (komponirana) od više manjih dijelova, a ti manji dijelovi, od kojih je sastavljena veća cjelina, izgledaju kao da mogu samostalno postojati, iako je ta samostalnost je dosta prividna (relativna) jer u stvarnosti pojedini manji dijelovi ovisni su od veće cjeline. Tako, romanička crkva kao građevina, kako u tlocrtu tako i u stvarnosti, izgleda kao da je sastavljena od različitih geometrijskih likova. Iako crkva, arhitektonski, bilo da je promatramo izvana ili iznutra, izgleda kao jedinstvena građevina, jer su pojedini dijelovi vješto povezani, ipak nam samo manji dijelovi izgledaju prividno kao samostalne cjeline. Temeljna mjera ili modul u tlocrtu postaje kvadrat u kojemu se križaju glavna/srednja lađa i transeptum ili pobočna lađa.

Zakon adicije ili zakon zbrajanja u kiparstvu podrazumijeva da su kiparska djela, osobito reljefi (bilo da su od drveta ili od bronce), posloženi po jednakom/istom načelu, to jest više pojedinih manjih kiparskih površina/dijelova sačinjava veću kiparsku cjelinu ili kompoziciju.

Zakon adicije ili zakon zbrajanja u slikarstvu podrazumijeva zakon kompozicije gdje je slika kao umjetnička cjelina sastavljena od manjih slika koje prividno izgledaju kao samostalne, a u stvarnosti izgledaju kao da se ne mogu odvojiti od cjeline.

Zakon subordinacije ili zakon podređenosti u romanici

Zakon subordinacije ili zakon podređenosti u romanici podrazumijeva da je jedna od tri likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) bila nositelj umjetničkoga izražaja. U romanici je to bila arhitektura ili graditeljstvo. To jest arhitektura je nositelj likovnoga izražaja, odnosno kako smo već rekli, kiparstvo i slikarstvo bilo je u službi arhitekture (podređeno). Romanička arhitektura došla je do izražaja u vodoravnoj postavi gradnje. To znači da se romanički «smjer gradnje» izrazio na vodoravan način, jer je osnovna kompozicija romantičke arhitekture – vodoravna. Ovaj umjetnički izražaj ili model gradnje ukrašavala su kiparska i slikarska djela.

Nosilac romaničke arhitekture je zid od pravilno klesanih kamenih blokova, Romanika je «otvorila» zid, to jest raščlanila/probila vanjsku zidnu površinu, samo u najnužnijim i što manjim otvorima (prozorima i vratima), tako da u takvoj postavi kiparstvo i slikarstvo nije moglo doći do izražaja. Romaničko kiparstvo je više arhitektonsko kiparstvo, gdje je kiparsko djelo, više reljefno došlo do izražaja na plošnom ili plitkom reljefu, a manje na kipovima (vezanim za zid). Romaničko slikarstvo je plošno slikarstvo jer je podređeno zidu, odnosno arhitekturi, to jest izraženo je plohom i linijom i skromne je palete, to jest skromno je u nijansama boja.

Zakon redukcije ili zakon oduzimanja u romanici

U sve tri likovne umjetnosti (a posebno u kiparstvu i u slikarstvu) u vrijeme romanike došla je do izražaja zakon redukcije ili oduzimanja. U metodi redukcije neki prizor opisan u Svetom pismu prikazan je u kraćem sadržaju slikovnoga govora (umjesto cijeloga sadržaja), tako da se opis reducira i pojednostavljuje, odnosno oslikava se likovni motiv/tema/sadržaj sažeto s najnužnijim likovima koji tumače događaj (a oni pretpostavljaju ostale subjekte događaja) s naznakama prostora/ambijenta (kao mjesta radnje) i atributa (kao znaka raspoznavanja subjekta). Zato možemo zaključiti da je opći dojam romaničkoga umjetničkoga djela, bilo da se radi o arhitekturi (zgradi), kiparstvu (kipu) ili slikarstvu (slici), svedeno na jednostavnost.

Crkveno i svjetovno središte srednjovjekovnoga grada u romanici

U strukturi srednjovjekovnoga grada glavno mjesto zauzimala je crkva. Crkva je žarište gradskoga života i kruna srednjovjekovnoga grada. Crkva kao duhovna institucija usko je povezana uz svjetovno središte. Tako je svaki grad imao dva žarišta s kojima je određena i obilježena srednjovjekovna urbana kultura: sakralna zdanja - crkve i komunalne palače - vijećnice. U nastavku ćemo proučiti opći dojam romaničke crkve kao građevine.

Regionalnost romaničke arhitekture

Romanička arhitektura 11. i 12. stoljeća izrasla je iz kulturne i društvene, političke i ekonomske europske stvarnosti. Europske države i državice, kao i grofovije i kneževine, bile su samostalne društveno političke zajednice. Tako možemo reći da je romanička arhitektura odraz rascijepanosti i regionalnosti, to jest da svaka pokrajina ili regija ima svoj model gradnje koji se, donekle, razlikuje od drugih modela.

Opći dojam romaničke crkve kao građevine

Romanička crkva ima sva glavna obilježja starokršćanske crkve kao građevine koja je nastala u 4. stoljeću, a to je u prvom redu latinski križ u tlocrtu (križ s jednim dužim krakom ukopan u temeljima). U crkvi je vidljiva dvostruka unutrašnja razdioba: apsida i lađa. Apsida ili prezbiterij prostor je za oltar, svećenika i poslužitelje. Lađa, navis ili naos, prostor je za vjernike. Razdiobu ova dva prostora činio je archus triumphalis - trijumfalni luk koji se arhitektonski uklapao između apside i lađe (glavne ili srednje). Romaničke crkve građene su od pravilno klesanoga kamena. Mogle su biti trobrodne ili peterobrodne (zavisi koliko ima lađa), s dvoslivnim krovom i zvonikom. Uporaba kamena morala se uklopiti u arhitektonske zakone tako da liturgijski prostor bude u službi kršćanskoga obreda.

Opći dojam romaničke crkve, zbog debljine zidova (dva, četiri, šest pa ponegdje i osam metara širine) davao je osjećaj silne snage, čvrstine, muževnosti. Ljepota romaničke arhitekture najviše se osjećala u raščlanjivanju kamene mase u odgovarajući prostor za kršćanski liturgijski obred tako da se cjelina dijeli na jasno izražene dijelove, a ti se dijelovi međusobno pomažu i služe glavnoj svrsi gradnje.

Glavni elementi bazilike su: longitudinalna lađa (uzdužna) trobrodna ili peterobrodna (kojoj je srednja lađa viša od pobočnih da bi kroz otvore na njegovu zidu iznad krovova bočnih lađa dolazilo svjetlo), transept (poprečna lađa), polukružna apsida (prezbiterij) na istočnom dijelu i atrij (predvorje) na zapadnom dijelu.

Romanička crkva (za razliku od starokršćanske koja je imala drveni i ravni svod) dobiva polukružne kamene svodove: bačvasti i križni svodovi.

Bačvasti kameni svod opterećenje je za nosive zidove. Pritisak na zidove bio je silno jak, pa su stoga zidovi morali biti vrlo debeli. Da se donekle smanji pritisak svoda na nosive zidove, gradili su se križni svodovi.

Križni svod se dobije tako da su nad kvadratom "ukriži" dva bačvasta svoda, okomito jedan na drugi, pa se zadrže samo vanjski oblici bačvastoga luka.

U većim crkvama (trobrodnim ili peterobrodnim) između apside i glavne lađe gradila se poprečna lađa - transeptum (tako se u tlocrtu dobivao oblik križa). Kako su glavna (uzdužna) i poprečna lađa bile podjednako široke, to su one u "križištu" stvarale pravilan kvadrat. Taj je kvadrat ili križište bio vrlo važan, jer je, u neku ruku, bio središte crkve, i on je zbog toga postao osnovna mjera za čitavu gradnju.

Pobočne lađe, koje su bočno od glavne pa se tako i zovu, redovito su imale mjeru "pola križišta" ili «pola središnjega kvadrata», u i toj mjeri morale se tvoriti dva mala kvadrata na kojima su počivala dva križna svoda (u kvadratnoj dužini srednje lađe, znači bila su dva križna svoda pobočnih lađa).

Za vrijeme romanike u uporabi je pravilni polukružni rimski luk kojega sada zovemo romanički luk. Luk se redovito naslanjao na stup koji je bio okrugli ili četvrtasti stup, bez obzira je li bio zidani, nastavljani ili od jednoga komada.

Kvadratna osnova i pravilni polukružni romanički luk, koji je bio u uporabi u gradnji crkve za vrijeme romaničkoga razdoblja, uvjetovali su da su se i svi drugi elementi crkve podređivali polukrugu ili kvadratu, kao što su vrata i prozori. Osobito je portal - glavni ulaz koji je bio na srednjoj lađi (od 12. st na zapadnoj strani) posebno arhitektonski istaknut i kiparski ukrašen. Iznad portala, na pročelju crkve, isticala se rozeta - okrugli prozor (redovito jedan).

Regionalnost francuske, njemačke i talijanske romaničke arhitekture

Kulturna regionalnost posebna je značajka romaničke umjetnosti. Kao primjer regionalizma za vrijeme romanike može se usporediti tri «građevinske škole» u Francuskoj, kao i primjer njemačke i talijanske regionalne romaničke arhitekture.

Tri «građevinske škole» u Francuskoj: a) model gradnje crkava u pokrajini Akvitaniji, južno od Poitoua, koje su kružnoga tlocrta s velikim kupolama; b) model gradnje crkava u pokrajini Normandiji, na sjeverozapadu Francuske, koje su jednostavnoga longitudinalnoga ili uzdužnoga oblika, bez posebnih ukrasa na pročeljima; c) model gradnje crkava u pokrajini Poitou, koje su skoro u cijelosti ukrašene reljefnim ukrasima i okruglim tornjevima kao malim zvonicima. Među poznatim romaničkim crkvama u Francuskoj spomenut ćemo tri građevine: benediktinski samostan i crkva na Mont-Saint-Michele, hodočasnička crkva St-Sernin u Toulouseu i crkva St-Savin-sur-Gartempe.

Pokrajinske arhitektonske škole u Njemačkoj regionalnoj romaničkoj arhitekturi došle su do izražaja u simetričnoj kompoziciji, kada je lijeva i desna strana crkve, osobito pročelje (ulaz) i začelje (apsida) oblikovano podjednako s dosta sličnim arhitektonskih rješenjima. Među poznate romaničke crkve u Njemačkoj svakako spada katedrala u Speyeru i katedrala u Mainzu.

Talijanska regionalna romanička arhitektura došla je do izražaja u načelu plošnosti. Kako znamo, arhitektura je umjetnost volumena u prostoru. Ali umjetnost na tom volumenu očituje se raščlanjivanjem ili otvaranjem zidne mase pomoću prozora i vrata. U talijanskoj regionalnoj romaničkoj arhitekturi plošnost zida ukrašena je glatkim mramornim pločama ili plitkim stupovima i lukovima, odnosno arkadama, koje izgledaju kao da su prilijepljene za pročelje, a ponekad i plitkim nišama ili udubinama. Među poznate romaničke crkve u Italiji spomenut ćemo neke građevine kao što je crkva sv. Ambrozija u Milanu, katedrala, baptisterij i zvonik u Pisi i katedrala Santa Maria Assunta u Sieni.

Plošnost i linearnost romaničkoga kiparstva prema zakonu adicije i zakonu kadra

Romaničko kiparstvo bilo je zidno ili arhitektonsko kiparstvo, to jest kip je bio vezan za arhitekturu/zid. Takvi kipovi su malobrojni, a bili su obrađeni ili modelirali samo sprijeda (samo onaj dio koji možemo vidjeti). Ipak je arhitektonsko ili zidno kiparstvo u doba romanika najviše došlo do izražaja u reljefima kao dvodimenzionalnom kiparstvu. Bilo da je kip ili reljef, romanička umjetnost djelovala je statično i mirno, najčešće frontalno, ukočeno, i postavljeno u strogo određeni prostor. Reljef, kao dvodimenzionalno kiparstvo, što se i podrazumijeva, bilo je plošno kiparstvo. Tako možemo reći da je plošnost romaničkoga reljefa, zbog plitkoće i načina obrade površine, zapravo linearno kiparstvo.

U tom linearnom kiparstvu, bilo da se radi o kipovima (vezanima za zid) ili reljefima došao je do izražaja u zakonu adicije ili u zakonu zbrajanja koji podrazumijeva da su kiparska djela, osobito reljefi posloženi u nizu po jednakom/istom načelu. Ovom zakonu adicije sada moramo pridodati i zakon kadra ili zakon okvira.

Zakon kadra ili zakon okvira znači da je romaničko kiparstvo, pogotovo reljefno kiparstvo, bilo podređeno obliku arhitektonskoga okvira. Bilo na portalima ili kamenim nadvratnicima ili na lukovima ili stupovima, likovni motiv/scena koji se prikazuje, morao se prilagoditi prostoru. Ako je prostor određen za reljef uzdužnoga oblika, onda će se likovi nanizati prema zakonu kadra u kojemu će doći do izražaja vodoravna kompozicija. Tada će svi likovi postati slični (iste visine) i nanizani vodoravno po modelu izokefalije. Za ovakvu kompoziciju je nužno da se uklopi u okvire prema zakonu kadra. Bilo na vodoravnoj kamenoj gredi (arhitravu), pravokutnom ili kvadratnom obliku, na stupu (kao kapitel) ili u polukružnoj luneti (na portalu), reljefni niz je morao biti uokviren/umetnut u prostor (kadriran) po zakonu kadra.

Čitanje romaničkoga portala

Romanički portal ima pravokutni oblik s oblim završetkom koji se zove luneta (luneta, negdje se kaže lineta prema francuskom čitanju, to jest mala luna - mjesec, u arhitekturi polukružno polje ili okno iznad vrata, ili prozora).

Na portalu je izražena planimetrijska maketa ili kršćanskoga kozmosa. Umjesto kupole (koja sadržava pola kugle) ili apside (koja sadržava četvrtinu kugle), u portalu se koristi kružna luneta kao mjesto gdje se prikazuje nebo. Početak prikaza ili čitanja počinje s likom Isusa Krista u tjemenu lunete. U sredini lunete najčešće se prikazuje Posljednji sud gdje Isus Krist, kao Sudac - Pantokrator u društvu anđela ili drugih likova (često apostola ili evanđelista), sjedi na prijestolju u mandorli i pokazuje svoje rane, a u rukama pridržava Knjigu života. Ispod Krista, kao Pantokratora, nalaze se sveci kao nebeska porota na Posljednjem sudu. Red niže prikazuje sv. Mihovila Arhanđela koji "vage" duše, desno su od njega blaženi (u krilu Abrahamovu), a lijevo su prokleti (odlaze u paklene muke). Posljednji red u luneti prikazuje kako mrtvi ustaju iz groba. Na dovratnicima su apostoli, iznad apostola anđeli tvore luk do vrha portala, a ispod apostola su moralno-didaktičke scene ili "ogledala vjere" i "ogledala prirode" kao kalendar - mjeseci u godini, kršćanske kreposti i mane, sedam slobodnih umjetnosti (zapravo znanosti), prizori iz života težaka i plemića, scene raznih obrta i zanata.

Plošnost i linearnost romaničkoga slikarstva u jednostavnoj kompoziciji i perspektivi

Romaničko slikarstvo došlo je do izražaja na dva načina: kao zidno ili arhitektonsko slikarstvo (kada je slika vezana za zid, kao što je freska, mozaik i vitraj) i kao slobodno slikarstvo na prenosivim slikama. Zbog obilnosti kamenih površina i nedostatka svjetlosti, sakralno slikarstvo za vrijeme romanike u 11. i 12. stoljeću bilo je plošno slikarstvo izraženo na linearni način u okomitoj ili vertikalnoj perspektivi pomoću metode redukcije sa skromnom paletom boja.

U prikazivanju prostoru na plohi, romaničko slikarstvo je uvelo svoj model tako da se do izražaja došli jednostavni primjeri perspektive kao što je vertikalna i ikonografska perspektiva i kao jednostavni primjeri geometrijske, okomite, ritmičke kompozicije.

Hrvatska romanička arhitektura i primjeri romaničkih crkava

Razvoj romanike u hrvatskim zemljama izražen je različito na dva područja: jadransko područje (Istra, Primorje, Dalmacija) i kontinentalno područje (vrlo oskudno). Arhitektura, kao nositelj romaničke umjetnosti, najviše je došla do izražaja u gradnji crkava, biskupskih palača i samostana, gradskih vijećnica, komunalnih zgrada i trgova. Možemo reći, sve ono što se događalo u kulturi u zapadnoj Europi, događalo se i u hrvatskim krajevima.

Nakon razdoblja starohrvatske umjetnosti i predromanike, u 11. stoljeću u Hrvatskoj nastali su brojni primjeri romaničke sakralne arhitekture u gradnji trobrodnih crkava.

