Rat u Bosni i Hercegovini

Rat u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni oružani sukob na području Bosne i Hercegovine, koji se vodio između 1. listopada 1991. i 14. prosinca 1995. godine. Smatra se dijelom jednog od sukoba raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Suprostavljene snage su bile Republika Bosna i Hercegovina i samoproglašeni srpski i hrvatski eniteti unutar Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koje su podržane od SR Jugoslavije i Republike Hrvatske.

Sve tri strane koriste različit naziv i nadnevak početka rata. Hrvati, protekli rat, nazivaju Domovinski rat, a za početak rata uzimaju 1. listopada 1991. godine, kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Srbi ga nazivaju Obrambeno-otadžbinski rat, a za početak uzimaju 1. ožujka 1992. godine, napad na svadbenu povorku, u kojem je ubijen mladoženjin otac (stari svat) na Baščaršiji, u Sarajevu. Bošnjaci ga nazivaju Agresija na Bosnu i Hercegovinu, a za početak uzimaju 1. travnja 1992. godine, kada su srpske paravojne postrojbe po naređenju šefa srbijanske tajne službe Jovice Stanišića prešle granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka.

Rat je bio dijelom raspada SFRJ, kao nova epizoda velikosrpske agresije. Nakon slovenskog i hrvatskog razdruženja od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije tijekom 1991. godine, multietnička Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, koja je bila naseljena muslimanskim Muslimanima-Bošnjacima (44 %), pravoslavnim Srbima (31 %) i katoličkim Hrvatima (17 %), na referendumu 29. veljače i 1. ožujka 1992., se odlučila za neovisnost. To su odbili politički predstavnici Srba (SDS), koji su bojkotirali referendum i spriječili njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje, u siječnju proglašenim dijelom Srpske Republike BiH. Nakon proglašenja neovisnosti (EZ i SAD su priznali RBiH, 6. i 7. travnja, a u UN je primljena 22. svibnja), bosanskohercegovački Srbi koje je podržavala srbijanska vlada Slobodana Miloševića i Jugoslavenske narodne armije (JNA), mobilizirali su svoje snage unutar Republike Bosne i Hercegovine kako bi prisvojili što više prostora koji će proglasiti za srpski teritorij, što se uskoro pretvorilo u velikosrpsku agresiju diljem zemlje, popraćenu etničkim čišćenjem Muslimana u Podrinju, Hrvata u Bosanskoj Posavini te Muslimana i Hrvata u Bosanskoj Krajini.

To je prvenstveno teritorijalni sukob, u početku između srpskih snaga, uglavnom organiziranih u Vojsci Republike Srpske (VRS), na jednoj strani i na drugoj strani hrvatskih snaga u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), većinom sastavljene od Muslimana. Ovdje se radilo dakle o dvjema stranama, velikosrpskog agresora i vojnih snaga koje su branile BiH: Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj nesklone zemlje odnosno zemlje nesklone savezu Hrvata i Muslimana praktično od prvih mjeseca rata govorili su o "trima zaraćenim stranama", premda su u stvarnosti postojale samo dvije strane. Poslije, potkraj 1992., zbog gubitka teritorija u istočnoj Bosni (Podrinje) i velikog preljeva muslimanskih izbjeglica u središnju Bosnu, uz svesrdnu potporu britanskih agenata koji su pripremili teren, izbio je hrvatsko-muslimanski rat, rat unutar rata, koji se potom širi na sjevernu i središnju Hercegovinu. Sporazumom, potpisanim u Washingtonu, 18. ožujka 1994., uspostavljena je Federacija Bosne i Hercegovine, kojom je obnovljeno savezništvo Bošnjaka i Hrvata. U zajedničim operacijama, u kojim je glavnu ulogu imala Hrvatska vojska, oslobođen je velik dio zapadne Bosne.

Nakon genocida u Srebrenici i drugog masakra na Markalama, Sjevernoatlanski savez (NATO) je intervenirao u oviru operacije Namjerna sila, granatirajući važne položaje Vojske Republike Srpske, što se uz oslobađanje zapadne Bosne, pokazalo kao ključno u okončanju rata. Rat je priveden kraju potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u Parizu 14. prosinca 1995. Mirovni pregovori održani u gradu Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio, završeni su 21. studenog 1995. Uspjeli pregovori, poznati su pod nazivom Daytonski sporazum, čiji je sastavni dio Ustav Bosne i Hercegovine, koji određuje današnju Bosnu i Hercegovinu.

Rat je bio obilježen žestokim napadima, prekomjernim i neselektivnim granatiranjem, etničkim čišćenjima, koncentracijskim logorima, masovnim pokoljima i silovanjima. Događaji poput opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici, postali su simboli ovoga rata. Prema izvješću američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1995., utvrđeno je da su snage Srba u Bosni i Hercegovini odgovorne za 90 % ratnih zločina počinjenih tijekom sukoba. Početkom 2008., Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je 45 Srba, 12 Hrvata i 4 Bošnjaka zbog ratnih zločina, počinjenih tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Prema najnovijim izvještajima, u ratu je stradalo oko 100.000 - 110.000 osoba, a raseljeno je oko 2.2 milijuna, što ga čini najkrvavijim sukobom u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata.