SLIKARSTVO

Proporcija
Proporcija (lat. proportio = sklad, srazmjer) u likovnim umjetnostima je količinski osjećaj odnosa (omjera) između pojedinih dijelova i cjeline i pojedinih dijelova prema cjelini u arhitektonskom (zgradi), kiparskom (kipu) i slikarskom (slici) djelu. Omjer se postavlja racionalno (smišljeno) ili nastaje intuitivno (predosjećajno) i refleksno (spontano). Obično se proporcije izražavaju osnovnim veličinama, odnosno dimenzijama: dužinom, širinom ili visinom i dubinom.
Geometrijska proporcija (od tri likovne umjetnosti) najviše se iskazala u arhitekturi. Pomoću geometrijske proporcije stvoreni su piramidalni egipatski oblici u arhitekturi, kockasti mezopotamski oblici u arhitekturi, trokutasti oblici grčke i rimske arhitekture.
Uz geometrijsku proporciju postoji i emocionalna proporcija. Njom se služe umjetnici koji se ne žele proporcijom kao regulatorom materijalnih (ili fizičkih) i psihičkih likovnih elemenata stvarati likovna djela nego pomoću osjećaja i srca (a na u zakonu geometrijske pameti).
Proporcija ima ulogu regulatora (kao i simetrija) materijalnih (ili fizičkih) i psihičkih likovnih elemenata.
U slikarstvu proporcionirati znači: imati sluh za omjer ravnog i ovalnog u tijeku crte, imati sluh za omjer visine i širine plohe, imati sluh za omjer gradiranja (stupnjevanja) svjetla u chiaroscuro, imati sluh za omjer visinu i dubinu u tonskom načinu slikanja. Osnovni zadatak slikarstva sastoji se u stvaranju proporcionalnih odnosa između boja: koloristička proporcija. Pomoću kolorističke proporcije slikar usklađuje dubinu i visinu pigmenata pojedinih boja.
U kiparstvu i arhitekturi proporcionirati znači: imati sluh za odnose oblika: između punih i šupljih oblika, između uzdignutih i uleknutih oblika, između svijetlih i zasjenjenih oblika, između statičnih i dinamičnih oblika, i napokon imati sluh za odnos između detalja i cjeline, imati sluh između cjeline i detalja (da jedno drugom likovno služi).
Prenaglašena prisutnost proporcije u likovnom djelu mnogi umjetnici izbjegavaju. Stoga oni umjetnici koji imaju osobit sluh za proporciju paze da ublaže naglašeno očitovanje proporcije upotrebom disproporcije.
Idealna proporcija zove se zlatni rez (lat. = setio aurea) jer je uspostavljen idealni odnos između dvaju različitih dijelova jedne cjeline. To je odnos: 1 : 1,6182. A vrijednost 1,6182 je aproksimativno (približno) stalni faktor (multiplikator, množitelj) u geometrijskog progresiji: ...8 - 13 - 21 - 34 - 55 - 89 - 144 - 233 - 377 - 610 - 987... poznatoj pod nazivom: Fibonaccijev niz (Leonardo Pisano, 13. stoljeće) Pravilo zlatnog reza je podjela kod koje se manji dio odnosi prema većem dijelu kao veći dio prema cjelini. Primijenjeno na pravokutnik kod kojega je manja stranica A, a veća B, to bi značilo da je A : B isto što i B : (A + B), a to je 1 : 1,6182. Zlatni rez je ka osnova za kompoziciju (format slike, tlocrt građevine) poznat Egipćanima, Grcima, renesansnim graditeljima (ukratko poznat je mističarima, matematičarima i umjetnicima svih povijesnih vremena). Izvori zlatnom rezu su proporcije prirodnih oblika, pa je morska plivajuća školjka Nautilus idealni primjer logaritamske (geometrijske, proporcionalne) ili spirale konstantnih kutova (koje je izmjerio švicarski matematičar Jacob Bernoulli, 1691. godine).

Ritam
Ritam (grč. = rhytmos) je puls (ili bìllo) likovnog djela (zgrade, kipa, slike).
Život se sastoji od stvari i razlika između stvari od kojih je satkan ritam života. Tako je i u umjetničkom stvaralaštvu. U likovnom djelu (u slici, u kipu, u zgradi) postoji regulator koji se zove ritam. Dok simetrija i proporcija nalaze svoju ulogu u svjesnom (gotovo razumskom dijelu umjetnikove svijesti), ritam ima korijen u elementarnom osjećaju, tako reći, u podsvjesnom dijelu umjetnikove osobe. Simetrija i proporcija reguliraju likovno djelo statično, sabirno. Ritam likovno djelo regulira dinamično, raspršujuće. Bez ritma osjećaj za simetriju i proporciju bio bi mrtva shema. Ritam oživljuje ono što je simetrirano i proporcionirano u likovnom djelu. Zato je ritam najdirektnija projekcija umjetnikove osobnosti.
Upravo po ritmu (puls ili bìlo) prepoznajemo svakog umjetnika. Jer sve se u umjetničkom izražaju može imitirati, ali ritam se ne može imitirati (ne može se tuđi ritam preuzeti na svom likovnom djelu). Svaki umjetnik ima svoj živac (nervni sustav) koji mu daje osobni ritam života.
Biti umjetnik ritma, znači: imati sluh za pravilno izmjenjivanje suprotnih dionica u psihičkim likovnim elementima (za slikarstvo: u crti i boju; za kiparstvo i arhitekturu: u obliku). Imati sluh za psihičke likovne elemente u slikarstvu znači: u crti imati sluh za izmjenjivanje kratkog i dugog, uskog i širokog, naglog i polaganog, blijedog i tamnog; u boji imati sluh za izmjenjivanje visokog i niskog, kompaktnog i raskomadanog, gustog i rijetkog, muklog i sjajnog; u obliku imati sluh za izmjenjivanje naglašenih i nenaglašenih dijelova kipa ili zgrade.
Pomoćni likovni elementi kao regulatori umjetničkog stvaralaštva u likovnom djelu izmjenjuju se dijalektički: simetrija i proporcija discipliniraju ritam, a ritam oživotvoruje simetriju i proporciju.



Ostali psihički likovni elementi u umjetnosti

Volumen
Volumen (lat. volumen = zavoj, svitak) je obujam, prostorni sadržaj omeđen plohama. Može biti jedinstven, zatvoren, statičan, sastavljen od različito usmjerenih dijelova. Kao psihički likovni element u kiparstvu i arhitekturi, doživljavamo ga ne samo vizualno nego i taktilno (možemo ga gledati i dodirnuti).

Ploha
Ploha je slikarski osjećaj za širinu i visinu. Na tom osjećaju širine i visine, to jest na osjećaju plohe likovni su umjetnici stvorili slikarski izražaj koji nazivamo plošno slikarstvo. Grčki matematičar Euklid definirao je plohu riječima: Ploha je ono što ima samo dužinu i širinu.
Plošno slikarstvo je čisti likovni jezik osnovan na umjetničkom osjećaju visine i širine bez ikakve potrebe da se dodaje osjećaj dubine, to jest da se iz dvodimenzionalnog (plošnog) prijeđe u nestvarno trodimenzionalno (plastično) slikarstvo.

Svjetlo-sjena
Svjetlo-sjena (tal. = chiaroscuro/kajroskuro; franc. = clair-obscur/kleropskir) je sjenčenje; međusobni odnos svjetla i sjene, stupnjevanje boje u svrhu postizavanja trodimenzionalnosti likova koji nisu oštro odvojeni jedni od drugih.

Ton
Ton (grč. tonos = glas, znak, zvuk) je kvalitet svjetlosti i kvalitet pigmentarne površine (boje). Može biti kromatski ton (od kromatskih boja, to jest boja spektra: primarnih, sekundarnih i tercijalnih boja) i akromatski ton (od crne, bijele i sive boje). Zato kažemo da kromatska svjetlina ima ton u boji, a akromatska svjetlina ima bezbojni ton.
Za slikarstvo možemo reći: ton je slikarski volumen. Stupnjevanjem jedne boje od svjetlije do tamnije nijanse, slikar stvara iluziju zaobljenosti i plastičnosti, to jest stvara treću dimenziju u kojoj mu ton pomaže. Na tom osjećaju stupnjevanja jedne boje (bilo da je kromatska ili akromatska), to jest na osjećaju svjetlosne kvalitete umjetnici su stvorili slikarski izražaj koji nazivamo tonsko slikarstvo.

Kolorizam
Kolorizam je posebni način slikanja bojama: valersko slikarstvo. Sposobnost ili vrednota boje da već u svojoj prirodi sadrži stupnjevanje svjetla ili tame zovemo valer (franc. valeur = vrijednost): svjetlosna vrijednost, količina i kvaliteta (odlika, kakvoća) svjetlosti. Valer u slikarstvu jedno od osnovnih sredstava likovnog izražavanja (uz chiaroscuro slikarstvo i tonsko slikarstvo), odnosno element likovne kompozicije. Površine koje veći dio svjetlosti reflektiraju (odbijaju) imaju viši valar nego površine koje veći dio svjetlosti apsorbiraju (upijaju).
Iskorištavajući valersku sposobnost boje, slikari su (uz chiaroscuro slikarstvo i tonsko slikarstvo) stvorili način slikanja koji se zove kolorizam. Tim plošnim načinom uporabe boje stvorilo se novo rješavanje slikarskog oblika i prostora koje se zove moduliranje. Modulacija u slikarstvu znači postizavanje iluzije volumena različitim bojama, odnosno njihovim komplementarnim tonovima (tople boje vizualno približuju, a njihove komplementarne vrijednosti, odnosno hladne boje udaljuju).
Slikanje bojama - kolorizam traži neobično osjetljivo oko za prirodu boje. Kolorizam se temelji na duhu valera - u profinjenom otkrivanju sposobnosti da boje govore čistim originalnim jezikom (bez chiaroscuro načina i bez tonskog načina).

Prostor
Prostor u kiparstvu je način na koji kipar rješava trodimenzionalnu površinu volumena u punoj plastici ili dvodimenzionalnu površinu u reljefu. Tako prostor postaje sastavni dio kompozicije oblika (kao glavnog psihičkoga likovnog elementa).
Prostor u arhitekturi je vanjski obujam materijala od kojega je zgrada izgrađena, a očituje se u tri dimenzije: širina, dužina i visina.
Prostor u slikarstvu ostvaruje se na više načina. Povijest likovne umjetnosti pokazuje da su u različita vremena slikari imali različite predodžbe o prostoru i da su upotrebljavali različite načine da bi svoj likovni osjećaj glavnih psihičkih likovnih elemenata (crte i boje) izražavali u svijetu dvodimenzionalnog ili u iluziji trodimenzionalnog načina slikanja.
Treća dimenzija u slikarstvu na plohi postiže se dubinskim stupnjevanjem oblika na više načina: linearna perspektiva, prostorni kolorizam, poliperspektiva, imaginacija.
Iskorištavajući u prirodi optičku varku da se predmeti smanjuju što su dalji, slikari su izmislili optičku piramidu. Taj geometrijski sistem koji omogućuje veliku mjeru iluzije dubine trodimenzionalnosti na slici, sastoji se u tom da je osnova položene piramide četverokut okrenut prema gledatelju, a vrh piramide nalazi se na zamišljenom horizontu u točki zvanoj točka nedogleda. Iz točke nedogleda polaze crte (rubovi zamišljene optičke piramide) prema uglovima četverokuta koji je zapravo format slike koju slikar slika. Sve se crte na okomitim stranicama piramide sve više skraćuju što su bliže točki nedogleda, a sve se crte na vodoravnim stranicama piramide sužavaju što su bliže točki nedogleda. Ovaj se sistem slikanja zove: linearna perspektiva (budući da je optička piramida osnovana na sistemu prostornih promjena vodoravnih i okomitih linija).
Nakon primjene linearne perspektive (renesansni umjetnici), moderni su umjetnici (osobito impresionisti) pronašli novi način iluzije trodimenzionalnosti koja se zasniva na promjeni intenziteta linija i intenziteta boja koji se zove: koloristička perspektiva. Koloristička perspektiva dobiva se na način da slikar iluziju dubine ne gradira bojom u njezinom tonu, nego jednu boju zamjenjuje s drugom bojom. To znači da su slikari iskoristili sposobnost jednih boja da vuku planove slike naprijed (žuta i crvena) a drugih da vuku planove slika natrag (plava i zelena). Taj način rješavanja prostora posve optičkim djelovanjem samog sastava boje naziva se: prostorni kolorizam. Moderno je slikarstvo velik dio svojih težnji koncentrirao na ispitivanju boje i njezinog originalnog karaktera da sama boja oblikuje prostor.
Za slikare koji su slikali metodom linearne (atmosferske) perspektive ili kolorističke (impresionističke) perspektive, možemo naći zajedničku karakteristiku: svi su slikali svoju prostornu predodžbu s jedne točke gledišta. No, na početku 20. stoljeća, slikari (osobito kubisti) uveli su novu metodu u rješavanju prostora. Umjesto da objekt slikaju s jedne točke gledišta, oni su objekt počeli slikati s više točaka gledišta (stajališta). Ova nova prostorna metoda zove se poliperspektiva. Tako su kubisti umnažanjem točaka gledišta stvorili novu prostornu metodu koja je prekinula sa starim uzorkom gledanja prostornih metoda osnovanih na promatranju s jedne točke gledišta.
Kasnije su nadrealisti ukinuli svaku ulogu jedne ili više točaka gledišta (stajališta) pri sistematiziranju prostora kada su upotrijebili novi regulator prostora koji se zove: imaginacija. Prostor promatran s točke fantazije (umjesto s jedne ili s više točaka gledišta) nadrealistički prostor zasniva se na slobodnom vezivanju glavnih psihičkih likovnih elemenata u slikarstvu (crta i boja).

Harmonija
Harmonija (grč. harmonia = sklad) je sklad dijelova jedne cjeline koji pobuđuju osjećaj ugode (dok disharmonija pobuđuje osjećaj neugode. Harmonija je kombinacija dijelova likovne kompozicije koji su po jednoj ili više karakteristika (osobina) srodni. Dijelovi su u harmoniji slični ako su u jednom ili više elemenata (obliku veličini boji...).
Harmonija se nalazi između dvije krajnosti: repeticija (ponavljanje) i diskord (nesklad), a povezuje ih i značaj tih krajnosti.

Jedinstvo
Jedinstvo je osnovno načelo (princip, polazište) psihološkog i sociološkog reda, pa tako i estetskog reda. Jedinstvo je idejno osmišljena i provedbeno zaokružena kompozicija likovnih elemenata. Ovo proizlazi iz konflikta (suprostavljanja) i dominacije (prevladavanja) pojedinih elemenata. Jedinstvo umjetničkog djela je: cjelovitost (integritet), postojanost (konzistencija) i unutrašnja povezanost (kohezija) kompozicije.
Likovni elementi koji zbog svojih prirodnih posebnosti uzrokuju konflikt (veliko - malo, crno - bijelo, crveno - plavo, glatko - hrapavo, vodoravno - okomito) kroz naglašeni kontrast i time ostvaruju preduvjet zanimljivosti umjetničkog djela. Dominacija kao druga rezultanta (suprotna ravnoteži) također ostvaruje jedinstvo i to količinskim pretvaranjem (kvantitetom) ili vrijednošću (kvalitetom) pojedinih elemenata likovnog djela. Težnja da se umjetničkim djelom cjelovito izrazi ideja nazivamo: jedinstvo ideje, a osobitost izražavanja jedinstva ideje zovemo: jedinstvo stila.