Na jadranskom području, koje obiluje kamenom i kamenoklesarskim radionicama, u 11. i 12. stoljeću došlo je do gradnje velikih romaničkih crkava (kako katedrala tako i samostanskih, župnih i hodočasničkih crkva). Ove romaničke crkve, prema obliku gradnje, kao što je i normalno, koristile su starohrvatsko predromaničko nasljeđe.

Na zadarskom području spomenimo tri romaničke crkve: katedrala sv. Stošije, crkva Svete Marije i bazilika sv. Krševana. Uz ove tri crkve spomenut ćemo još neke građevine na jadranskoj obali, kao što je katedrala sv. Lovre u Trogiru, zvnok katedrale Marijina Uznesenja u Splitu, zvonik katedrale Uznesenja Marijina u Rabu.

Hrvatsko romaničko kiparstvo u primjeru vratnica Andrije Buvine i portala Majstora Radovana

Hrvatsko romaničko kiparstvo razvijalo pod utjecajem zapadnoeuropskoga kiparstva, ali s primjesama hrvatske lokalne sredine. Među najznačajnija kiparska ostvarenja spadaju drvene vratnice splitske katedrale Uznesenja Marijina i kameni portal na katedrali sv. Lovre u Trogiru.

Na glavnom ulazu u splitsku katedralu Uznesenja Marijina (ili kako je vjernički puk zove, katedralu sv. Duje) nalaze se dvokrilne drvene vratnice hrvatskoga kipara Andrije Buvine iz Splita, u dimenzijama: 5,30 m x 3,60 m). Majstor Andrija Buvina vratnice je izradio u orahovom drvu. Na vratnicama je postavio dva krila s 28 kaseta (uokvirenih reljefnih polja) na kojima je prikazao prizore iz Isusova života (od Navještenja do Uzašašća). Reljef je izradio u duhu ranoromaničkog stila, ali s primjesama i bizantske ikonografije. Buvina se oslanjao na domaća iskustva i tradiciju. Likovi na vratima splitske katedrale, prikazani su plošno, teški su i snažnih proporcija, u haljinama priljubljenim uz tijelo. Više stilizirani, a manje individualizirani, likovi otkrivaju krutost stila i posebice nedostatak u poznavanju ljudskih proporcija i anatomije (primjerice u odnosu glave i tijela).

Najpoznatije romaničko (i gotičko) kiparsko djelo na hrvatskom tlu svakako je zapadni kameni portal katedrale sv. Lovre u Trogiru prozvan Radovanov portal po majstoru koji se u natpisu klesanom 1240. potpisao kao autor, iako je portal dovršen tek u 14. stoljeću. Ovaj portal spada u najveći umjetnički doseg romanike (i gotike) na hrvatskom tlu. Simboličko značenje ovog portala jest Otkupljenje (Rođenje Isusovo, u luneti). Majstor Radovan označio je vanjski okvir portala s likovima Adama i Eve i lava i lavice. Na podnožju portala isklesano je ljudskih figura koje na leđima nose pilastre portala. Na dovratnicima je prikazan ciklus Mjeseca u godini kroz različite poljodjelske radove s odgovarajućim znakovima zodijaka. Iznad nadvratnika, u središnjoj luneti, Radovan je prikazao tri prizora/scene: Rođenje Isusovo (u sredini), Putovanje triju kraljeva (desno) i Poklonstvo pastira (lijevo). Na prvom luku, koji se ovija oko lunete, prikazana su tri prizora: Navještenje (lijevo, pri dnu luka), Poklonstvo kraljeva (po sredini luka) i Josipov san (desno, pri dnu luka).

Hrvatsko romaničko slikarstvo u suodnosu na europsko romaničko slikarstvo

Hrvatsko romaničko slikarstvo nastalo je na sličnim slikarskim pravilima koja su se primjenjivala u zapadnoeuropskoj sakralnoj umjetnosti. Najviše primjera romaničkoga arhitektonskoga ili zidnoga vezano je za zid (kao što su freske, mozaici i vitraji) ili kada je slika bila uokvirena oltarna pala. Najbolje sačuvani primjerci hrvatskoga romaničkoga slikarstva sačuvani su i Istri i Dalmaciji. Prizori romaničkoga slikarstva nalaze se u mnogim apsidama, osobito u polukružnom dijelu, na oslikanim raspelima, na oltarnim slikama (palama), kao i u rukopisima.