Ravnoteža
Ravnoteža (engl. = balance; njem. = Gleichgewicht; franc. = equilibre; tal. = equilibrio) osnovno načelo komponiranja likovnog djela kojim se postiže jedinstvo elemenata kompozicije, a samim tim i ostvaruje harmonija kao konačna vrijednost. Postoje dvije vrste ravnoteže: formalna ravnoteža i neformalna ravnoteža. Formalna ravnoteža je simetrija (npr. stojeća ljudska figura u anfasu i u mirnom stavu), neformalna ravnoteža je asimetrija (npr. ljudska figura u kontrapostu - u pokretu)
Formalna ravnoteža: uspostavljanje vizualnog odnosa između jednog ili više elemenata na jednoj strani s jednim ili više identičnih (sličnih) elemenata na drugoj strani.
Neformalna ravnoteža: uspostavljanje odnosa između različitih, pa čak i kontrastnih elemenata tako što će oni sačinjavati smislene pojedinosti cjeline.

Kontrast
Kontrast (franc. = contraste, od lat. contra = protiv) znači oprečnost, oštro izražena protivnost, očita razlika, isticanje kako kvalitativnih (vrijednosnih) tako i kvantitativnih (količinskih) razlika između pojedinih likovnih elemenata. Kontrast izaziva i razvija interes, oživljuje likovno djelo i obogaćuje kompoziciju koja u nedostatku kontrasta uglavnom djeluje jednolično i prazno. Iz kontrasta proizlazi i ritam (izmjenjivanje). Kontrast se odražava na dva načina: sukcesivni kontrast i simultani kontrast.
Sukcesivni kontrast (lat. succesio = slijed) je uzastopni kontrast, naknadna pojava pozitivnog ili negativnog lika zasebne svjetlosne vrijednosti. Npr. trenutačnim pogledom na upaljenu žarulju i zatvaranjem očiju obnovit će se slika žarulje (kao vizija u mraku). Drugi oblik sukcesivnog kontrasta je negativni prekidni lik, odnosno pojava kontrasne svjetlosne ili kontrastne kromatske slike na neutralnoj pozadini nakon dugog fiksiranja (gledanja) svijetlog prizora. Npr. nakon dugog gledanja u jako dnevno svjetlo otvorenog prozora i naglog skretanja pogleda na tamniji unutrašnji zid sobe: na zidu će se pojaviti kontrastna slika, svijetli okvir i tamna rupa prozora. Ovaj fenomen se zove: svjetlosni kontrast. A kromatski kontrast nastaje pojavom kontrastne boje na neutralnoj pozadini nakon dugog fiksiranja određene boje (npr. zelena boja izaziva pojavu purpurno-ružičaste, ultramarin plava boja izaziva pojavu narančaste, a ljubičasta boja izaziva pojavu čiste žute boje).
Simultani kontrast (lat. simul = zajedno, istodobno) je istodobni kontrast, istovremeno je pojavljivanje kontrastne boje uz određenu obojanu površinu, to jest kada se dvije boje postave jedna kraj druge, izvest će u ljudskom oku treću boju koja postoji samo u prividu kao Simultani (kao i sukcesivni) kontrast je koloristička optička varka, jer se ne dešava stvarno na oslikanoj površini nego je osjetilna reakcija oka na pokušaj uravnoteženja percepcije (opažanja) dviju suprotnih boja. Npr. narančasti lik na neutralnoj (sivoj) pozadini uzrokovat će privid kromatske plave (ultramarin) boje uz svoj rub i time će dobiti zasićeniju vrijednost.

Sinteza
Sinteza (grč. synthesis = sastavljanje) je postupak spajanja dijelova, odnosno određenih pojedinosti u jedinstvenu cjelinu. U likovnim umjetnostima je zastupljena u praksi (sinteza različitih izražajnih mogućnosti), u tehnologiji (sinteza kemijskih elemenata u različite spojeve: veziva, slikarske boje, sintetičke lakove, mase za lijevanje...), u tehnici (sinteza dviju ili više srodnih ili različitih tehnika kod realizacije jednog djela), u teoriji (sinteza kao suprotnost analizi).
Sinteza se može izraziti na dva načina: aditivna sinteza i suptraktivna sinteza.
Aditivna sinteza: (lat. additio = zbrajanje) optičko (svjetlosno) miješanje boja kod kojega dobivena boja ima veću valersku (svjetlosnu) vrijednost nego svaka pojedinačna od pomiješanih boja (jer se svjetlosne boje zbrajaju). Primarne (osnovne) boje aditivne sinteze su: RGB boje: Red = crvena, Green = zelena, Blue = modra. Njihovim međusobnim miješanjem dobivaju se sekundarne boje (drugorazredne, boje drugog reda) aditivne sinteze. RGB model koristi se za prikaz boja na računalnim monitorima i tv ekranima u rasponu vrijednosti od 0 do 256 za svaku komponentu. Npr: čista green/zelena ima vrijednost 256 kada red/crvena i blue/modra imaju vrijednost 0. Međusobnim miješanjem triju primarnih boja aditivne sinteze (jer se boje zbrajaju) dobiva se bijela boja: to znači da su sve tri vrijednosti (green/zelena, red/crvena i blue/modra) postavljene na 256, a crna na 0.
Suptraktivna sinteza: (lat. subtrahere = oduzimanje) fizičko miješanje boja (slikarsko miješanje pigmenta boja) kod kojega dobivena boja ima manju valersku vrijednost od pojedinačnih pomiješanih boja (jer se pigmnet boja oduzima). Primarne boje suptraktivne sinteze su ujedno i sekundarne boje aditivne sinteze: žuta crvena, i modra. Primarne (osnovne) boje supraktivne sinteze su: CMYK boje: Cyan = modra, Magenta = crvena, Yellow = žuta, Black = crna. (Iako je za crnu boju naziv black, koristi se slovo K za crnu boju od riječi Keyline - tanka crna crta na računalu oko crteža koja razdvaja boje). CMYK boje su četiri osnovne boje za tisak, prisutne su u inkjet i laserskim pisačima. Međusobnim miješanjem triju primarnih boja supraktivne sinteze (jer se pigment boje oduzima) dobiva es/em/be boja - sivomaslinasta boja: to znači da su sve četiri vrijednosti (cyan/modra, magenta/crvena, yellow/žuta, black/crna) jednako kvantitativno zastupljene.

Kompozicija
Kompozicija (lat. compositio = spoj, sastavak) je cjelokupna organizacija likovnog djela koje podliježe vizualnim odnosima između materijalnih (ili fizičkih) i psihičkih likovnih elemenata. Jedan od najjednostavnijih regulatora vizualnog doživljaja jest geometrija. Geometrija likovnom djelu (slici, kipu ili zgradi) daje likovni smisao (preglednost, red).
Vrste kompozicija: geometrijska (vodoravna i okomita kompozicija) i ritmička kompozicija (dijagonalna, piramidalna, kružna, kompozicija po zakon kadra i idealna kompozicija).
Vodoravna kompozicija kada se pomoću vodoravnog pravca vrši raspored likovnih elemenata.
Okomita kompozicija kada se pomoću okomitih pravca vrši raspored likovnih elemenata.
Dijagonalna kompozicija kada se vrši raspored likovnih elemenata iz desnog gornjeg kuta u lijevi donji kut ili iz desnog donjeg kuta do lijevog gornjeg kuta.
Piramidalna kompozicija kada se raspored vrši raspored likovnih elemenata u dva suprotna pravca lijeva strana vuče nalijevo, a desna strana vuče nadesno ili gornje lijevo polje se spušta, a desno donje polje se uzdiže.
Kružna kompozicija kada se vrši raspored likovnih elemenata kružno ili nalijevo ili nadesno.
Kompozicija po zakonu kadra kada se vrši raspored likovnih elemenata prema veličini i obliku okvira, odnosno zadane plohe.
Idealna kompozicija - zlatni rez - setio aurea - kada se vrši raspored likovnih elemenata između kojih je uspostavljen idealni odnos.

Perspektiva
Perspektiva (lat. perspicere = vidjeti, razabrati) znači prikazivanje prostora; prikazivanje trodimenzionalnih likova na ravnoj plohi tako da se stekne dojam dubine prostora. Perspektiva može biti: geometrijska ili linearna perspektiva, ptičja perspektiva, žablja perspektiva, slikarska ili slobodna perspektiva, atmosferska ili zračna perspektiva.
Geometrijska ili linearna perspektiva zasniva se na tvrdni da pravci paralelni, odnosno usporedni u prirodi, na slici dolaze iz jedne zajedničke točke kojoj mjesto može biti izvan ili unutar same slike.
Ptičja perspektiva zasniva se na tvrdnji da se likovi mogu gledati odozgo iz zajedničke točke.
Žablja perspektiva zasniva se na tvrdnji da se likovi mogu gledati odozdo iz zajedničke točke.
Slikarska ili slobodna perspektiva zasniva se na tvrdnji da se točka gledišta može ostvariti svjetlo-tamnim kontrastom ili toplo-hladnim odnosom boja.
Atmosferska ili zračna perspektiva zasniva se na tvrdnji da su prednji likovi (planovi) oštri i jasni, a pozadinski (stražnji) likovi (planovi) slabije vidljivi i manje jasni (zamagljeniji).
Slobodne varijante perspektive su: razlomljena perspektiva i iluzionistička perspektiva.
Razlomljena perspektiva: zasniva se na tvrdnji da na jednoj plohi (ravnini) može postojati više točaka gledišta.
Iluzionistička perspektiva: zasniva se na tvrdnji da točka gledišta ne mora biti projicirana na ravninu (plohu) nego je pretpostavljena (predočena) na nekom od geometrijskih likova (stošcu, valjku, kugli, kosoj plohi...).
Krive predodžbe o perspektivi su: vertikalna perspektiva, ikonografska perspektiva, simulativna perspektiva.
Vertikalna perspektiva: zasniva se na tvrdnji da se likovi moraju poredati po visini, prednji ispod, a stražnji poviše prednjih.
Ikonografska perspektiva: zasniva se na tvrdnji da se važnije figure prikažu veće, a da se nevažnije figure prikažu manje.
Simulativna perspektiva: zasniva se na tvrdnji da se glavni objekt prikaže u drugom planu (u pozadini), a da se sporedni objekt prikaže u prvom planu (sprijeda).



VRSTE LIKOVNIH UMJETNOSTI

Vrste slikarstva
S obzirom na smještaj imamo više vrsta slikarstva: arhitektonsko slikarstvo i slobodno slikarstvo. Slikarstvo može biti vezano i za neke druge predmete osim zida: za pisani tekst (minijatura), za vaze...

Arhitektonsko slikarstvo ili zidno slikarstvo
Arhitektonsko slikarstvo (engl. wall painting; njem. = Wandmalerei; franc. = peinture murale; tal. pittura murale) znači da je slika vezana uz arhitekturu (uz zid) i postaje njezin sastavni dio. Slika se u arhitekturu može uklopiti pasivno i aktivno.
Pasivno arhitektonsko slikarstvo: ako se slikarska kompozicija podvrgava zadanom arhitektonskom prostoru (kadru) i sa svojim slikarskim elementima samo oblikuje površinu zida: freska, mozaik, vitrail.
Freska (tal: fresco = svježe) je zidna slikarska tehnika pomoću pigmenta boje u prahu i posebnog veziva.
Mozaik (grč. mosaike tehne) je zidna slikarska tehnika slaganja raznobojnih kamenčića u svježu žbuku.
Vitraž ili vitraj (engl. = stained glass; njem. = Glasmalerei; franc. = vitrail; tal. = vetrata) je zidna slikarska tehnika spajanja raznobojnog stakla pomoću olovnih spojnica.
Aktivno arhitektonsko slikarstvo: ako je slikarska kompozicija bitni činilac pri oblikovanju samog prostora i volumena arhitekture: triptih, poliptih.
Triptih (grč. triptychos = trostruk) je trodijelna slikarska cjelina (redovito olatarna slika)
Poliptih (grč. poly = mnogo + ptyche = naslaga) je slikarska cjelina složena iz više od tri dijela (redovito oltarna slika)

Knjižno slikarstvo
Ukrašavanje rukopisnih knjiga – iluminaciju - obavljao je pisar (scritpor ili scriba) u skriptoriju (lat: scriptorium = pisarnica, od scribo, –ere = pisati). Kao podloga za knjižno slikarstvo koristila se pergamena (pergament, od grč. Pergamenon = antički grad u Maloj Aziji, današnji turski grad Bergama) poluproziran, elastičan i čvrst materijal od kože domaćih životinja (magaradi, teladi, zečeva, srna...). Koža se čistila potapanjem u gašeno vapno, potom učvršćivala pomoću biljnih, mineralnih ili umjetnih otapala, po potrebi izbjeljivala vapnom ili talkom, brusila, polirala i na kraju preparirala. Iluminacija se koristila do Gutenbergova izuma pokretnih lijevanih slova (oko 1445. godine)
Iluminacija (lat. illuminare = osvijetliti, od in = u + lumen = svjetlo) je knjižno slikarstvo, ukrašavanje rukopisnih knjiga ornamentima, vinjetama, inicijalima i minijaturama.
Minijatura (lat. miniature, od minium = rumenilo; crveni olovni pigment koji se proizvodi oksidacijom rafiniranog olova u nekim pećima) je jedan od elemenata iluminacije (uz inicijal i ornament), odnosno obojen (slikovni) ukras u starim rukopisnim knjigama (kodeksima). Minijatura je «mala slika» koja «oslikava» tekst. Kaligrafija (grč. kalos = lijep + grafein = pisati) je krasnopis ili umijeće lijepoga pisanja kojim se odlikovao pisar.
Inicijal (lat. initium = početak) prvo početno slovo nekog teksta sadržajno neodvojivo od tog teksta. Likovno je posebno naglašeno (uvećano i često kolorirano), a zajedno s ornamentom (vinjetom) i minijaturom tvori iluminaciju.
Ornament (lat. ornamentum = ukras) element ukrašavanja u likovnim umjetnostima. Dijeli se na tri osnovne grupe: biljni, životinjski i geometrijski ornament.
Vinjeta (franc. vignette = lozica) je mali ukras u obliku vinove loze.

Slobodno slikarstvo
Slobodno slikarstvo je ono slikarstvo koje nije vezano za zid ili neki drugi predmet (pisani tekst, vaza), nego može slobodno stati u prostoru ne oviseći (ni aktivno ni pasivno) o tom prostoru. Redovito se takvo slikarstvo zove štafelajsko slikarstvo, a slika se zove štafelajska slika (prenosiva slika).
Štafelaj (njem. Staffelei = nogare) je drvena (metalna ili plastična) konstrukcija koja služi kao nosilac, odnosno stalak kod izrade prenosive slike.
Štafelajska slika je prenosiva, odnosno pokretna slika neodređenih dimenzija napravljena na različitim podlogama (drvu, platnu, papiru, pergameni, papirusu, metalu, plastici, staklu...) koje prilikom crtanja mogu (ali ne moraju) biti oslonjene na štafelaj.
Paleta (engl. = pallet; njem. = Malerscheibe; franc. = palette; tal. = tavolozza) je tanka pločica koja ima prilagođeni oblik za držanje u ruci (s rupom za palac) a služi za razmazavanje, miješanje i uzimanje boje kistom ili lopaticom.

Štafelajska slika
Tri su osnovna faktora (činitelja, čimbenika) u gradnji štafelajske slike: podloga, vezivo i pigment boje. Uz ova tri osnovna faktora, važnu ulogu u vizualnoj vrijednosti štafelajske slike igra i okvir za sliku.

Podloga
Temelj, osnova, nositelj bojanog (pigmentalnoga) premaza zove se podloga (engl. base, support; njem. Untergrund, Grundlage; franc. = base, support; tal. = supporti). U slikarskoj praksi se pod podlogom podrazumijevaju čisti materijali u službi nanošenja slojeva pigmenta boje i veziva (kao što su kamen, kost, papirus, pergament, papir, platno, zid, drvo, metal, plastika, kao i svi preparirani materijali osposobljeni za prihvatanje slojeva boje). U gradnji štafelajske slike preparirana podloga je osnova (temelj, grunt, fond) slike (može biti bezbojna, bijela, pa čak i tonirana).
Preparacija (engl. laying the ground colour; njem. = Grundieren, franc. = preparer le fond; tal. = mesticazione) je proces priređivanja slikarske podloge, odnosno nositelja slike, a ujedno je naziv pripremljene podloge. Preparacija je slikarska osnova u funkciji adaptacije (prilagođivanja) slikarskog sloja nositelju ili podlozi (platnu, papiru, drvetu, zidu...).
Impregnacija (lat. in = u + praegnanus = noseći) znači učvršćivanje nositelja slike. Impregnacija je izoliranje poroznih nositelja od prevelikog upijanja, a ima i funkciju zaštite pred negativnim svojstvima nekih veziva koji se nalaze u gornjim slojevima slike (bojama i lakovima). Drvene se podloge impregniraju, odnosno učvršćuju, hidrofilnim vezivima, vodenim staklom, sušivim uljima, voskovima, prirodnim i umjetnim smolama.
Slikarsko platno (engl. = canvas; njem. = Leinen; franc. = taile; tal. = tela) je tkanje od lanenih, konopljinih, jutenih, pamučnih ili nekih drugih vlakana. Tkana podloga, taknje, tekstil (lat. textilis = takn, takalački), suvremeni je nositelj štafelajske slike (u likovnoj praksi prisutan od renesanse). Slikarske vrste tkanja su: laneno platno (svijetle zelenkastosive boje), konopljino platno (srebrenosive boje), jutino platno ((srebrenkaste boje) i pamučno platno (bijele boje). Lan (lat. = linum usitatisimum) industrijska biljka s više od sto poznatih vrsta od kojih se neke koriste u proizvodnji slikarskog platna (uljanih medijuma, firnisa i emulzija, kao i u proizvodnji papirne pulpe - celulozne kaše). Konoplja (lat. = cannabis sativa) industrijska biklja široke primjene u proizvodnji tkanja i papira (zbog velikog postotka celuloze). Juta (lat. = corchorus capsularis) industrijska biljka primijenjena u proizvodnji tkanja i papira.

Vezivo
Vezivo (engl. = binder, painting medium; njem. = Bindermittel, Malmittel; franc. = connectiff, médium; tal. = connettivo, medium) je ona komponenta likovnog materijala koji ima funkciju (ulogu) vezivanja (spajanja, ljepljenja, držanja na okupu) čestica osnovnog slikarskoga materijala (pigmentne čestice boje).
U slikarskoj praksi vezivo može biti: organsko vezivo i anorgansko vezivo.
Organsko vezivo može biti: hidrofilno (vodootopljivo) i lipofilno (nevodootopljiva). Može biti životinjskog ili biljnog podrijetla. Organsko hidrofilno vezivo životinjskog podrijetla: glutin, tutkalo, albumin i kazein. Organsko hidrofilno vezivo biljnog podrijetla: škrob, dekstrin, poluceluloza, guma i lateks. Organsko lipofilno vezivo: ulje, smola i vosak. Anorganska veziva: vapno, gips ili sadra, cement, glina, vodeno staklo...
Medium (lat. medius = srednji) je vezivno sredstvo koje je dodaje boji iz više razloga: zbog lakšeg premazivanja, zbog lazurnosti premaza, za dobivanje sjaja... Slikarski medijumi su: sušiva ulja (laneno ulje, terpentinsko ulje...), otopine prirodnih smola u uljima, otopine voska u uljima...
Pozlata (engl. = golding; njem. = Vergoldung; franc. = dorure; tal. = doratura) znači nanošenje zlatnih (i drugih metalnih) folija (kao i u prahu istih metala) na pažljivo pripremljenu osnovu (podlogu, preparaciju) od papira, pergamenta, tekstila, kamena, stakla... Veziva za pozlatu (koja mogu biti sjajne ili mat) su: poliment, mikstion, bijeli luk, bjelanjak, gumiarabika...
Zlatna folija (engl. = genuine gold foil; njem. = goldfolie; franc. feuille d`or veritable; tal. = foglio d`oro) list pravog zlata veoma male debljine (čak do 0,00014 mm) koji se koristi kod pozlaćivanja u štafelajskom slikarstvu, zidnom slikarstvu i grafici. Zlatna folija, odnosno zlatni listići dolaze u prodaju uloženi između tankih listova fine pergame, a razlikuju se prema boji i kakvoći.
Karat (grč. keration = rogač, sjemenka rogača) je u antičko doba bio mjera za kvantitet (količinu) plemenitih kovina, a jedan karat imao je oko 0,2 grama težine. Danas je karat oznaka za kvalitet (kakvoću) plemenitih kovima. Oznaka zlata: 24-karatno zlato = 1000‰ čistoće; 22-karatno zlato = 925‰; 18-karatno zlato = 750‰; 14-karatno zlato = 583‰ (‰ = promil - pro mile = tisućeti dio).

Slikarska boja
Pigment (lat. pigmentum = boja) je praškasta tvar različitog kemijskog sastava koja, pomiješana s prikladnim vezivom, ima svojstvo bojanja, odnosno prekrivanja neke podloge. Pigmenti su fine neotopive čestice koje se u vezivu dispergiraju (raspršuju). Prema podrijetlu mogu biti organski i anorganski: organski prirodni (nastali taloženjem životinjskih i biljnih bojila), organski umjetni (nastali kemijskom obradom različitih spojeva), anorganski prirodni (ili zemljani, dobiveni kapanjem i obradom zemlje) i anorganski umjetni (ili mineralni, dobiveni kemijskom reakcijom).
Al prima (tal. alla prima = od prve) je način slikanja kod kojega se boja nanosi na slikarsku podlogu u jednom izravnom namazu bez podslikavanja, postupnog doslikavanja i lazura.
Mokro u mokro poseban je postupak gradnje uljane slike kod kojega se podslikavanja ili doslikavanja vrše u svježem premazu boje.
Impast (tal. impasto = mješavina, smjesa) je debeli namaz boje koji se reljefno izdiže s površine slike.
Lazura (arap.azurar = nebesko plavetnilo) je transparentni (providni, prozirni) nanos boje u slojevima.
Sfumato (tal = sfumato) je meko slikanje magličastim tonovima.
Plenerizam (franc. plein + air = puni zrak) slikanje u prirodi pod vedrim nebom i punim svjetlom.
Verniranje (franc. vernissage = premazivanje firnisom) je postupak lakiranja gotove slike različitim firnisima (otopinama prirodnih smola u masnim i eteričnim uljima, umjetnih smola u mineralnim uljima i voskova u terpentinskom ulju ili benzinu). Verniranje se postiže staklast, polusjajan ili mat premaz što ovisi od subjektivne odluke umjetnika.
Fiksiranje (lat. fixus = čvrst) sekundarno vezivo umjetničkog materijala (pigmenta boje) za slikarsku podlogu. Fiksiraju se crteži ili slike izvedeni u nekoj suhoj tehnici (olovci, ugljenu, kredi, pastelu), a ponekad akvarel, gvaš i tempera i ulje. Fiksiranje se izvodi otopinama prirodnih smola (damara, šelaka, mastiksa, kopala, sandaraka, kolofonija), bjelančevinastih ljepila (glutina, žumanjka) i umjetnih smola. Fiksativi na tržište dolaze u obliku sprejeva ili su atelijerski proizvod pa se nanose puhaljkom (usnom fiksirkom).

Okvir za sliku
Okvir (engl. = frame; njem. = Rahmen; franc. = cadre; tal. = cornice) obrub umjetničkog djela (slike, crteža, grafike, reljefa, mozaika, vitraža...) kojega štiti izolira, ističe ga ili usklađuje s prostorom. Načinjem od drva, metala, plastike, kamena, željeza, aluminija... U slikarstvu postoje dvije vrste okvira: vanjski ukrasni okvir i nutarni klinasti okvir.
Klinasti okvir (engl. = frame; njem. = Keilrahmen, Blindrahmen; franc. = chassis a`clefs) je zapravo podokvir, slijepi okvir, drvena konstrukcija koja odgovara potrebama elastičnog, tkanog nositelja (podloge). Klinasti okvir omogućuje učvršćivanje tkanja (lanenog ili nekog drugog platna, kako prepariranog tako i čistog platna) u odgovarajući format (veličinu i oblik). Njegova konstrukcija sprečava deformacije platna, a zabijanjem klinova ga napinje do odgovarajuće mjere.
Ukrasni okvir je vanjski obrub umjetničkoga djela (postavljen na klinasti okvir); može biti samostalan ili s paspart`u.
Paspart`u (franc. passe + partout = prolazi svuda) je u likovnoj praksi široki okvir od tvrdog papira, kartona ili ljepenke, često presvučen platnom, a služi kod uokvirenja akvarela, crteža i grafičkih listova da bi se izbjeglo nalijeganje stakla na papir i stvorilo neutralno polje između slike i okvira. Osnovna odluka paspart`u kartona je gusta i homogena struktura (zbog mogućnosti točnog rezanja) i relativna otpornost na vlagu.


Vrste kiparstva
S obzirom na smještaj imamo više vrsta kiparstva: arhitektonsko kiparstvo i slobodno kiparstvo. Kiparstvo može biti vezano i za neke druge predmete osim zida, npr: oltar, portal, slavoluk, stup, vaza...

Arhitektonsko kiparstvo ili zidno kiparstvo
Arhitektonsko kiparstvo znači da je kip vezan uz arhitekturu (uz zid) i postaje njezin sastavni dio. Kip se u arhitekturu može uklopiti pasivno i aktivno; pasivno (polukip) ako je kip samo postavljen uz zid, a aktivno (reljef) ako je kip postao sastavni dio zida.
Pokukip je kiparsko djelo modelirano (obrađeno) samo s prednje strane s koje ga doživljavamo/gledamo - en face (anfas), a postavljeno/vezano uza zid (pasivno).
Reljef (engl. relief; franc. relief; njem. Relief; tal. rilievo) je dvodimenzionalno ili plošno kiparstvo, to jest kiparsko djelo kod kojega figure (likovi) ne stoje slobodno u prostoru nego se u ravnoj plohi izdižu u slabijoj ili jače naglašenoj ispupčenosti. Razlikujemo dvije (glavne) vrste reljefa: niski reljef (bareljef) i visoki reljef.
Niski reljef - bareljef (engl. Low-relief; franc. bas-relief; njem. Flachrelief; tal. bassorilievo) je nizak, plitak reljef kod kojega se površinski oblici u manjoj mjeri ističu iz kiparske površine.
Visoki reljef je reljef kod kojega se površinski oblici naglašeno ističu iz kiparske površine.

Slobodno kiparstvo
Slobodno kiparstvo znači da kip postavljen «slobodno» u prostoru tako da ga doživljavamo/gledamo sa svih strana i nije podređen/uvjetovan nikakvim arhitektonskim ili sličnim elementima (kao zidu ili stupu), osim, ako treba, postamentu (baza/stopa, podnožje, nosač).

Pokretno kiparstvo
Mobil (engl.) je pokretni kip ili kiparska konstrukcija s pokretnim dijelovima.


Konstruktivni elementi u arhitekturi
Konstruktivni elementi u arhitekturi, to jest suodnos tereta i nosača, mogu se podijeliti na dvije skupine: konstruktivni elementi u arhitekturi tradicionalnih materijala i elementi modernih konstrukcija.

Konstruktivni elementi u arhitekturi tradicionalnih materijala
Konstruktivni elementi u arhitekturi tradicionalnih materijala mogu se promatrati na okomitom nosaču i vodoravnom teretu. U nosač spada zid, stup i luk, kao i potporni stupovi i potporni lukovi.

Nosač
Zid je osnovni nosivi i konstruktivni element u arhitekturi tradicionalnih materijala. Može biti izgrađen od drveta, opeke ili kamena. Ako je zid od kamena, može biti izgrađen od blokova pravilno klesanoga kamena ili može biti izgrađen od neobrađenoga kamena, to jest grubo klesanoga kamena, koji se zove rustika (lat. rusticus = seoski).
Raščlanjivanje nosača – zida vrši se pomoću stupa i luka.
Stup je ukrasni nosač kružnoga oblika ili kvadratastoga oblika. Sastavljen je od tri elementa: baza (postolje ili stopa), trup (tijelo stupa) i kapitel (glavica).
Baza redovito ima dva dijela: torus je četvrtana kamena ploča i trohinus je kružni kameni jastučić.
Trup je bio okomito tijelo stupa. Može biti različite debljine (kao dorski trup koji je deblji pri dnu, a uži pri vrhu); može biti s gladak, to jest može imati ravnu površinu, ili može biti ižljebljen, to jest može imati plitke okomite ureze – kanelire u površini (franc. cannelle, cannelure = cijev, žlijeb) koji se mogu dodirivati i tvoriti oštre rubove (kao dorski stup) ili koji se ne moraju dodirivati (kao jonski i korintski stup).
Kapitel se sastoji od dva dijela: ehinus je okrugli kameni jastučić i abakus je ukrasni dio (kao dorski stup koji je imao jednostavan abakus bez nekoga reljefnog ukrasa; kao jonski stup koji je imao abakus u obliku uvojaka ženske kose; kao korintski stup koi je imao abakus u obliku stiliziranoga akantova lišća).
Stupovi mogu biti povezani između sebe na dva načina: pomoću polukružnoga luka – arkada (lat. arcus = luk) ili pomoću vodoravne kamene grede - arhitrav (grč/lat. arhi... + trabs = greda).
Luk je ukrasni nosač polukružnoga oblika koji raščlanjuje teret (svod i krov), to jest raspoređuje i prenosi teret na stupove. Može biti izveden na više načina, a najpoznatiji je pravilni polukružni luk (romanički luk) i šiljasti luk (gotički luk). Pravilni polukružni luk ili romanički luk upotrebljavao se u romanici (u europskoj umjetnosti 11. i 12. stoljeća), a šiljasti luk ili gotički luk upotrebljavao se u gotici (u europskoj umjetnosti 13. i 14. stoljeća).
Potporni ili kontraforni sustav je nosiva konstrukcija sastavljena od potpornoga stupa i potpornoga luka (gdje potporni luk izlazi iz potpornoga stupa i naslanja se na zid) koji pridržavaju i podupiru zid i pomažu nosaču u raščlanjivanju tereta (svoda i krova).
Arkade su otvoreni i nadsvođeni trijem s nizom stupova povezanih s polukružnim lukovima (prema lat. arcus = luk).
Kolonade su otvoreni i nadsvođeni trijem s nizom stupova povezanih s vodoravnom kamenom gredom (prema lat. colona = stup).