ROMANIKA ključne riječi za žurno učenje



Vremenska razdioba

= stari vijek ili antika = srednji vijek ili medijevo

= dva događaja

476. politički događaj: propast zapadnoga Rimskoga Carstva

529. kulturni događaj: istok: car Justinijan i atenska filozofska škola

zapad: sv. Benedikt - benediktinci OSB

= Crkva, kršćanstvo, benediktinci

nastavak i razvoj antičke klasične kulture

grčki i latinski jezik, rimsko pravo, civitet i univerzalizam

Urbs Aeterna - antički Vječni grad = Civitas Dei - kršćanska Božja država

= proces preobrazbe antike

od 3. do 7. stoljeća



Povijesne okolnosti

= rascjepkanost

= unutarnja razdioba



Umjetnost

= srednji vijek: romanika: 11. i 12. stoljeće

gotika: 13. i 14. stoljeće

= romanika: Roma – romanus: naziv iz 1818.

naslijeđe: stari vijek

kršćanstvo



Umjetnički pojmovi

= zakon adicije - zakon zbrajanja

u arhitekturi: više manjih dijelova u jednoj cjelini

u kiparstvu: više pojedinih površina u većoj cjelini

u slikarstvu: jedna cjelina od manjih slika

= zakon subordinacije - zakon podređenosti

jedna od tri likovne umjetnosti nositelj umjetničkoga izražaja

arhitektura kao nositelj

kiparstvo i slikarstvo u službi

arhitektura vodoravnost kao smjer gradnje

kiparstvo podređeno zidu

slikarstvo plošno i skromne palete

= zakon redukcije - zakon oduzimanja

motiv - najnužniji likovi



Arhitektura

= opći materijalni napredak

= povoljne društveno-ekonomske i političke prilike

= grad glavni pokretač kulturnih djelatnosti

= srednjovjekovna urbana kultura: sakralna zdanja - crkve

komunalne palače – vijećnice



Opći dojam romaničke crkve

= obilježja starokršćanske crkve

latinski križ u tlocrtu

dvostruka unutarnja razdioba

apsida ili prezbiterij: svećenik

lađa ili brod, navis ili naos: vjernici

trijumfalni luk između apside i glavne lađe

pravilno klesani kamen

osjećaj snage, čvrstine, muževnosti

= glavni elementi bazilike

longitudinalna lađa: trobrodna ili peterobrodna

transeptum - poprečna lađa

apsida - prezbiterij

atrij - predvorje

oltar središte crkve

orijentacija ad lucem

svod: bačvasti

križni

kvadrat - križište

mjera središnjega kvadrata - glavna lađa

pola križišta - pobočne lađe

romanički luk

portal - glavni ulaz

rozeta - okrugli prozor



Romaničke crkve

= regionalnost: značajka romaničke arhitekture

tri građevinske škole u Francuskoj

pokrajinske arhitektonske škole u Njemačkoj

talijanska regionalna romanička arhitektura



Kiparstvo

= zidno ili arhitektonsko kiparstvo

= reljef ili dvodimenzionalno kiparstvo

= zakon adicije - zakon zbrajanja

= zakon kadra - zakon okvira

= romanički portal planimetrijska maketa

kružna luneta nebo

Isus Krist - Pantokrator

moralno-didaktičke scene ogledala vjere

ogledala prirode



Slikarstvo

= zidno ili arhitektonsko slikarstvo

= slobodno slikarstvo i retabl

= plošno slikarstvo

= perspektiva



Romanika u Hrvatskoj

= arhitektura

primjeri romaničke arhitekture

katedrala sv. Stošije ili Anastazije u Zadru

ženski benediktinski samostan i crkva Svete Marije u Zadru

bazilika sv. Krševana u Zadru

katedrala sv. Lovre u Trogiru

zvonik katedrale Svete Marije u Splitu

katedrala Uznesenja Marijina u Rabu

katedrala sv. Trifuna u Kotoru

= kiparstvo

Andrija Buvina

katedrala Svete Marije u Splitu

drvene vratnice

prizori iz Isusova života

Majstor Radovan

katedrala sv. Lovre u Trogiru

Radovanov portal

= slikarstvo

oslikana raspela

crkva sv. Franje u Zadru