Teret
Teret u arhitekturi tradicionalnih konstrukcija su svod i krov.
Svod je unutarnja gornja granica u arhitekturi tradicionalnih konstrukcija čija sigurnost ovisi o svodnoj konstrukciji (bačvastoj, križnoj, križno-rebrastoj, polukuglastoj) i nosaču (zidu, stupu i luku). Svod može biti izveden na više načina: bačvasti svod, križni svod, križno-rebrasti svod, kupola.
Bačvasti svod je izveden u polukružnom obliku (u obliku rasječene bačve) tako da se teret ravnomjerno raspoređuje na dva nosača (zida).
Križni svod nastaje križnim spajanjem dvaju bačvastih svodova tako da se teret križno raspoređuje na nosače (na četiri stupa), a upotrebljavao se u romanici (u europskoj umjetnosti 11. i 12. stoljeća).
Križno-rebrasti svod nastaje tako da se bridovi križnoga svoda učvršćuju kamenim rebrima koji preuzimaju teret i trižno ga prenose na nosače (četiri stupa), a upotrebljavao se u gotici (u eurposkoj umjetnosti 13. i 14. stoljeća).
Kupola je svod u obliku šuplje polukugle koji počiva na nosaču, to jest na na stupovima - pilastrima (tal. pilastro; četverobridni stup koji stoji uz sam zid ili je jednim dijelom svoje debljine ugrađen u zid) ili na zidu pomoću pandantiva i trompa (franc. pendant - privjesak; graditeljska konstrukcija u obliku sfernih trokuta na prijelazu s kvadratne osnove nosača i kružne osnove kupole; franc. trompe = varka; graditeljska konstrukcija u obliku sfernih niša na prijelazu s kvadratne osnove nosača i kružne osnove kupole).
Krov je vanjska gornja granica u arhitekturi tradicionalnih konstrukcija. Krov može biti jednoslivni krov (krov na jednu vodu), dvoslivni krov (krov na dvije vode) i višeslivni krov (krov na više voda). Krov je teret čija sigurnost ovisi o krovnoj konstrukciji (vodoravne grede, sliv kosih greda - sima, tjeme krova – slime i pokrov - kupa kanalica ili cigla mediteranka) i nosaču (zid, stup, luk).

Način otvaranja zida
Arhitektura je svojoj osnovni prostorni okvir ljudskoga života i likovna umjetnost volumena i prostora. Različitim raščlanjivanjem i otvaranjem volumena povezuje se unutarnji i vanjski prostor. Raščlanjivanje tereta vrši se pomoću vrata i prozora.
Vrata su otvor u zidu kroz koji se ulazi u unutrašnji prostor zgrade. U arhitekturi tradicionalnih konstrukcija vrata se sastoje od četiri dijela: prag, dva dovratnika i nadvratnik. Prag je donja vodoravna kamena greda koja omeđuje širinu otvora i spaja lijevi i desni nadvratnik. Dovratnici su dvije okomite kamene kamene grede koji omeđuju visinu otvora i redovito podržavaju vratnice. Nadvratnik je gornja vodoravna kamena greda koja omeđuje širinu otvora i prihvaća nadvratnike.
Prozor je otvor u zidu kroz koji ulazi zrak i svjetlost u unutrašnji prostor zgrade. U arhitekturi tradicionalnih konstrukcija postoji više načina gradnje prozora: kvadratni prozor, pravokutni prozor, pravokutni prozor s polukružnim završetkom (romanički i gotički prozor), okrugli prozor (rozeta).
Kvadratni prozor ima prozorsko okno iste širine/dužine sa sve četiri strane.
Pravokutni prozor ima prozorsko okno pravokutne širine/dužine.
Pravokutni prozor s polukružnim završetkom ima prozorsko okno pravokutne širine/dužine, ali s gornjim dijelom u obliku polukruga. Ako je polukrug pravilnoga oblika onda je to romanički prozor, jer se upotrebljavao u romanici (u europskoj umjetnosti 11. i 12. stoljeća); ako je polukrug šiljastoga oblika, onda je to gotički prozor, jer se upotrebljavao u gotici (u europskoj umjetnosti 13. i 14. stoljeća). Prozor, bez obzira je li romanički i gotički, može biti raščlanjen – razdijeljen s jednom, dvije ili više pregrada u dva, tri ili više prozorskih otvora.
Prozor raščlanjen s jednom okomitom pregradom (kamenim ili drvenim stupićem) na dva okna/otvora, zove se bifora (lat. biforium, biforis = dvokratan; prozor s dva otvora); prozor raščlanjen s dvije okomite pregrade (kamenim ili drvenim stupićima) na tri okna/otvora, zove se trifora (lat. triforium, triforis = trokratan; prozor s tri otvora); prozor raščlanjen s tri okomite pregrade (kamenim ili drvenim stupićima) na četiri okna/otvora, zove se kvadrifora (lat. quadriforium, quadriforis = četverokratan; prozor s četiri otvora).
Rozeta (lat. rosa = ruža) je okrugli prozor (u obliku rascvjetale ruže) koji je raščlanjen – razdijeljen s jednom, dvije ili više pregrada (kamenim ili drvenim stupićima).


Konstruktivni elementi u arhitekturi industrijskih materijala

Skeletna armiranobetonska konstrukcija je moderna konstrukcija u arhitekturi industrijskih materijala koja se zasniva na uporabi stupova (kao okomite jezgre) i konzola kao horizontalnih nosača. A. Ulbrich i konstruktor M. Fijember projektirali su Vjesnikov neboder u Zagrebu koji je visok 67 m, a razdijeljen na 15 katova, tlocrtne dimenzije 14x36 m, debljina stupa 40x80 cm, pri vrhu 40x40 cm. Skelet od armiranog betona samonosiva je konstrukcija sastavljena od vertikalnih i horizontalnih elemenata (stupovi i grede). Pregradni zidovi nemaju konstruktivnu ulogu kao u arhitekturi tradicionalnih materijala, nisu nosači tereta jer krov kao zaseban teret više ne postoji. Skeletne konstrukcije omogućuju da se zgrada podigne do željene visine, da u njoj bude slobodnija organizacija prostora, koji sad više nije sputan zidom kao konstruktivnim čimbenikom. Elementi skeletne konstrukcije sijeku se pod pravim kutom, što diktira da se zgrada zatvori u obliku pravilnog geometrijskog tijela.
Vitoperna ljuska je moderna konstrukcija u arhitekturi industrijskih materijala koja nastaje ako se betonira napeta čelična mreža. Iskorištavajući elastičnost čelika do maksimuma (prethodno napinjanje u mrežu) i čvrstoću betona, oblikuju se vrlo tanke opne - ljuske najrazličitijih oblika (kao ravne, povijene...).


Likovni motiv

Motiv (lat. motus = kretnja) je poticajni razlog, povod, pobuda za umjetničko djelovanje, misao vodilja. Ukratko rečeno, motiv je ono što slika, kip i zgrada predstavljaju/prikazuju. Sve što umjetnik može vidjeti okom ili zamisliti maštom može biti likovni motiv.
Ako promatramo likovni motiv (temu ili sadržaj) jedne slike, kipa ili zgrade, uočit će da je motiv drugorazredne važnosti. Nije bitno što je umjetnik prikazao svojim likovnim djelom. Bitno je kako je umjetnik prikazao svoje likovno djelo. A to kako upravo je forma (ili način) koji svaki umjetnik prikazuje na svoj način. Primjer: deset umjetnika dobiju u zadatak da obrade jedna likovni motiv. Jedan likovni motiv likovno će obraditi deset umjetnika. Vlastiti pristup likovnom motivu svaki će likovni umjetnik izraziti na svoj način. Deset umjetnika izrazit će deset likovnih formi. Kroz povijest likovne umjetnosti ustalilo se nekoliko općih naziva za likovni motiv.
Portret (franc. portrait, od lat. protrahere = objelodaniti, objaviti) je likovni motiv koji prikazuje ljudsku glavu. Portret može biti monumentalan (spomenički portret), reprezentativan (tipski motiv), intiman (osobit motiv), prirodan (realistički motiv), stiliziran (pojednostavljen motiv), karikaturalan (izobličen motiv), samostalan (pojedinačan portret) i grupni (više portreta zajedno). Portret može prikazivati samo ljudsko lice ili glavu, zatim i ljudski lik do prsiju/pojasa (ili čak i cijeli ljudski lik).
Autoportret (grč. autos = sam + franc. portrait = vjeran opis) je likovni motiv koji prikazuje samog umjetnika (likovna autobiografija).
Karikatura (tal. caricare = pretjerati, natovariti) je likovni humoristički motiv. Karikatura je redovito vezana uz ljudski lik. Umjetnik namjerno deformira (izobličuje) stvarnost naglašavajući neka određena obilježja (karakteristike) osoba, pojava ili događaja i to najčešće s namjerom da postigne dojam smiješnoga prizora. Karikatura je po obliku neprirodna - groteksna, a po namjeri izrugivačka - satirična.
Figura (lat. = figura) likovni motiv (kip ili slika) koji prikazuje kostimirani (obučeni) ljudski lik (rjeđe životinje ili nekog bića iz mitologije ili fantastike). Prema motivu, figura može biti: genere (franc. genere/žanr) motiv iz svakodnevnoga života, povijesna figura (motiv iz povijesti nekog naroda), mitološka figura (motiv iz mitologije, npr. grčke), religiozna figura (motiv iz neke religije), etnografska figura (grč. ethnos = narod + grafein = pisati) kao figura s narodnom nošnjom.
Animalizam (lat. animal, -is = životinja) je likovni motiv koji prikazuje životuju. Umjetnici koji rado slikaju ili modeliraju životinje, zovu se animalisti.
Akt (engl. = nude; njem. = Akt; franc. = nu; tal. = nudo) likovni motiv koji prikazuje golo ljudsko tijelo. Proučavanje i crtanje akta jedan je od temeljnih zadataka u obrazovanju likovnog umjetnika. Poluakt je likovni motiv koji prikazuje polugolo ljudsko tijelo. Torzo (lat. = tursus, od grč. thyrsos = debeo, držak) likovni motiv koji prikazuje (golo) ljudsko tijelo bez glave i ruku (ili i nogu). Naziv potječe od oštećenih antičkih kipova čiji su dijelovi tijela (kao glava, ruke ili noge) tijekom povijesnih zbivanja odvojeni (razbijeni) od osnovne mase kipa. Mnogi kipari danas izrađuju svoje likovne radove (osobito od mramora) u obliku torza, bez ruku (ili glave), prema uzoru na klasične kipove.
Pejzaž (engl. = landscape; njem. = Landschaft; franc. = paysage; tal. = paesaggio) likovni motiv koji prikazuje prirodu. Prema krajoliku/krajobrazu kojega prikazuje, pejzaž može biti: planinski, šumski, poljski, riječni. Ako je likovni motiv more onda se taj pejzaž zove marina. Prema vremenu u kojemu je rađen, pejzaž može biti: proljetni, ljetni, jesenski, zimski, jutarnji, popodnevni, sutonski... Osim po mjestu i po vremenu, pejzaž se dijeli i po načinu kako je oblikovan: vizualan pejzaž (nastao izravnim promatranjem prirode) i maštoviti pejzaž (nastao spajanjem mašte i vizualnog dojma).
Mrtva priroda (engl. = still life; njem. = Stilleben; franc. = mature morte; tal. = natura morta) likovni motiv koji prikazuje razne predmete, bilje i mrtve životinje (predmete svakodnevne uporabe, ubrano cvijeće, voće, povrće, mrtve domaće ili divlje životinje).
Interijer (franc. = interieur, od lat. interior = unutrašnji) likovni motiv u slikarstvu koji prikazuje život u zatvorenom prostoru.


TISAK
Tisak (engl. print, printing; njem. Druck; franc. imprimerie; tal. stampa) je umnožavanje slike ili teksta otiskivanjem pomoću nabojane tiskovne matrice (klišeja, fotolita).

Format (lat. formare = oblikovati) je u likovnim umjetnostima utvrđena norma ili standardi papira (fotografija, klinastih okvira...) Općenito prihvaćeno mjernilo u tehnici je njemački sustav normi DIN (Deutsche Industrienorm, koji se tumači i kao: Das ist Norm), ali ne i u proizvodnji umjetničkog papira.
Standardni formati obuhvaćaju redove A (A0 = 841X1149), B (B0 = 1000X1414) C (C0 = 917X1297) i D (D0 = 771X1090). Povećavanjem nazivnog broja formata (A1, B1, C1, D1) smanjuju se njegove dimenzije tako što ga se sijeće okomicom na sredini dužih stranica, a stranice se odnose kao stranice bilo kojeg kvadrata prema dijagonali tog kvadrata (a : b = a : d). Npr. A0 = 841X1149, dakle A1 = 594X841.

Standardni format rezanja norme/reda A
A0 A0 = 841X1149 mm
A0 = 2A1 A1= 594X841 mm
A0 = 2A1 = 4A2 A2 = 420x594 mm
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 A3 = 297X420 mm
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 A4 = 210X297 mm = računalo i fotokopir
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 A5 = 148X210 mm
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 = 64A6 A6 = 105X148 mm = dopisnica i razglednica
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 = 64A6 = 128A7 A7 = 74X105 mm = sličice
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 = 64A6 = 128A7 =256A8 A8 = 52X74 mm = dokumentarna fotografija

Proizvodnja umjetničkog papira prilagođena je standardnim internacionalnim formatima klinastih okvira, koji opet ovise o izboru slikarskog motiva. Npr. portret = 81X100 mm, pejzaž = 100X73 mm, morski motiv (marina) = 100X65 mm. Ovi formati se temelje s malim odstupanjima na zlatnom rezu.
U odnosu na stalni koeficijent (stalni množitelj) progresije jedne stranice kvadrata u primjeni su formati: kvadrat = 1:1, trion (1:1,154), kvadrigram (1:1,207), diagon (1:1,414), hemolion (1:1,5), auron (1:1,6182), sikstion (1:1,732) i dvojni kvadrat (1:2).

Arak (lat. arcus = luk) je pravokutno obrezan list papira standarnog formata (A, B, C, D) čija se maksimalna veličina (A0, B0, C0, D0) u tiskarskoj praksi naziva dvostrukim arkom. Tiskanjem i presavijanjem jednog arka papira dobiva se 16 stranica knjige (tiskarski arak).

Gramatura je težina kvadratnog metra papira (ili kartona) izražena u gramima. Prema gramaturi je izvršena i tipizacija papira: papir (od 20 do 150 grama u kvadratnom metru), polukarton (od 150 do 250 grama u kvadratnom metru) i karton (od 250 do 400 grama u kvadratnom metru).

Papirus (grč. = papyros) je najstariji neposredni prethodnik papira, a njegova uporaba datira još iz najstarijeg doba u povijesti Egipta. Iz opće uporabe nestaje u kasnoj antici kad ga postupno zamjenjuje pergamena, iako se proizvodnja zadržala sve do 10. stoljeća, a i danas se nudi kao turistički suvenir. Proizvodnja papirusa je vrlo jednostavna. Stabljika močvarne biljke Cyperus papyrus iz područja Nila siječe se na kratke komade od kojih se odvaja mekana i vlaknasta srčika. Ona se reže u tanke lisnate trake, unakrsno slaže, namače u vodi i gnječi udarcima i prešanjem. U samom tretmanu (obradi) iz biljke se izdvaja škrob koji u dodiru s vodom prelazi u koloidnu otopinu, odnosno u škrobno ljepilo, a ono vezuje i učvršćuje listove papirusa.

Pergamena (grč. Pergamenon = antički grad u Maloj Aziji, današnji turski grad Bergama) poluproziran, elastičan i čvrst materijal koji se koristi kao podloga za pisanje, iluminaciju i slikanje. Dobiva se od kože domaćih ili divljih životinja (magaradi, teladi, zečeva, srna...) koja se čisti potapanjem u gašeno vapno, potom učvršćuje pomoću biljnih, mineralnih ili umjetnih otapala, po potrebi izbjeljuje vapnom ili talkom, brusi, polira i na kraju preparira.

Papir (engl. = paper; njem. = Papier; franc. = papier; tal. = carta) u tehnološkom smislu je tanka, plosnata tvorevina napravljena isprepletanjem finih biljnih vlakanaca. Glavna komponenta papira je celuloza (lat. cellula = ćelija; glavni sastavni dio stanične opne u biljaka) koje ima u različitim biljkama u različitom postotku. Biljke se mehanički (brušenjem, sjeckanjem, mrvljenjem i slično) i kemijski (kuhanjem, bijeljenjem i slično) prerađuju u kašastu masu - pulpu (poluproizvod) kojoj se zatim dodaju vezivo (škrob, dekstrin, tutkalo, lateks, sintetičke smole...) i punilo (talk, glina, gips, kaolin), a ponekad i pigmenti ili bojila. Papir se kao konačni proizvod razlikuje prema sirovinama (krpeni, bezdrvni, celulozni, kombinirani...), po težini, odnosno prema gramaturi (papir, polukarton, karton, ljepenka), po teksturi, odnosno površinskoj strukturi (obostrani glatki, jednostrani glatki, polumat, mat, hrapavi...), po načinu proizvodnje (sulfitni, sulfatni, ručni, kaširani...), po namjeni (pisaći, crtaći, tiskovni, strojni, ambalažni, specijalni...) i po obliku (u koturima/balama i formatima).
Celuloza (lat. cellula = ćelija, stanica) je bijela vlaknasta tvar bez okusa i mirisa netopljiva u vodi i organskim otapalima. Najviše je ima u pamuku (do 98%), zatim u lanu i konoplji (do 89%) i crnogoričnom drvetu (preko 50% tzv. drvna celuloza je najvažnija sirovina u industrijskoj proizvodnji paoira).
Karton (franc. = carton; tal. cartone, od lat. carta = čvrsti papir) je čvrsti, debeli (do 3 mm) papir velike gramature (od 200 do 600 grama u kvadratnom metru) koji je prešan u jednom sloju.
Ljepenka (engl. = board, paperboard; njem. = Pappe; franc. = carton; tal. = cartone) je kruti debeli papir, odnosno karton, sastavljen od više slojeva papirne mase, gramature iznad 600 grama u kvadratnom metru.
Kaširanje (franc. cacher = kriti,zakloniti, prekriti) lijepljenje tankog papira na deblji papir, karton ili ljepenku. Kaširanje je i međusobno lijepljenje više papira iste debljine, kao i pohranjivanje crteža i grafičkih listova umetanjem između dva deblja papira ili kartona.

Knjiga
Knjiga (engl. = book; njem. = Buch; franc. = livre; tal = libro) grafički oblikovana cjelina (od najmanje 49 listova međusobno povezanih i zaštićenih koricama). Stranice knjige su najčešće od tanjeg papira, a korice od debljeg kartona ili ljepenke. Do 1450. godine tekst u knjigama je ispisivan rukom ili je kao i slika otiskivan s drvoreznih ploča (inkunabule). Gutenbergovim izumom pokretnog lijevanog slova (oko 1445. godine) stvorena je mogućnost brže izvedbe knjige (tipografska inkunabula).
Inkunabula (lat. in = u + cunabula = kolijevka) se zovu prve tiskane knjige (do 1500. godine). Postoje dvije vrste inkunabula: tabularne (tiskane pomoću drvoreznih ploča u kojima je urezan tekst za svaku posebnu stranicu) i tipografske (tiskane pomičnim slovima po Gutembergovu postupku).
Tipografija (grč. typos = pečat + grafein = pisati) je skup djelatnosti reproduktivne grafike na oblikovanju sloga i u njegovom umnažanju (tiskana knjiga, novina...).
Knjigotisak (engl. = letterepress, printing; njem = Buchdruck; franc. = impression tipographique) je najstarija tehnika umnožavanja teksta i slika s reljefnih tiskovnih matrica.
Ovitak (engl. = cover; njem. = Buchumschlang; franc. = couvre - livre; tal. = copertina) je zaštitni omot knjige, grafički opremljen i ovijen prvenstveno oko tvrdo uvezanih knjiga. Pored zaštitne svrhe ovitak ima i reklamno-komercionalnu svrhu privlačenja pažnje potencijalnih kupaca. Može biti jednobojan ili višebojan, lakiran ili plastificiran, mat ili glanz.
Klišej (franc. = cliché) matrica, kalup, obrazac, reproduktivni je tiskovni element visokog tiska u grafici. Razlikuje se rasterski klišej (u autotipiji) kod kojega se prilikom snimanja originala stavlja mrežica - raster (između originala i osjetljive ploče, u reprodukcijsku kameru) od klišeja punih linija i ploha (u fototipiji) kod kojega kao ekvivalent mogu poslužiti ploče drvoreza, linoreza i visokog bakropisa. Autotipija je fotokemijski postupak reproduciranja originala, a fototipija je fotomehanički postupak.
Šablona (engl. = stencil; njem. = Schablone; franc. = echantillon; tal. = campione) u širem smislu označuje uzorak ili kalup od različitog materijala pomoću kojega se nešto umnožava ili reproducira. U slikarskoj praksi to je patrona (engl. = pattern; njem. = Muster; franc. = patron, carton á jours), odnosno naročito izrezan karton ili neki suvremeni materijal koji se polaže na zid ili neku drugu podlogu.
Raster (lat. rastrum = grablje) je sustav raspoređenih linija ugraviranih u staklenim pločama ili točkastih linija otisnutih na folijama. Služi za razlaganje valerskih vrijednosti crno-bijelih originala i tonskih vrijednosti kromatskih originala. Gustoća ukrštenih rasterskih linija ovisi o hrapavosti papira koji se koristi u tisku. Novinski tisak obično koristi raster od 25 do 30 linija na jednom centimetru dužine, a časopisi s glatkim papirom koriste raster od 60 do 80 linija. Raster-ploče stavljaju se u reprodukcijsku kameru na određenoj udaljenosti od fotoosjetljive podloge, a rasterski filmovi neposredno na fotografski sloj.
Preša (engl. = press; njem. = Druckerpresse; franc. = presse; tal. = torchio, lat. pressus = stiskanje) je u grafici stroj za tiskanje, utiskivanje i oblikovanje raznih grafičkih proizvoda. U umjetničkoj grafici razlikuje se: preša za visoki tisak (knjigotiskara s koljenastom polugom, skilografska cilindrična preša...), preša za duboki tisak (kalkografska preša) i preša za litografiju (litografska preša).

Grafika
Grafika je umjetnički rad koji se umnaža (multiplicira) tiskom u više primjeraka. Četriri su vrste klasičnih tiskovnih postupaka: visoki tisak, duboki tisak, plošni tisak i propusni tisak.
Visoki tisak: tiskovna površina na matrici povišena (reljefna) a netiskovna površina mehaničkim ili kemijskim putem udubljena. Originalne tehnike visokog tiska: drvorez, linorez, metalorez, visoki bakropis. Reproduktivne tehnike visokog tiska: tipografija, stereotipija, metalotipija, galvanoplastika, fotocinkografija, autotipija, fototipija.
Duboki tisak: tiskovna površina na matrici udubljena mehaničkim ili kemijskim putem, a netiskovna površina ostaje netaknuta. Originalne tehnike dubokog tiska: nielo, bakrorez, suha igla, mezzotinta, punktirane manire, graviranje u čeliku, linoleum... Reproduktivne tehnike dubokog tiska: fotogravira, heliogravira, čelični tisak, bakrotisak.
Plošni tisak: tiskovna površina na matrici nalazi se na istoj razini s netiskovnom površinom. Originalne tehnike plošnog tiska: autolitografija, autografija, cinkografija, algrafija. Reproduktivne tehnike plošnog tiska: svjetlotisak, fotolitografija, ofset.
Propusni tisak: sadrži elemente izrade šablona. Originalne tehnike propusnog tiska: šablona, serigrafija. Reproduktivne tehnike propusnog tiska: sitotisak.

Naklada
Naklada (engl. = edition; njem. = Auflange; franc. = tirage; tal. = tiratura), je ukupan broj otiskanih grafičkih otisaka (grafičkih listova, publikacija) namjenjenih tržištu (tiraž, edicija).
U originalnoj grafičkoj nakladi broj otisaka je limitiran (unaprijed određen), odnosno obilježen rednim brojem otiska unutar ukupnog broja otisaka (npr. 5/60, znači da je peti otisak od ukupno šezdeset otisaka iste grafičke slike) i signiran (potpisan) od strane autora. U slučaju naknadnih otisaka dodaje se godina tiska (uz godinu nastanka originalne tiskovne ploče).

Jukstapozicija (lat. iuxta = pored, pokraj + positio = položaj) tiskanje dvaju tiskovnih teksotva (ili slikovnih informacija) jednog uz drugi radi uspoređivanja.
E. A (E .a; E. d. a; e. a - Épreuve d`artiste = otisak za umjentika) oznaka je na grafičkom listu prije naklade kojom umjetnik prezentira svoj rad usklađujući sve komponente grafičke slike (tehniku, naziv, broj otisaka).
Ex libris (lat. liber = knjiga) crtež - tisak naljepljen na unutrašnjoj strani korica knjige i označuje vlasništvo knjige obično simbolom, grbom, inicijalima (može i opomenom, šalom, stihom...).
Vodeni znak (engl. = watermark; njem. = Wasserzeichen; franc. = marque d`eau, filigrane, tal. = segno dell`acqua, filigrana) je zaštitni znak (slovo, ime, lik) u proizvodnji papira (manufakturnoj i tvorničkoj).
Signatura (lat. signum = znak, signare = označiti) je oznaka, potpis, znak. U slikarstvu predstavlja autora slike, obično inicijalima (šifrom, monogramom) ili punim imenom ili prezimenom. U grafici je rukom ispisano ime i prezime (ili potpis) autora na otisku (na grafičkom listu), po pravilu olovkom. Na reljefu i kipu signatura je monogram urezan, uklesan ili izmodeliran na uzorku, odnosno na modelu za odljev.
Pinxit (lat. pingere = slikati) ili PINX, PING ili P, sastavni je dio signature (oznake) crteža, slike ili grafike a pridodaje se inicijalima ili punom imenu autora, godini nastanka (informacijama o likovnom djelu).

Matrica
Matrica (franc. = matrice, od lat. mater = majka) u grafici označuje tiskovnu ploču, u tipografiji kalup od slova, a u kiparstvu udubljeni kalup za reljefne otiske. Grafička tiskovna ploča može biti od drva, linoleuma, kamena, kartona, metala...
Grafički list (franc. = épreuve, estampe; njem. = Kunstblatt, Abzung, Abdruck; tal. = stampa, impressione) je otisak s originalne tiskovne matrice, konačni je cilj i rezultat likovne namjene.
Kalkografija (grč. halkos = bakar + grafein =pisati) je zajednički naziv za grafičke tehnike dubokog tiska , a prije svega gravire.
Kamenotisak (engl. = stone lithography, direct lithography; tal. = impressione litho) je grafička tehika (litografija) kojoj je matrica isključivo litografska kamena ploča.
Oleografija (lat. oleum = ulje + grč. grafein = pisati) je višebojni litografski postupak ((kromolitografija) u funkciji komercijalne imitacije unikata (npr. uljanih slika) primijenjen na hrapavaom papiru kojim se imitira tekstura platna.
Serigrafija (lat. sericum = svila + grč. grafein = pisati) je sitotisak, svilotisak, mrežasti tisak, šablonski tisak. Grafička je tehnika propusnog tiska kod koje je nositelj tiskovne površine gusta mreža od svile, naylona, polyestera, perlona... napeta na metalni ili drveni okvir.
Ksilografija (grč. xylon = drvo + grafein = pisati) je grafička tehnika kojoj je matrica isključivo drvena ploča.
Ofset (od engl. = set off = prenijeti, odvojiti) je reproduktivni indirektni (posredni) plošni tisak sa metalnih ofest matrica. Ofset je kao grafička tehnika zapravo modificirana (preinačena) liotgrafija prilagođena reproduktivnim i utilitarnim zahtjevima. Boju sa tiskovne matrice (cinčane u ofsetnoj cinkografiji ili aluminijske u ofsetnoj algrafiji) preuzima gumeni valjak i prenosi na papir. Tiskovna matrica može se obraditi i fotomehaničkim putem (ofsetna fotolitografija). Zbog punoće otisnutih ploha, čitljivosti rasterske mreže i prikladnosti za višebojni reproduktivni tisak ofset se koristi kod izrade kvalitetnih reprodukcija, plakata, knjiga, ambalaže i ilustriranih časopisa. Ofset tehnika je široko primijenjena i u rotacijskom tisku kod kojega je bimetalna, trimetalna ili kvadrimentalna tiskovna matrica pričvršćena na temeljni valjak.

PLAKAT

Plakat (hol. placken = lijepiti; engl. = poster; franc. = placard; tal. = manifesto) je pisana, crtana, slikana ili tiskana obavijest obično umnožena i izložena na javnim mjestima. Plakatom se objavljuju različite obavijesti (državne, političke, vjerske, kulturne, umjetničke, športske...). Sadržaj i likovna obrada plakata usmjereni su na što upadljivije djelovanje kako bi privukli pažnju prolaznika. Informacije su sažete, odnosno svedene na bitne elemente, vizualitet plakata je čitljiv, odnosno prilagođen sredini i vremenu nastanka. Plakat je vizualni dio propagande (obavještavanja). Svoju vrijednost dobiva ako je propagandni program uklopljen u umjetnički dio (umjetnički plakat).

FOOGRAFIJA

Fotografija (grč fos = svjetlost + grafein = pisati) je višefazni postupak izrade slike izlaganjem svijetloosjetljivih slojeva svjetlosnom ili kojem drugom značenju. Tri su faze postupaka: snimanje (latentne slike), izrada negativa i izrada pozitiva. Fotografija je trajno fiksiranje objektivne stvarnosti pomoću specijalno konstruirane naprave (camere obscure). U praksi je čitav niz foto-modela primijenjenih u izradi slike: crtanje svjetlom (pokretanje izvora svjetlosti pred kamerom u zamračenoj prostoriji), tehnička fotografija (smisleni izbor objekta, svjetlosti i kadra s naglaskom na elemente kompozicije, planove kompozicije, perspektivu, oštrinu... kao i izbor osjetljivosti, odnosno granuliranje filma, osjetljivosti papira, odgovarajućih filtera, otvora zaslona, načina razvijanja...), fotogram (osvjetljavanje perforiranih, prozirnih ili poluprozirnih predmeta na staklenoj ploči ispod koje se nalazi fotopapir, razvijanje i fiksiranje, sve u zamračenoj prostoriji), foto-staklopis ili cliché verre (radiranje staklene ploče obojane svijetlonepropusnom bojom, kopiranje negativa na pozitiv foto-papiru, razvijanje i fiksiranje), crtanje razvijačem i fiksirom (crtanje ili slikanje pomoću kista ili pera i razvijača na osvijetljenom papiru, kopiranje u zatamnjenoj prostoriji na svijetloosjetljivom papiru i fiksiranje - obratnim postupkom se dobije crtež u negativu), crtanje na plastičnim folijama (kontakt - kopiranje crteža i slika sa prozirnih folija kod kojega točke, crte i pune površine na foliji inverzijom na foto-papiru postaju bijeli dijelovi), fotografika (pretvorba tonske fotografije u jako kontrastnu fotografiju višestrukim presnimavanjem negativa na kontrastniji materijal, kopiranje na rasterski ili obični lim, komtakt - kopiranje na sito, ofset ploču, cinčanu ploču)...


DESIGN

Dizajn (engl. design = skica, projekt, plan; tal. disegno = crtež) je pojam s dvostrukim značenjem. Izvorna talijanska riječ odnosi se na crtež kao uzorak umjetničkog stvaralaštva. Značenje engleske riječi, jer se odnosi na izvanjsko uređenje likova pa je ovaj pojam i našao na široku primjenu u industrijskoj proizvodnji. Dizajniranje tako postaje smisleno, određenim pravilima podređeno, oblikovanje upotrebnih predmeta i vanjskog svijeta.



2. RAZRED

Periodizacija egipatskoga carstva

Povijest egipatskog carstva dijelimo na razdoblja pojedinih dinastija (vladalačkih obitelji) prema vremenskom slijedu kojega je utvrdio Maneton, egipatski svećenik iz 3. stoljeća pr. Kr. Kroz dugo vremensko razdoblje, od 4500. god. pr. Kr. do propasti carstva 332. god. pr. Kr., izmijenilo se 31. dinastija.

Egipćani su svoju zemlju nazivali Kemet (Mera ili Qemi, od egipatske riječi: kmt –crna zemlja) ili Dešeret (egipatski: crvena zemlja, pustinja). Prema imenu gradaQebt, preko arapskoga imena Qubt, nastala je Grčka riječi Aigiptos. Kasnije su Arapi nazvali Egipćane da su Kopti (arapski: koptos – Egipat), a Turci su Egipat zvali Misir (prema hebrejskom).



Mitologija

Egipatska mitologija (grčki: mythos = riječ, govor) igrala je odlučujuću ulogu u svakodnevnom životu drevnih Egipćana. Predočavala je tajne stvaranja svijeta kao vječnog ciklusa (grčki: kyklos = krug, kolo, okrug) u kojemu se izmjenjuje život i smrt.

To su kozmogonijski mitovi (grčki: kosmos = red, raspored, red u svemiru, svijet) o stvaranju svijeta. U Egiptu se stvaranje svijeta poistovjećivalo s odvajanjem neba (Nut) od zemlje (Seb). Nebo - Nut predočuje se kao savijeni ženski lik. Zemlja - Seb predočuje se kao muški lik koji leži. Nut i Seb razdvaja muški lik božanstva Šu koji označuje atmosferu.

Drugu skupinu mitova sačinjavaju povijesni mitovi. Glavne osobe povijesnih mitova su narodni junaci. Narodni junaci ulaze u kozmogonijski ciklus i tako se ostvaruje sudbina svijeta i ljudi. Junak kreće iz običnog svijeta i svakodnevnog života u pustolovinu u kojoj će doživjeti izvanredne susrete i pobjede u odlučujućim bitkama. Nakon povratka u obični svijet i svakodnevni život, junaci zadivljuju svoje suvremenike nadnaravnom snagom.

Bogovi se od ranih vremena prikazuju u tri varijante: kao životinje, kao ljudi i kao polu ljudi polu životinje. Do sada nitko još nije dao posve uvjerljivo objašnjenje o tome koja je funkcionalna razlika mogla postojati između tako morfološki različitih duhovnih bića. Simbol koji odgovara riječi "bog" (egipatski: neter, koptski: nute) jeratna sjekira jednostavna izgleda. Kako je riječ o jednom od najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za riječ "bog" ostali su nepoznati. Možda je odabir simbola sjekire za riječ "bog", odnosno "neter", u vezi s ratničkom tradicijom pretpovijesnog razdoblja.



Nil

Nil je dar božji, a Egipat je dar Nila. Kroz pusto i neplodno afričko tlo svoju blagodat, koju može dati samo izvor životni, protegnula se duga žila kucavica - rijeka Nil, sve do Sredozemnog mora. Zalijevajući svojim vodama i nanoseći plodni humus, rijeka je stvorila plodnu dolinu (kako je naglašeno u Udžbeniku za drugi razred, koji je sastavio Radovan Ivančević, Stilovi – razdoblja – život, I., na 51. stranici). Upravo u toj plodnoj dolini rijeke Nil razvila se jedna od najznačajnijih kultura staroga svijeta. Rijeka je postala simbolom života: sušna vremenska razdoblja značila su smrt i gubitak nebeskog blagostanja; kišovita vremenska razdoblja značila su da će natopljena zemlja uroditi blagostanjem (kao u Misiru - u Egiptu).

Uglavnom svi su gradovi nastali na desnoj obali Nila. Na suprotnoj, lijevoj obali rijeke (kako je navedeno u Udžbeniku na 53. stranici), nasuprot svakoga grada bio je grad mrtvih – nekropola.



Faraon

Vladar naroda koji je živio u plodnoj dolini rijeke Nil zvao se faraon (egipatski: per-aa – velika kuća, palača), vladar Egipta tijekom dinastičkog razdoblja egipatske povijesti. Proglašen božanstvom, bio je apsolutni gospodar zemlje, svega imanja i ljudi. Prema faraonskim obiteljima – dinastijama proučava se egipatska povijest, kako je opisao svećenik Maneton u 3. st pr. Kr.




Egipatska umjetnost



Urbanizam

Urbanizam (gradogradnja) je nauka koja proučava nastanak i razvoj grada. Egipatska kultura vezana je za grad. Egipatski grad je otvoren, nema zidina, prostorno je organiziran u odnosu prema rijeci Nilu, pa su ulice mijenjale smjer kako rijeka mijenja tok. Zgrade javnog života (hramovi, palače, državni uredi) nisu se gradile na jednom mjestu već su razasute po čitavom gradu.

Jedan od najznačajnijih egipatskih gradova bio je 'Grad sa stotinu vrata' - No-Amon (grčki = Theba) koji se, vjerojatno, sastojao od nekoliko gradova, što su se prostirali s obje strane Nila, u dužini od 25 km. S desne strane Nila nalazio se "grad živih" (kako je naglašenu u Udžbeniku na i 54. stranici), s lijeve strane rijeke protezao se nekropolis - "grad mrtvih" (Dolina kraljeva i Dolina kraljica).



Arhitektura

Egipćani su vjerovali da se nakon smrti zemaljski život nastavlja. Kao što su se morali truditi da prežive na zemlji, tako su se morali pripremiti za drugi život. Svatko prema svojim mogućnostima i prema staležu koji je imao u društvu. Egipatska umjetnost kao i njihov život bio je prožet idejom vječnosti. Najveća briga posvećivala se životu poslije smrti. I poslije smrti živi "ka" (čovječji duh) ali samo dotle dok je sačuvano čovječje tijelo ili barem njegov lik. Da bi "produžili" vijek trajanja, pokojnikovo tijelo (mumije) su balzamirali. Zbog toga su manje pažnje posvećivali kućama a mnogo više svojim grobnicama. Nastojali su pokojnikovo tijelo ili njegov lik sačuvati što duže, da bi mu olakšali život poslije smrti. Osobito su pokojnika "otpratili" s darovima da bi mu sud božanstava bio naklon. Tako nam je razumljivije zašto je egipatska umjetnost stvorila najveća djela upravo u gradnji hramova i grobnica.

Faraon kao božanstvo i apsolutni gospodar svih Egipćana trebao je imati najljepši ispraćaj i život poslije smrti. Stoga je "vječno počivalište" zauzimalo važno mjesto u životu. Graditeljstvo će doći do izražaja upravo u gradnji grobnica kao vidljivom znaku nagrade za zemaljski život. Grobnice su se gradile da vječno traju. Služile su kao neko životno osiguranje, bogatstvo se ulagalo u duhovni mir. Prema načinu ukopavanje postoji više vrsta grobnica.

Grobni humak: jednostavne grobnice u zemlji, grobnice običnog stanovništva.

Mastaba: grobnice velikaša, niske i krnje piramide.

Piramide: grobnice faraona.

Grobnice uklesane u stijenama: grobnice faraona.

Za proučavanje egipatske arhitekture važni su hramovi i grobnice (osobito mastabe, piramide i grobnice uklesane u stijenama). Ovaj način graditeljstva (sakralni i funeralni) usko je povezan i s drugim likovnim izražajima (kiparstvom i slikarstvom).



Mastabe

Mastaba je osnovni oblik egipatske grobne arhitekture. To je četverostrana krnja piramida s dvije prostorije i hodnikom: gornja prostorija je za štovanje pokojnika i donja prostorija je za lijes (sarkofag). Od jednostavne mastabe nastaje tzv. stepenasta piramida, kao što je kamena mastaba koju je gradio arhitekt Imhotep za faraona Đosera u III. dinastiji. Završnu fazu razvoja grobne arhitekture predstavljaju goleme piramide, karakteristične za arhitekturu Staroga i Srednjega kraljevstva (kao što je Keopsova, Kefrenova i Mikerinova kod Gizeha i Snofruova kod Dahshura. Piramide su redovito bile povezane s hramom u kojem se održavao kult pokojnika. Monumentalne piramide u Novom kraljevstvu više se ne grade; ponegdje se još, doduše javljaju, ali su sasvim malih dimenzija.



Piramide

Piramide su oduvijek predstavljale zagonetku. Od jednostavnih mastaba, preko stepenastih piramida do piramida ravnih površina, tvrde egiptolozi, nastao je arhitektonski poduhvat svjetskih razmjera. Samo u Gizehu (Gizi) izgrađeno je 28 piramida, čime je razdoblje Staroga kraljevstva (III. i IV. dinastija, od 2686. god. pr. Kr. do 2181. god. pr. Kr.) obilježeno kao doba piramida. Tijekom Starog kraljevstva, svjedoče piramide, dolazi do velikog napretka egipatskih graditelja koji su samo u stotinjak godina, od stepenaste Đozerove piramide u Sakkari (Slika i tekst u Udžbeniku na 58. stranici), u nekoliko godina postigli savršenstvo u gradnji piramida. Faraon Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. - 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.) izgradili su kompleks piramida na lokalitetu Gizehu kraj Kaira.

Zanimljivo je da stari Egipćani nisu napisali razlog podizanja ovako veličanstvenih grobnica. Već u Tutankamonovo doba (oko 1350. god. pr. Kr.) piramide u Gizehu pripadale su davnoj prošlosti i bilo je izgubljeno sjećanje tko ih je i s kakvim namjerama izgradio. Piramide u Egiptu su jedino od sedam čuda Starog svijeta koje je ostalo sačuvano i u čijim ljepotama još uvijek uživaju brojni turisti. Egipatski su vladari gradili grobnice u obliku piramida za zagrobni život. Najpoznatije piramide izgradili su, kako smo naveli, u Gizehu nedaleko od Kaira tijekom 26. st. pr. Kr. faraoni Keops, Kefren i Mikerin (slika i tekst u Udžbeniku na 58. i 59. stranici).

Piramida (grčki: pyramis, - idos) je nastala kao plod razvitka u gradnji mastaba. Da bi mastabe za faraone izgledale veličanstvenije, kako i dolikuje vladaru cijelog Egipta, počele su se graditi piramide stepenastog oblika, kao piramida faraona Đosera, iz 2650. god. pr.Kr., blizu Saqqare, visoka 60 metara. Za vladavine IV. dinastije prešlo se na gradnju piramida glatkih površina (kvadratična osnova s plaštem od četiri jednaka trokuta). Tu spada kompleks piramida kao što su Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, u Gizehu blizu Memfisa.

Keopsova piramida. Najviša piramida ikada sagrađena. Zbog svoje veličine dobila je naziv "Velika piramida". Najstarije je i ujedno jedino do danas očuvano svjetsko čudo. Nalazi se u Egiptu, u gradu Giza, kraj Kaira. Izgrađena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao njegova grobnica.

Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. "Velika piramida" je široka 230,5 metara, visoka je 145,75 metra (tijekom vremena snižena na 137 metara), zauzima 52400 kvadratnih metara i oko 2,5 milijuna kubnih metara kamena. Bila je to najviša građevina na Zemlji tijekom 4300 godina i nju su nadvisile tek građevine krajem 19. stoljeća.

Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51 stupanj i 51 minutu. Svaka strana je orijentirana prema jednoj od četiri strane svijeta. Horizontalni presjek građevine uvijek je kvadratan u bilo kojem dijelu, a dužina stranice osnovice iznosi točno 229 m. Cijela građevina se sastoji od približno 2 milijuna kamenih blokova od kojih svaki teži više od dvije tone.

Sa sjeverne strane nalazi se ulaz u piramidu. Unutrašnjost piramide ima više prolaza, galerija i hodnika koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice.

Piramide su zahtijevale goleme troškove. Faraon, kao božanski sin, bio je posebno čašćen za života na zemlji. Poslije smrti također je smatran božanstvom. Stoga se smatralo normalnim da mu se za život poslije smrti osigura dostojno boravište. Piramide zadivljuju gledatelje svojom veličinom i jednostavnim vanjskim oblikovanjem. No one nisu tako jednostavne kako na prvi mah izgleda. Na određenoj visini nalazi se ulaz u dugi hodnik koji vodi do velike dvorane gdje je bio sarkofag (grčki: sarx = meso + phagein = jesti) - lijes udubljen u kamenu s kamenim poklopcem u kojemu je položeno pokojnikovo mrtvo tijelo. Onda hodnici vode u druge prostorije, kao i u riznicu. Oko glavne piramide redovito se nalaze manje piramide, sfinge, mastabe, kao i grobni hram.

Kefrenova piramida. Keopsov sin Kefren izgradio je, blizu očeve, svoju grobnicu - piramidu. Kefrenova piramida široka je 215,5 metara, visoka je 143,5 metra (tijekom vremena snižena je na 136 metara). Od piramide je vodio 600 metara dugi hodnik do hrama. Hram je širok 44,80 metara. Uz hram se nalazi veličanstveni graditeljski objekt na kojemu se nalazi sfinga (grčki: sphinks) - lav s ljudskom glavom, dužine 57 a visine 20 metara. Sfinge su postavljane kao čuvarice faraonovih grobova.

Mikerinova piramida. Piramida faraona Mikerina nalazi se u blizini Kefernove, a visoka "samo" 65 metara.

Ostale piramide u Gizi. Uz Keopsovu i Mikerinovu piramidu se nalazi skupina manjih piramida. Prozvane su Piramide kraljica. Vjerojatno su građene za žene iz faraonove obitelji. Ispred Kefrenove piramide je podignut dvadeset metara visok kip sfinge - lika lava s ljudskom glavom.

Grobnice u stijenama

Osim u gradnji veličanstvenih piramida, egipatsko graditeljstvo Novoga kraljevstva došlo je do izražaja u podizanju grobnica uklesanih u stijenama. Kraljevske grobnice XVIII. dinastije gradile su se u stijenama Doline kraljeva u potpunoj tajnosti da ostanu sačuvane od pljački. I tu su postojali komplicirani sustavi hodnika i dvorana koje su prodirale u dubinu i do sto metara. Hramovi su bili odvojeni - na slobodnom prostoru. Mnoge su grobnice kasnije opljačkane ili im je kamenje upotrijebljeno za neku drugu zgradu.

Američki egiptolog Howard Carter otkrio je, 4. studenoga 1922., grobnicu faraona Tutankamona u Dolini kraljeva. Faraon Nebkheperre Tutankhamun bio je vladar XVIII. dinastije (vladar Novoga kraljevstva), a pretpostavlja se da je vladao od 1347. do 1339. god. pr. Kr. Naslijedio je monoteističkoga vladara Ahnatona. Umro je mlad, vjerojatno za vrijeme devete godine svoje vladavine. Howard Carter, vođen otkrićem nekoliko predmeta koji su nosili Tutankamonovo ime, vjerovao je da se njegov grob (sarkofag i mumija) krije negdje u Dolini kraljeva. Nasuprot grobnice Ramsesa VI., pronašao je netaknutu grobnicu faraona Tutankamona. Po količini i vrijednosti predmeta predstavlja izuzetno arheološko i povijesno otkriće. Iako je bio neznatan faraon, ipak njegova grobnica sadržavala veliko bogatstvo. Tijelo mladoga faraona ostalo je slabo sačuvano zbog lošeg (ili brzog) balzamiranja. Lice mu je bilo prekriveno zlatnom maskom. Tijelo mu je bilo u kovčegu od čistoga zlata (oko 110 kg). Zlatni kovčeg ležao je u dva veća drvena kovčega koji su bili obloženi zlatom i draguljima. Sva tri kovčega smještena su u veliki kameni sarkofag (od crvenoga kvarca). U grobnici je pronađeno preko 3500 predmeta, uglavnom od čistoga zlata. Među najznačajnije spadaju kraljevsko prijestolje, srebrna tuba, kao i posmrtna maska od čistoga zlata koja mu je prekivala lice.



Egipatski hramovi

Ono što nas zadivljuje kod egipatskih hramova jest njihova grandioznost - veličina koja čini čovjeka, u usporedbi s hramom, silno malenim. U hramovima su važni stupovi koji su davali ljepotu. U početku su ti stupovi jednostavni. Kasnije stupovi dobivaju kapitele (lat. capitulum = glavica) ukrašene isklesanim lišćem ili cvijećem papirusa, lotosa ili palme, ponekad i ženskim likom (kao što se vidi na stupovima, odnosno kapitelima, u Udžbeniku na 57. stranici). Stupovi su često prekriveni reljefima (francuski: relief = ispupčenost) i hijeroglifima (staro egipatsko slikovno pismo u kojemu je za svaku riječ postajao zaseban znak). Iako su izgledali veličanstveno, egipatski hramovi imaju građevinskih nedostataka. Redovito su loše proporcionirani: visina im ne odgovara dužini i širini. Budući da još nisu uspjeli kamenom presvoditi prostor između dva stupa, ili dva zida, svodovi egipatskih hramova sagrađeni su od drveta. Tako su, osobito stupovi koji su se morali slagati jedan blizu drugog, previše zatvarali prostor, pritišću nutrinu, ne daju dojam prozračnosti ni prostorne slobode. Bez obzira na te nedostatke, koje će mnogi narodi riješiti na posebne načine, gradnja egipatskih hramova spada u vrhunsku arhitekturu.

Egipatski hramovi bili su veličanstveni, iako mnogi nisu sačuvani u cijelosti jer im je kamenje kasnije iskorišteno u druge namjene. Svojom veličinom i dimenzijama (dug je 365 metara) zadivljuje Amonov hram u Karnaku (završen za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II.). To je najveći hram koji je ikada sagrađen u Egiptu (pokriva oko 30 hektara površine). Sastoji se od mnoštvo portala, nadsvođenih hodnika, dvorišta, odaja, bazena s vodom. Glavna dvorana svetišta, širine103 metra i dubine 52 metra, sastoji se od 134 stupa poredanih u šesnaest redova Osobito mu je ljepotu davao obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) - visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan /grčki: monos = jedan, lithos = kamen/ - iz jednog kamena. U hram je vodila aleja sfingi u dužini od 400 metara, širine 20 metara. Hram u Luksoru na suprotnoj obali Nila, s druge strane Tebe, nešto je manji ali mu je pristup ljepši. Do hrama se dolazi s dva kilometra dugom alejom sfinga.

Polupodzemni hram kraljice Hatšepsut u Deir-el-Bahari (današnje arapsko naselje, zapadno od Tebe) sagrađen je za vrijeme XVIII. dinastije, oko 1500. pr. Kr. Hram je terasasto (na tri terase koje su povezane rampama) usječen u stijenu i lagano privija prema terenu. Dug je 280 metara (smatra se najveličanstvenije djelo egipatske arhitekture). Posebnu mu ljepotu daje pozadina od strmih klisura koje zatvaraju Dolinu kraljeva (kako se vidi na slici u Udžbeniku na 57. stranici).

Hram u Denderi. Dendera je mjesto na zapadnoj obali Nila, oko 60 km sjeverno od Luksora. Ovo mjesto (u izvornom staroegipatskom: Enet-te-neter, u grčko/rimskom razdoblju: Tentyra ili Tenteris) bilo je vjersko i kulturno središte VI. nome (pokrajine) Gornjega Egipta. Zaštitno božanstvo bila je božica Hathor. Egipćani su svojoj zaštitnici Hathor u Denetri podigli hram poznat kao 'Dvorac Sistruma' (Per Het-Heru – Kuća Hathor). Jedan je od najbolje sačuvanih egipatskih hramova. Ovaj hram je izgrađen za vrijeme sljedbenika Horusa - faraona Keopsa (iz vrijeme IV. dinastije). Hram je kasnije dograđivan, rušen i ponovno građen. Današnji izgled hrama nastao je za vrijeme dinastije Ptolomejevića, oko 116. god. pr. Kr. Na svodu jedne obredne dvorane nalazio se čuveni znak zodijaka kojega su francuski vojnici, 1828. Skinuli i odnijeli u Francusku (danas se čuva u Louvreau u Parizu). Zodijak je uklesan kao reljef na kamenoj ploči kvadratastoga oblika (2,55x2,35 m, a središnji krug je promjera 1,55 m). Reljef prikazuje mit o Ozirisu, a kružni dio, koji podržavaju četiri božanstva i četiri para Horusa (božanstva sa sokolovom glavnom), prikazuje dvanaest zodijakalnih znakova.



Kiparstvo

Kiparstvo je umjetnost koja nastaje oblikovanjem volumena. Po stupnju plastičnosti (grčki: plasso = tvorim, oblikujem) dijeli se na punu plastiku - kip - statua (grčki: statos = postavljen, stojeći) i reljef (francuski: relief = ispupčenost) - duboki ili plitki.

Osim arhitektonskih ostvarenja, najveća slava egipatske kulture došla je do izražaja u kiparskoj umjetnosti.

Egipatsko kiparstvo svjedok je likovne kulture koja je nastala u civilizaciji na području doline rijeke Nila. Kao i graditeljstvo, prožeto je istom idejom vječnoga života, pa je usko vezano za gradnju hramova i grobnica.

Prema motivima, koje su prikazivali i formi na koji su način izvedeni, kiparstvo možemo, radi lakšeg pregleda, podijeliti na nekoliko vrsta, bez obzira kojemu su carstvu ili dinastiji pripadali.

Kipovi egipatskih božanstava.

Kipovi faraona.

Kipovi velikaša.

Kipovi običnih ljudi.

Reljefi.

Dekoracija (latinski: decor = ukras, ures) i ornamenti (latinski: oranmentum = ukras, ures, šara) i zlatarski zanat.



Opći dojam egipatskog kiparstva odavalo je tajnu posebnog kanona (grčki: kanon = pravilo, propis) - zakona o izradi kipova, kojega su se kipari držali. Kipove božanstava redovito prikazuju u ljudskom liku sa životinjskom glavom, budući da su vjerovali da svako božanstvo ima i svoju životi­nju (to ne znači da nema kipova božanstava samo u ljudskom liku). Najveći kipovi predstavljaju faraona. Susrećemo i likove velikaša i visokih državnih službenika (nadzornika, sudaca, pisara). U grobovima su pronađeni i kipovi s likovima običnih ljudi, pa i robova. Kolosalne - veličanstvene kipove božanstava i faraona izrađivali su od tvrdog kamena, na primjer od granita; kipove u naravnoj veličini od vapnenca, pješčanika, rjeđe od drveta; male figurice radili su od gline i bjelokosti. Zanimljivo je da su oči umetali od posebnog, sjajnog materijala, pa su kipovi djelovali kao da su živi. Obične i male kipove redovito su običavali obojiti.

Kipovi su izrađivani da budu prebivalište pokojnikovog "ka" - pokojnikove duše. Stoga su takvi kipovi u mirnom stavu, bez ikakvog pokreta. Sličnost s pokojnikom bila je očevidna, osobito u izradi glave. Ipak, glava je bila bez tjelesnih mana, idealizirana (grčki: eidos = lik ili oblik) - način izražavanja odnosa prema stvarnosti sa svrhom da se postigne ljepota i savršenstvo. Ruke su opuštene i stisnute u šaku ili ponekad stavljene na grudi u znak poštovanja prema božanstvu. Noga je redovito u iskoraku - izbačena malo naprijed. Sve to daje dojam ukrućenosti. Budući da se ovaj način izrade ponavlja kod svakog kipa, likovi djeluju jednolično. Jedino je u malim kipovima, koji su stavljani u grobnice, držanje je mnogo slobodnije, jer likovi kleče, čuče, sagnuti su.

Takav opći dojam egipatskog kiparstva umnožio je na tisuće sličnih kipova, koji su se između sebe razlikovali tek u veličini, u materijalu i u uljepšavanju lica. Ipak u sebi su sačuvali mističnost - tajanstvenost s kojom su kipari izrazili vjeru u život poslije smrti.

Ipak, najljepši su kipovi "Pisar" (danas se čuva u Louvreu) i "Seoski knez" (danas se čuva u muzeju u Kairu). Sjedeći skrštenih nogu, na kojima počiva papiros, pisar(kao "majstor svetih i tajnih slova") izrađen je bez mana, uljepšan, a njegova glava sama je utjelovljena pažnja. Frontalna postava i zanemarene pojedinosti, da bi došle do izražaja osnovne osobine ljudskoj lika, odražavaju ljepotu ovog kipa. Trup tijela je vertikalan, nepomičan volumen, a pokret ruku tako neznatan da ne dopušta jači prodor prostora. Obrisna linija kreće se u dugim, ravnim i široko zaobljenim potezima. To nije tek puki portret pojedinca, nekog anonimnog egipatskog pisara, već personifikacija (latinski: persona = osoba, facere = učiniti) - prikazivanje pojava i ideja u ljudskom liku - jedne opće ličnosti, službe, državnog uređenja. Stoga piramidalna kompozicija, napete i glatke površine, zatvorenost volumena i frontalni stav čine ovaj kip maksimalno statičnim.

I seoski knez je također pisar, bolje rečeno nadzornik radova (Ljudi koji su ga otkrili nazvali su ga "Seoski knez" jer je sličio njihovu seoskom knezu). To je upravo i najveća odlika ovoga kipa: njegov realizam (latinski: res = stvar) - način izražavanja čija se odlika da objektivno, onakva kakva jest, iznosi stvarnost.

Unatoč veoma dugom vremenskom razdoblju, egipatsku kulturu karakterizira stalnost, neprimjenjivost osnovnih značajki. Između likovnih djela iz bilo kojeg vremenskog razdoblja egipatske umjetnosti nema velikih stilskih razlika. Jedini prekid dogodio se u vremenu XVIII. dinastije, za vladavine faraona Amenofisa IV., kada se pokušalo prekinuti s tradicijom - prošlošću da bi se ostvario jedan novi i življi izraz.

Za proučavanje egipatske kulture značajni su i reljefi s kojima su prekriveni zidovi grobnica. Oni prikazuju gotovo sav život starog Egipta (rad na njivi, zanatlije, lov, ratovanje, gozbe, kućne prizore). Upravo ovim mnogobrojnim reljefima zahvaljujemo poznavanje egipatske kulture. Reljefi su redovito obojeni u nekoliko osnovnih boja. Nemaju perspektive (kad žele izraziti dubinu, slažu likove jedne iznad drugih). Zato su stvorili svoju 'egipatsku perspektivu'. Redovito se drže zakona frontalnosti (latinski: frons = čelo, pročelje) Glavu prikazuju u profilu - sa strane (talijanski: profilo = lice gledano sa strane), oko prikazuju en face (francuski: en face - an fas = u lice), ramena i tijelo prikazuju en face, stopala prikazuju u profilu. Ipak, egipatski reljefi puni su poetike i osjećaja, puni skrivenih draži i dubokog doživljavanja prirode. Osjećamo da su, iako sakriveni u grobnicama, veličanstvena umjetnička ostvarenja.



Obelisk

Obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) je visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan (grčki: monos = jedan + lithos = kamen iz jednog komada), koji se prema vrhu lagano sužuje i završava piramidalnim šiljkom. Grci su dali ime po izgledu, a egipatska riječ za obelisk – tekhennu – znači obrana/zaštita. Tako bi se moglo reći da je obelisk - kameni čuvar. Zapravo 'kameni čuvar» nikada se, u pravilu, nije podizao usamljen kao jedan stup, nego u parovima, po dva stupa. Samo je jedan obelisk podignut bez svoga para - onaj ispred Velikoga hrama u Karnaku (danas na Lateranskom trgu u Rimu), jer mu je 'parnjak', to jest blizanac, ostao u kamenolomu u Syeni (tako se pretpostavlja).

Većina obeliska potječe iz vremena Novoga kraljevstva (od 1575. do 1075. god. pr. Kr., to jest iz razdoblje od XVIII. do XX. dinastije), a samo jedan, iskopan u Abu Simbelu, podignut je za vrijeme Staroga kraljevstva (od 2675. do 2155. god. pr. K., to jest u razdoblju od III. do VI. dinastije).

Mnogi egipatski obelisci danas u ukras svjetskih gradova, kao što je Rim, Pariz, London, New York, Carigrad.



Sfinga

Velika sfinga – najveća egipatska sfinga (grčki: sphinks = lavica s glavom žene) nalazi se usred pustinjskoga pijeska u dolini Gize, nedaleko od Kefrenove piramide. Tajanstveni lik lavice s ljuskom glavom, okrenutom prema izlasku sunca, isklesana je u živoj stijeni. Na najvišem dijelu doseže visinu od 20 metara, a dugačka je 73,50 metra. Sama glava, od vrha brade do čela, ima 10 metara, lice joj je široko oko 6 metara, a svaka šapa proteže se 15 metara ispred tijela. Ova «čuvarica» vjerojatno je najstarija sfinga i preteča je svih drugih kamenih lavica.

Splitske sfinge. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta. Tijekom vremena mnoge su sfinge uništene ili premještene na druga mjesta. Iako se pisalo da je krajem 19. st. u Splitu bilo tridesetak sfingi, ipak danas se zna samo za osam egipatskih sfingi (a još se četiri sfinge mogu povezati sa sfingama iz Dioklecijanove palače). U Dioklecijanovoj palači u Splitu na Peristilu (pokraj zvonika sv. Duje) nalazi se najveća i najbolje sačuvana egipatska sfinga od crnog granita (dužina 246 cm, širina 65 cm, visina 100 cm). Ovo je najveći primjerak sfinge tipa 'porte-vase'. Ovaj tip sfinge ima na prednjem dijelu tijela dvije ispružene ljudske ruke (umjesto životinjskih nogu) koje pridržavaju vazu, odnosno posudu u kojoj su se pohranjivali i prinosili žrtveni darovi. Ova sfinga jedinstvena je i po tome što je jedini primjerak sfinge koja na postolju nosi ukrasni friz s kartušama (franc. cartouche = ovalna ploča na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona.



Slikarstvo

Slikarstvo (kao i arhitektura i kiparstvo) značajan je doprinos za proučavanje egipatske kulture. Promatrajući motiv, temu ili sadržaj likovnoj izražaja, možemo zaključiti da je nadahnuto idejom prekogrobnog života, bez obzira je li prikazuje egipatsku mitologiju ili prizore iz svakodnevnog života. Egipatsko slikarstvo usko je vezano za arhitekturu. I u slikarstvu su (kao i na reljefima) primjenjivali 'egipatsku perspektivu'. Da bi na slici (na dvodimenzionalnoj plohi) prikazali dubinu prostora, likove bi postavljali jedne iznad drugih. Kada bi slikali ljudski lik, opet bi ga 'savili' prema zakonima 'egipatske perspektive': lice u profilu, oko en face, ramena i tijelo en face, stopala u profilu.

Mnogi oslikani prizori bili su povezani s egipatskim slikovnim pismom – hijeroglifima, bilo da su slikali na kamenu, drvetu, na ožbukanom zidu ili na papirusu.



Papirus

Nekada je egipatska trska, svojim bujnim i visokim zelenilom, prekrivala široka područja uz rijeku Nil (a danas se smatra skoro iščezlom biljkom). Biljka latinskoga naziva – Cyperus papyrus – egipatska trska ima čvrstu trokutastu zelenu stabljiku promjera do 6 cm. Može narasti do 5 m visine. Egipatska trska najviše se koristila pri izradi podloge za pisanje – papirusa. Papirus, čije ime potječe od egipatske riječi 'pa-per' što znači 'od kralja' ili 'kraljevski', bio je dar Nila. Rijeka Nil ujedinila je dva Egipta (Gornji i Donji Egipat), a simbol ujedinjenja bile su dvije (heraldičke) biljke: papirus i lotos.



Hijeroglifi

Od Grka smo naslijedili ime za egipatsko pismo. Egipatsko pismo kao 'sveta urezana slova', Grci su zvali 'hieroglifika' (grčki: hiero = svet + glifo = dupsti, urezivati). Sami Egipćani svoje pismo su nazivali 'methut neter' što je značilo'riječi boga (Thota)'. Naime, prema predaji, Egipćanima ovo pismo predao bog Thot. Većina hijeroglifa prikazuju predmete, biljke, životinje, ljudske likove i dijelove ljudskoga ili životinjskoga tijela (kako je opširno opisano u Udžbeniku na 60. stranici).

Zbog težeg načina pisanja i zbog tvrđe podloge (drvo/kamen), hijeroglifi koji su se urezivali ili uklesavali bili su jednostavnijeg izgleda tako da su se pisali samo glavni karakteristični dijelovi/elementi. Ovaj način pisanja zovemo hijeratsko pismo(grčki: hieratikos, od hieros = svet + archo = vladam), to jest pismo staroegipatskih svećenika (za razliku od demotskog ili pučkoga pisma). Brzo čitanje hijeratskoga pisma moglo se steći tek dugotrajnim vježbanjem.

U želji da se pismo što više pojednostavni, nastalo je demonsko pismo (grčki: demos = zemlja, svijet, narod), koje se koristilo u poslovne svrhe. Demonsko pismo bilo je narodno pismo koje se obično pisalo u horizontalnim redovima, a čitalo se s desna nalijevo.



Kamen iz Rosette i odgonetavanje hijeroglifa

Godine 1798. Egipat je zauzeo francuski vojskovođa i državnik Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Godinu dana kasnije, u srpnju 1799., časnik njegove vojske Beauchard, u blizini lučkoga sela Rashid, na zapadnoj obali Nila, poznatijega kao Rozeta, sasvim je slučajno, kopajući rov, pronašao ravni kamen od crnog bazalta na kojem su se nalazila tri natpisa. Gornji dio sadržavao je 14 redaka hijeroglifskog teksta, srednji 32 retka demotskog pisma, a donji 54 retka grčkog pisma. Jedan časnik, koji je poznavao grčka slova, odmah je pročitao grčki natpis sljedećeg sadržaja: «U Memfisu su se 196. god. pr. Kr. sakupili svećenici iz cijelog Egipta. Vijećali su o tome kakve će se počasti dati mladom faraonu Ptolemeju V. koji je mnogo učinio za hramove i svećenike. Odlučeno je da se u svakom hramu postavi po jedan kraljev kip s pločom na kojoj će se na tri pisma ovjekovječiti taj događaj.»

Kamen iz Rozete danas čuva u Britanskom nacionalnom muzeju u Londonu, jer su ga Francuzi kasnije, gubitkom Egipta, morali predati Englezima.



Razvoj egiptologije u Hrvatskoj

U posljednjih 140 godina u Hrvatskoj je registrirano oko 4100 predmeta iz Egipta u raznim muzejskim zbirkama. U XIX. stoljeću u Zagrebu nastaje jedna od najznačajnijih orijentalističkih muzejskih zbirki na području jugoistočne Europe. Riječ je o zbirkama Narodnog muzeja, današnjeg Arheološkog muzeja u Zagrebu, koje imaju oko 3100 predmeta vezanih uz prošlost Egipta. Srž zbirke nastala je 5. kolovoza 1862, donacijom Mihaela Barića, svjetski poznate "zagrebačke mumije" s njezinim lanenim povojem, poznata kao Zagrebačka lanena knjiga - Liber linteus Zagrabiensis.






EGIPATSKA UMJETNOST pitanja i odgovori za brzo učenje




Dinastije, a ne stoljeća

Povijest egipatskog carstva dijelimo na razdoblja pojedinih dinastija (vladalačkih obitelji) prema vremenskom slijedu kojega je utvrdio Maneton, egipatski svećenik iz 3. stoljeća pr. Kr. Kroz dugo vremensko razdoblje, od 4500. god. pr. Kr. do propasti carstva 332. god. pr. Kr., izmijenilo se 31. dinastija.

Uloga mitologije u umjetnosti

Egipatska mitologija imala je odlučujuću ulogu u svakodnevnom životu Egipćana. Tumačila je tajne stvaranja svijeta kao vječnog ciklusa u kojemu se izmjenjuje život i smrt. Egipćani su prikazivali mitološke prizore na svojim kiparskim i slikarskim djelima. Kozmogonijski mitovi govore o stvaranju svijeta. U Egiptu se stvaranje svijeta poistovjećivalo s odvajanjem neba (Nut) od zemlje (Seb). Nebo - Nut u umjetnosti su prikazivali kao savijeni ženski lik. Zemlja - Seb u umjetnosti se prikazuje kao muški lik koji leži. Nut i Seb razdvaja muški lik božanstva Šu koji označuje atmosferu. Povijesni mitovi govore o narodnim junacima koji su postali narodne legende i prešli u mitologiju, jer su postali besmrtni (kao božanstva). Bogovi se u egipatskoj umjetnosti najčešće prikazuju u ljudskom liku sa životinjskom glavom jer je svako božanstvo imalo atribut (zaštitni znak) u obliku životinje.

Sveta Rijeka - božanski dar

Nil je dar božanski, a Egipat je dar Nila. Kroz pusto i neplodno afričko tlo svoju blagodat, koju može dati samo izvor životni, protegnula se duga žila kucavica - rijeka Nil, sve do Sredozemnog mora. Zalijevajući svojim vodama i nanoseći plodni humus, rijeka je stvorila plodnu dolinu. Upravo u toj plodnoj dolini rijeke Nil razvila se jedna od najznačajnijih kultura staroga svijeta. Rijeka je postala simbolom života: sušna vremenska razdoblja značila su smrt i gubitak nebeskog blagostanja; kišovita vremenska razdoblja značila su da će natopljena zemlja uroditi blagostanjem. Uglavnom svi su egipatski gradovi nastali na desnoj obali Nila. Na suprotnoj, lijevoj obali rijeke, nasuprot svakoga grada bio je grad mrtvih – nekropola.

Faraon – apsolutni vladar

Vladar naroda koji je živio u plodnoj dolini rijeke Nil zvao se faraon. Proglašen božanstvom, bio je apsolutni gospodar zemlje, svega imanja i ljudi. Prema faraonskim obiteljima – dinastijama proučava se egipatska povijest, kako je opisao svećenik Maneton u 3. st pr. Kr.

Urbanizam ili gradogradnja

Egipatska kultura vezana je za grad. Egipatski grad je otvoren, nema zidina, prostorno je organiziran u odnosu prema rijeci Nilu, pa su ulice mijenjale smjer kako rijeka mijenja tok. Zgrade javnog života (hramovi, palače, državni uredi) nisu se gradile na jednom mjestu već su razasute po čitavom gradu.

Smisao grobne arhitekture

Egipćani su vjerovali da se nakon smrti zemaljski život nastavlja. Egipatska umjetnost kao i njihov život bio je prožet idejom vječnosti. Najveća briga posvećivala se životu poslije smrti. I poslije smrti živi "ka" (čovječji duh) ali samo dotle dok je sačuvano čovječje tijelo ili barem njegov lik. Da bi "produžili" vijek trajanja, pokojnikovo tijelo (mumije) su balzamirali. Zbog toga su manje pažnje posvećivali kućama a mnogo više svojim grobnicama.

Vrste vječnih počivališta

Grobni humak: jednostavne grobnice u zemlji za običnog čovjeka. Mastaba: grobnice velikaša, niske i krnje piramide. Piramide: grobnice faraona. Grobnice uklesane u stijenama: grobnice faraona.Za proučavanje egipatske arhitekture, a tako kiparstva i slikarstva, važni su hramovi i grobnice (osobito mastabe, piramide i grobnice uklesane u stijenama).

Mastaba

Mastaba je osnovni oblik egipatske grobne arhitekture. To je četverostrana krnja piramida s dvije prostorije i hodnikom: gornja prostorija je za štovanje pokojnika i donja prostorija je za lijes (sarkofag). Od jednostavne mastabe nastaje tzv. stepenasta piramida, kao što je kamena mastaba koju je sagradio faraon Đoser u III. dinastiji.

Piramida

Piramida je nastala kao plod razvitka u gradnji mastaba. Da bi mastabe za faraone izgledale veličanstvenije, kako i dolikuje vladaru cijelog Egipta, počele su se graditi piramide stepenastog oblika, kao piramida faraona Đosera, iz 2650. god. pr.Kr., blizu Saqqare, visoka 60 metara. Od jednostavnih mastaba, preko stepenastih piramida do piramida ravnih površina, tvrde egiptolozi, nastao je arhitektonski poduhvat svjetskih razmjera. Samo u Gizehu (Gizi) izgrađeno je 28 piramida, čime je razdoblje Staroga kraljevstva obilježeno kao doba piramida. Piramide u Egiptu su jedino od sedam čuda Starog svijeta koje je ostalo sačuvano do danas. Za vladavine IV. dinastije prešlo se na gradnju piramida glatkih površina, kao što su Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, u Gizehu blizu Memfisa.

Keopsova piramida

Keopsova piramida najviša je piramida ikada sagrađena. Zbog svoje veličine dobila je naziv "Velika piramida". Najstarije je i ujedno jedino do danas očuvano svjetsko čudo. Nalazi se u Egiptu, u gradu Giza, kraj Kaira. Izgrađena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao njegova grobnica. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. Unutrašnjost piramide ima više prolaza, galerija i hodnika koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Oko glavne piramide redovito se nalaze manje piramide, sfinge, mastabe, kao i grobni hram.

Kefrenova i Mikerinova piramida

Keopsov sin Kefren izgradio je, blizu očeve, svoju grobnicu - piramidu. Kefrenova piramida sagrađena je u sklopu hrama. Uz hram se nalazi „Velika sfinga kao čuvarica faraonova groba. Piramida faraona Mikerina nalazi se u blizini Kefernove. Uz ove tri velike piramide nalazi se skupina manjih piramida. Prozvane su Piramide kraljica. Vjerojatno su građene za žene iz faraonove obitelji.